Neki su hodili i pola dana, svako sa svojom mišlju, unutrašnjim porivom i vjerom s kojom su podignuti ili su je spoznali tokom života. Sve je to stvar duboko ličnog doživljaja koji ne remeti prava drugih, niti ih narušava. Posebno kada je riječ o svecu kojeg poštuju ne samo pravoslavci, hrišćani već i pripadnici drugih religija. Za kojeg respekt imaju i oni koji nijesu vjernici, kao i za Manastir u kojem su ispisane velike stranice ne samo vjerske već i državotvorne istorije Crne Gore.

U isti vakat, teško je očekivati da će božji pastiri, uključujući i patrijarha srpskog Porfirija, koji će predvoditi današnju veliku litiju posvećenu Svetom Vasiliju, u posjetu eparhijama i Mitropoliji pod čijom je jurisdikcijom ova velika svetinja – doći pješke. Prosto, patrijarh i jerarsi su tu svojim pozivom i potrebom da se na više mjesta stigne u što kraće vrijeme: od Pljevalja, do Trebinja i Nikšića, odnosno svih eparhija koje imaju posebnu vezu sa Svetim Vasilijem koji je za života Bogu služio na cijelom tom podneblju, a umro u Ostrogu 1671. godine.

Iz vazduha je najlakše doprijeti bilo gdje, zaobići saobraćajne gužve i vremenska ograničenja. Ali je taj vid ispunjavanja poziva i odnosa prema vjeri u proteklih dvije decenije dobio, u specifičnom političkom kontekstu, dimenziju koja izaziva različit odnos javnosti prema božjim pastirima. Ili je proizveo efekte čiji je domet češće nadilazio religijske okvire nego što je tvrdio istinsku bliskost izvoru vjere.

Poput ispunjavanja vjerovanja da će na Rumiji nići crkva, pa je nikla 2005. godine, nakon hiljadu ljeta, tako što je vojni transportni helikopter državne zajednice Srbija i Crna Gora donio objekat sa krstom – simbolično – sa nebesa. Dio javnosti, uključujući i crkvu, taj je čin proglasio za bogougodni događaj, dok je iz druge vizure, ali i praktično, označen kao narušavanje kulta Svetog Vladimira koji uživa poštovanje na velikom dijelu Balkana. Nakon pojave crkve u režiji vojske i SPC, okrnjen je, ipak, broj onih koji učestvuju svake godine u procesiji iznošenja krsta na vrh Rumije i vjekovima iznose kamenje iz kojeg treba

da nikne svetinja… Dakle, događaja koji je bio kopča različitosti i nadilazio pojedine vjerske aspekte poštovanja sveca.

Još je freškije sjećanje i na upotrebu helikoptera, ovog puta Vojske Crne Gore, kojim je „premošćeno“ nezadovoljstvo dijela javnosti zbog ustoličenja mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru i nereda koji su nastali tim povodom. I pored procjena da će se dogoditi problem, helikopter se nametnuo kao rješenje da se ispuni planirana hirotonija poslije koje je umjesto tamjana Prijestonicom danima mirisao suzavac.

Patrijarh SPC je prekjuče iz Srbije doletio u Pljevlja helikopterom, a odatle nastavio u Trebinje, nakon čega je sinoć bio u Ostrogu na liturgiji i tako, u periodu od 9. maja do danas, obišao eparhije u kojima je svojevremeno služio i veliki svetac kojem je danas posvećena velika litija.

Za neke će ovo podsjećanje na „premošćavanje vremena i prostora“ biti insistiranje na formalizmu, kod drugih će proizvesti osjećaj nejednakosti pastve i božjih pastira. Jer luksuzna vozila i vazduhoplovi ostaju rezervisani za jerarhe i velikodostojnike. A pješačenje i hodočašće intimni doživljaj i posebna veza, koja je lična i nije samo dio grupnih sabranja koja zbijaju redove vjernika i pojačavaju osjećaj pripadnosti.

Sve po ličnom osjećaju i doživljaju vjere.

Igor Perić/Pobjeda