“Kad govorim o tome mislim na neku vrstu podređivanja tradiciji ili bilo čemu što je izdržalo nekakav zub vremena. Naravno svo to kulturno nasljeđe koje nosimo u sebi je važna podloga iz koje se razvijamo i stvaramo. Svjesna sam svih pozitivnih strana svoje tradicije i kulturnog nasljeđa, ali stvaram iz persepektive današnjice i referišem se u odnosu na savremeni trenutak”, rekla je Rastoder u razgovoru koji se vodi u okviru projekta “Žene iz zajednica manje brojnih naroda – od margine do uspjeha”, a koji se realizuje u saradnji sa Ministarstvom kulture i medija.
STANDARD: Koliko je tradicija uticala na Vaš razvoj?HANA RASTODER: Čini se da je kod mene malo obrnut slučaj, jer su me u radu više interesovale negativne stvari iz tradicije. One su mi bile, na neki način, motiv. Iz ugla umjetnika, koji se bavi društvenim problemima, jeste bilo važno to da se osvrnem na te negativne strane tradicije koje, čini mi se, opterećuju sadašnjicu, i posebno to opterećuje žene danas u Crnoj Gori. Pokušavam da se borim sa stereotipima. Negativne strane tradicije su me više inspirisale nego pozitivne. A što se tiče pozitivnih, čini mi se da se one spontano usvajaju.
STANDARD: Koliko je sa imenom Hana bilo teško ili lako koračati kroz život u sredini kakva je Podgorica?
HANA RASTODER: Na jedan način je moje ime bilo opterećenje zato što je Podgorica ipak mala sredina i Rastodera nema puno. Rastoderi, oni za koje se zna, su neko ko je meni ostavio nasljeđe i breme u smislu očekivanja. Nakon nekog vremena sam prestala da razmišljam o tome i čini mi se da me sad ljudi prepoznaju po onome što sam ja. Ali jeste mi smetalo to što neko očekuje od mene nešto samo zato što se zovem ili prezivam ovako. Imala sam nekada osjećaj da sam u nečemu morala da budem izuzetno dobra da bih bila odobrena. Nekad te to sputava da budeš autentičan a tu autentičnost čine i greške koje praviš na putu ka uspjehu.
STANDARD: Da li imate primjere nekakvog nerazumijevanja iz zajednice kojoj pripadate?
HANA RASTODER: Postoji jedan svježi primjer koji se dogodio na predstavi u Bijelom Polju. To je predstava o otmici u Štrpcima i igrali smo je 27. februara, na dan otmice putnika. U jednom trenutku je je nekoiliko ljudi izašlo sa predstave. Jedan dio, jer su, valjda, bili članovi porodica žrtava, ali je bilo i onih ljudi koji su se predstavljali kao muslimanski vjernici i kojima je smatao određeni sadržaji za koji su ocijenili kao vulgaran. Tzv seksualni sadržaj, što je, valjda, njima bilo previše. E sad, meni je to bilo zanimljivo, jer ti sadržaji dolaze od nekih muslimanki u predstavi. Zanimljivo mi je bilo, takođe, što znam da postoji nekakva slika i očekivanja o tome kako neka mlada žena, koja se predstavlja kao muslimanka, Bošnjakinja, treba da izgleda, kako treba da se ponaša, o čemu treba da misli. Postoji to neko očekivanje da su u toj zajednici žene zaštićene na određeni način, ali onda pod tom zaštitom podrazuimijevaju samo finansijsku sigurnost, a žena je svedena na neku poštenu i konvencijalnu osobu.
STANDARD: Možda vam to budem motiv da uradite novu predstavu?
HANA RASTODER: Veoma me to inspiriše i jedva čekam da napravim jednu predstavu o tome. Zapravo očekujem da mi se pružu prilika za tako nešto.
STANDARD: Kakva je situacija u porodici, koliko Vas podržavaju u radu i da budete to što jeste?
HANA RASTODER: Imala sam sreću da me je porodica podržavala da se obrazujem i radim. Međutim mislim da u svim porodicama u CG, a to jeste izraženije u zajednici manje brojnih naroda, vlada patrijahat na ovaj ili onaj način i uvjek se neka crta tog patrijahata provuče. Nije to nešto što ljudi rade namjero ili iz loših namjera, u večini slučajeva. Prosto je to ušlo u nekakav genetski kod. Imala sam u porodici podrške i ne bih bila danas to što jesam da je nije bilo, ali primjećujem u svojoj užoj i široj porodici bezbroj primjera tog patrijahata koji se maskira na različite načine. Kao nekakva briga i zaštita, a zapravo je najčešće klasična posesivnost i kontrola. Naravno može dolaziti iz dobrih namjera, ali moraju i pordice da shvate, bez obzira o kojoj zajednici se radi, da postavljanje pod stakleno zvono zna da bude užasno opterećujuće i ograničavajuće. Ne dozvoljava ti da vidiš svijet onakav kakav jeste. I obično se prijeti da ako izađeš ispod tog staklenog zvona svašta vreba i da ćete povrijediti. A ustvari onaj koji te stavio pod to zvono najčešće je taj koji te na neki način, svjesno ili nesvjesno, povrijedi.
STANDARD: Na koji način društvo treba da reaguje na nerazumijevanje između različitih vjerskih, nacionalnih zajednica?
HANA RASTODER: Prije svega mnoramo da naučimo da slušamo sagovrnike da bismo ih razumjeli. Pomenila sam taj patrijahat i nije on kriv za sve, ali jeste da vlada i ta neka kultura u kojoj se mi stalno nešto nadgornjavamo i pokušavamo da dokažemo da smo pametniji od drugoga. Ključ je umijeću slušanja sagovornika, i umijeću posmatranja drugoga da bismo smo stvarno razumjeli šta to tamo sa druge strane stoji.
STANDARD: Neka poruka za žene iz zajednica manje brojnih naroda?
STANDARD: Poruka za svako doba i svim ženama je da konačno shvate da živimo u kapitalizmu i da moraju da budu nezavisne finansijski i da imaju više izvora primanja. Prosto da budu samostalne, a onda će sve ostalo da doći samo po sebi. Možda zvuči sirovo, ali je tako.
Preporučeno
Video