Rođen je 25. 9.1986. godine u Beranama. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Podgorici kao đak generacije. Upisuje Medicinski fakultet Univerziteta u Kragujevcu 2005. kao prvorangirani na prijemnom ispitu. Studije medicine završava 2012. sa prosjekom 9,60. Potom radi kao izabrani ljekar u Domu zdravlja Podgorica, nakon čega 2015. započinje specijalizaciju iz oftalmologije.

U januaru 2019. briljantnim odgovorom na specijalističkom ispitu kakav do tada nije zapamćen po riječima šefa katedre prof. dr Anice Bobić, Nemanja završava specijalizaciju.

Od aprila 2019. do aprila 2021. godine postiže izvanredne rezultate kako u konzervativnom liječenju, tako i u oftalmohirurgiji, kada za navedeno kratko vrijeme postaje jedan od oslonaca hirurških procedura na Klinici, a pionir u okuloplastičnoj hirurgiji i hirurgiji suznih puteva. Naročito je vrijedna pomena vještina, talenat i smirenost sa kojom je vršio operacije katarakte

Od dr Nemanje Golubovića se biranim riječima oprostio njegov kolega dr Nikola Cvijović.

“Okupili smo se da uputimo posljednji pozdrav našem dragom kolegi Nemanji Goluboviću, koji nas je prerano napustio ostavivši veliku prazninu u našim srcima i neizmjernu tugu u našem kolektivu. Iako tek na početku karijere odlazak našeg Nemanje predstavlja nenadoknadiv gubitak za crnogorsku oftalmologiju i zdravstvo uopšte, zbog svih dostignuća za svojih 36 godina života. Podmukla bolest ga je spriječila u napredovanju do granica koje možemo samo da zamislimo”, naveo je.

“Iza sebe je ostavio suprugu Bojanu, inače našu koleginicu i sinove Pavla, Mihajla i Luku. Moram istaći da je komemorativni skup povodom smrti našeg Nemanje jutros održan i na Klinici za očne bolesti Kliničkog Centra Srbije na inicijativu direktora prof. dr Stojkovića i prof. dr Risimić koji su se riječima punim topline, uvažavanja i pijeteta oprostili od njega. Zar Vam to drage kolege ne oslikava najvjernije o kakvoj se osobi i ljekaru radilo? Generacije specijalizanata u Beogradu, uveliko stasavaju uz njegove bilješke koje popularno zovu “Nemanjine skripte“, što je mnogima neuporedivo olakšalo spremanje kolokvijuma i specijalističkog ispita. Ne mozemo preskočiti ljubav i poštovanje koju su naši specijalizanti osjećali prema njemu, radovali se radu sa njim upijajući tajne oftalmologije. Dešavale su se i prepirke ko bi sa njim išao u ambulantu ili u salu. Za sve je bilo mjesta, nikoga nije odvajao”, istakao je.

Ono po čemu ćemo ga pamtiti i nikada prepustiti zaboravu su njegova dobrota i jednostavnost duha. Za svakoga je imao razumijevanja, savjeta kada bi mu se tražio, nikada svoje mišljenje nije nametao niti ga pretpostavljao bilo čijem. Postoji uvriježeno mišljenje da je bilo čiji odlazak lako nadomjestiti, ali ne i u ovom slučaju.

Dok se stručnost, broj operacija, pregleda donekle i mogu kompenzovati, njegova plemenitost, ljudskost i ono što nam je značio se ne mogu nadoknaditi. Za Nemanju su mnogi na Klinici znali da kažu da je “stario pa mladio“, najbolji opis za mladog čovjeka koji je plijenio zrelim mislima. Što god je bilo zahtijevano od njega, odgovorio bi sa “lagano ćemo” i u tom maniru je i završavao sve obaveze, a te obaveze su bile sve sem lagane. Sa osmjehom se nosio sa stresom svakodnevnog rada, nikada ne pokazujući strijepnju, zabrinutost, iako bi znao reći “u sebi gorim”. Vođen hrišćanskim učenjem nalazio je opravdanje i razumijevanje za sve i svakoga, trudeći se da nikoga ne osuđuje. Nadasve je bio trpeljiv, plašim se da ga je to i koštalo mnogo. Ne mogu se sjetiti nijedne osobe sa kojom Nemanja nije razgovarao, sa kojom je bio u svađi. Biću malo sebičan pa ću istaći da se i dan danas čudim kako je moguće da za sve godine našeg prijateljstva nikada nijednu gorku riječ nijesam razmijenio sa njim, nikada se posvađao.

Ako želim biti iskren – to je samo zbog Nemanje. On je taj koji je imao senzibiliteta da spozna prirodu svakoga od nas, da nas nikada ne uvrijedi i to je bio isključivi razlog gore navedenog. Bio je tih, nenametljiv, nikada gord, a siguran sam da bi mnogi na njegovom mjestu, nošeni uspjesima kakve je on postizao izgubili umjerenost. U našoj “muškoj ljekarskoj sobi“ bio si najmlađi, ali nikada bez tvog aminovanja nije donešena nijedna odluka, nijedan dogovor. Naša soba nikada više neće biti ista, nikada tako vedra, ali će makar biti mjesto gdje ćemo uvijek evocirati uspomenu na tebe.

“Crnogorska oftalmologija je imala velike planove za tebe, imali smo ih i mi, iako nijesmo smjeli niti htjeli naglas izgovoriti – da ne bi čulo zlo kako se u našem narodu kazuje. A zlo se pojavilo onako kako najviše voli, podmuklo, bez najave i surovo prekinulo sve. Prekinulo je, ali nije pobijedilo snagu tvoje prirode, nije te slomilo, otišao si nasmijan kakvog te i jedino pamtimo.

Upokojio si se na isti dan kada i vladika Petar II. Skloni smo da vjerujemo i ubijeđeni da to nije slučajnost. Živio si strogo poštujući hrišćanske kanone i zapovjesti. Sve što je ljudsko, časno i pošteno krasilo je tvoje ime. Volimo te i nikada te nećemo predati zaboravu. Mirno spavaj veliki čovječe!”, kazao je dr Cvijović i zaključio sa citatom Petra II Petreovića njegoša:

“Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi“.