Da egzorcizam – moć, umjeće ili dar za istjerivanje zlih duhova (demona) nije fikcija, potvrđeno nam je iz Srpske pravoslavne crkve. Islamska zajednica, takođe ne shvata olako ovakve stvari – priznaju postojanje opsjednutosti koja je rezultat djelovanja nevidljivog svijeta „šejtana“ i „đinova“. Tim povodom kontaktirali smo i katoličku crkvu u Crnoj Gori da bi saznali kakvi su njihovi stavovi po ovom pitanju – i oni su nam potvrdili da opsjednutost demonima smatraju za veoma realnu pojavu.

Kancelar Kotorske biskupije don Robert Tonsati, kazao je u razgovoru za Standard, da Katolička Crkva priznaje da u ovom svijetu đavao može djelovati i da  može opsjedati neku osobu.

“Sotona je djelatan u prvom redu kada ljude kuša odnosno navodi na grijeh. Svo zlo koje danas ljudi čine od velikih krvoprolića, ubojstva, nasilja, krađa, različitih nepravdi, zatrovanih međuljudski odnosa, nevjere i razaranja obitelji, do sitnih laži i prijevara (da ne nabrajam sve ostalo) u svojoj su biti jednostavno grijesi”, rekao je Tonsati.

Standad: Kakav je stav Katoličke crkve po pitanju egzorcizma?

Tonsati: Veliki egzorcizam ili svečano otklinjanje u Katoličkoj crkvi pripada dijelu njezinih obreda koji se nazivaju “sakramentali” odnosno “blagoslovine”: njih ne treba pobrkati sa sakramentima (svetim tajnama). Sakramentale je “ustanovila  Crkva radi posvećivanja nekih crkvenih službi, nekih životnih stanja, vrlo različitih okolnosti kršćanskogživota, kao i uporabe čovjeku korisnih stvari.” (KKC 1688). Sve što Crkva čini u liturgijskom smislu, kao i u drugim vidovima svoga djelovanja, čini zato jer drži da je to potrebno, svrsishodno te ima stvarni učinak. U velikom egzorcizmu (otklinjanju) Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti(KKC 1673). Zbog medijskog interesa koju ova tema uživa ali i površnog pristupa, gubi se iz vida da Crkva razlikuje male egzorcizme – koji se obavljaju u trenutku krštenja ili tijekom priprema odraslih za kršćansku inicijaciju. Ti, mali egzorcizmi ne pretpostavljaju opsjednust Zlim, nego stvarnost grijeha koja ranjava svakog čovjeka. Veliki egzorcizam je onaj koji se u medijskom prostoru naziva samo «egzorcizam», no, kako je ovdje razvidno, u crkvenoj je terminologiji to neprecizno.

Standard: Da li smatrate da je to nešto realno ili produkt fikcije ili duševnih oboljenja?

Pretpostavljam da Vas zanima da li Crkva drži demonsko opsjednuće nečim realnim? U tom slučaju, odgovor je – da. Katolička Crkva priznaje da u ovom svijetu i povijesti kako pojedinaca tako i cijelog čovječanstva đavao može djelovati, te da u konačnici može i po slobodnom pristanku osobe nju i opsjedati. Sotona je djelatan u prvom redu kada ljude kuša odnosno navodi na grijeh. Svo zlo koje danas ljudi čine od velikih krvoprolića, ubojstva, nasilja, krađa, različitih nepravdi, zatrovanih međuljudski odnosa, nevjere i razaranja obitelji, do sitnih laži i prijevara (da ne nabrajam sve ostalo) u svojoj su biti jednostavno grijesi.

Jedna izreka kaže da «đavo leži u detaljima»: nama, ljudima današnjice, često izmiču detalji. Naše je vrijeme karakteristično po umanjenom senzibilitetu za duhovnost ipo poljuljanom sistemu duhovnih i moralnih vrijednosti. Danas se lako prelazi preko velikih grijeha i isto tako lako negirapostojanje đavola kao nečeg mitološkog i ploda fantazije. Kada je čovjek usmjeren isključivo na materijalno i prolazno, vrlo lako zaboravlja i dobre i zle anđele. S druge strane, čini se da fascinacija magijskim i okultnim praksama samo raste. Dovoljan je primjer koliko samo u Crnoj Gori i na Balkanu ima samozvanih proroka i vidovnjaka koji se bave skidanjem magije i uroka, te koliko ljudi ima vrlo slabu vjersku praksu (bez obzira kojoj religiji pripadalo),  a istovremeno je spremno baviti se gatanjem, ići kod vračeva, nositi amajlije za zaštitu, tražiti odgovore i pomoć u životnim problemima kod različitih vidovnjaka; a ponekad i po pitanju vlastite koristi i poslovnog uspjeha skloni su koristiti se većim ili manjim, magijskim praksama.

Standard: Postoje li mjere koje crkva preduzma da bi utvrdila da li je riječ o opsjednutosti ili psihičkom oboljenju? U kojim slučajevima se pristupa egzorcizmu?

Tonsati: Za Katoličku crkvu opsjednućenikako nije posljedica duševne bolesti nego posljedica slobodnog pristanka čovjeka na prisutnost đavola u njegovom životu.U gore navedenom odlomku spomenuo sam fascinaciju okultnim: ljudi koji se time bave, nisu na to primorani, već slobodno pristaju, odnosno dozvoljavaju Sotoni da u njihovim životima zauzima ono mjesto koje bi trebalo pripadati Bogu. Otvorena vrata Sotoni su stanje teških i smrtnih grijeha za koje se osoba ne kaje, otpad od Boga, te pristupanje magijskim praksama ili samim okultnim i sotonističkim obredima.

Crkva inzistira na tome da se, prije nego se utvrdi demonsko opsjednuće, mora otkloniti svaka sumnja da se ne radi o nekom psihičkom poremećaju kao što su disocijativni poremećaj osobnosti, paranoidna shizofrenija i slično. Za medicinske dijagnoze Crkva priznaje kompetencije za to zaduženih institucija i stručnjaka. Ponekad je doista teško reći o čemu se radi, ali bez sigurnosti u opsjednuće, nikako se ne pristupa samom obredu otklinjanja. Svećenik egzorcist se mora osobno uvjeriti, ako je potrebno, savjetovati sa kompetentnim duhovnicima i liječnicima, te ako je moguće dobiti i pristanak opsjednute osobe, prije nego pristupi liturgiji egzorcizma.

Postoje određeni znaci – simptomi koji se manifestiraju u slučaju opsjednuća, navodim one najčešće: 1) govor u nekim jezicima koja osoba nije nikada učila, osobito u drevnim poput hebrejskog, grčkog, latinskog, općenito glosolalija. Sam po sebi, koliko god bio neuobičajen, ovaj fenomen ne mora nužno značiti da se radi o opsjednuću. 2) iznimna fizička snaga disproporcionalna stvarnim fizičkim mogućnostima osobe i njezinoj dobi 3) otkrivanje tajna iz prošlosti ili budućnosti (vidovitost). Ponekad i snažne, pa i nadnaravne reakcije u kontaktu sa svetim stvarima, potpuno odbijanje svega što je povezano sa Bogom, Blaženom Djevicom Marijom i Svecima. Ovi navedeni znaci

Standard: Da li u Katoličkoj  crkvi ima posebnih sveštenika koji su ovlašćeni da vrše egzorcizam?

Tonsati: Služba vršenja egzorcizma nad opsjednutima Crkva daje posebnim i izričitim dopuštenjem biskupa. Biskup to dopuštenje smije dati samo svećeniku koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života, te je posebno pripravljen za tu službu.

Standard: Da li u Crnoj Gori u Katoličkoj crkvi ima sveštenika koji su ovlašćeni da vrše egzorcizam?

Tonsati: Koliko mi je poznato, trenutno nema, mada sa apsolutnom sigurnošću mogu reći za Kotorsku biskupiju.

Standard: Postoje li određene molitve, posebni rituali i postupci koji se vrše u okviru egzorcizma? Kakve se pripreme vrše?

Tonsati: U Katoličkoj crkvi svi obredi, liturgijski čini imaju svoju zadanu formu, stoga, veliki egzorcizam nije nikakva iznimka. Nema smisla ovdje zalaziti u pojedinosti obreda koji sam po sebi podrazumijeva propisane molitve i način na koji se odvija. Za obavljanje službe egzorcizma, svećenik egzorcist će se isključivo koristiti službenom liturgijskom knjigom – obrednikom, koja se u ovom slučaju naziva: Egzorcizmi i druge prošnje (De Exorcismisetsupplicantinibusquibusdam).Pripreme su duhovne naravi: molitva i post, «recept» je koji je sam Isus propisao, te on i danas vrijedi.

 

B.Knežević