Osnovno pravilo zdravog upravljanja svakog preduzeća, i svake institucije i organizacije je zadovoljni zaposleni. Jedan od glavnih faktora uspješnosti i efikasnosti zaposlenih jesu dobre i dostojanstvene zarade, koje će svakom zaposlenom pružiti, dostojanstven život.

Vjerujem i siguran sam da niko od pojedinaca koji se bavi ekonomijom u najšrem smislu te riječi, neće imati jedan argument protiv povećanja zarada, bilo kojem zaposlenom, uključujući i one u javnom sektoru, ukoliko za to postoje jasne analize koje ukazuju da je to održivo, i da jedan sistem može da servisira sve te troškove.

Ipak, ako bi posmatrali iz ugla države, zarade zaposlenih predstavljaju jedan od najvećih djelova javne potrošnje, i planiraju se shodno ekonomskoj snazi svake države. Jasno je, da svi zaposleni, kako u privatnom tako i u javnom sektoru mogu očekivati veće zarade ukoliko se jača realni sektor, jer upravo kroz razvoj ekonosmkih aktivnosti stvaraju se uslovi da se unaprijedi i stanje u toj oblasti. U zemljama kakva jeste Crna Gora, koja ima konstantan problem sa javnim finansijama, niko ne dovodi u pitanje visinu zarada u javnom sektoru, već se dovodi u pitanje održivost javnih finansija da prati povećanje istih.

Niko ne dovodi u pitanje kvalitet i kompetencije zaposlenih u javnom sektoru, jer kako u privatnom tako i u javnom sektoru moramo priznati da većina zaposlenih ima odlične kvalifikacije i dobro obavlja svoj posao. Ipak, ono što opterećuje Crnu Goru kao mali ekonomski, ne toliko razvijeni sistem, jeste upravo broj zaposlenih u javnom sektoru, koji se iz godine u godinu povećava, jeste problem angažovanja pojedinaca po ugovoru o djelu i slično, jer sve to treba finansirati iz budžeta.

Niko ne problematizuje povećanje zarada, ali moramo biti svjesni da upravo zbog nedovoljo razvijenih ekonomskih aktivnosti u Crnoj Gori, država mora da se zaduži, veoma skupo, kako bi servisirala upravo te tekuće troškove, a sa druge strane mora da se odrekne onoga što dugoročno donosi ekonomski rast, kapitalnih investicija i projekata.

Mora se voditi računa, da upravo privreda, gdje imamo skoro 20.000 blokiranih preduzeća, u najvećoj mjeri finansira sve te obaveze države. Moramo odgovoriti na pitanje, na koji način možemo razviti ekonomske aktivnosti da možemo nesmetano finansirati ovoliki broj zaposlenih i sva povećanja zarada. Kad obezbijedimo ta sredstva, bez dodatnih povećanja poreza i ostalih nameta, a uz sve to kad budemo imali i značajan dio budžeta za kapitalne projekte, možemo reći da imamo održive javne finansije. Do tada, moramo biti veoma oprezni i voditi računa o svim troškovima, posebno u ovim veoma teškim vremenima.

Zapošljavanje u javnom sektoru je problem koji već decenijama opterećuje crnogorske javne finansije i koji je prepoznat u svim relevantnim izvještajima kako domaćih tako i međunarodnih organizacija i institucija, i prepoznat kao veliki rizik za javne finansije Crne Gore.

Ako bi pogledali ove podatke, jasno je da smo najmanja zemlja, a da imamo najveći procenat zaposlenih u javnom sektoru. Imamo najveći procenat zaposlenih u odnosu na ukupan broj zaposlenih u poređenju sa svim zemljama EU, dok sa druge strane veći procenat zaposlenih u javnom sektoru možemo pronaći u npr Kubi, Bjelorusiji, Bahamima, Sejšlima, Iraku i Saudiskoj Arabiji itd. Primjera radi, prosječan broj zaposlenih u zemljama OECD u 2021 godini iznosi je 21.3%.

Još jedan od uslova za eketivnog i zadovoljnog zaposlenog, osim visine zarade, su i uslovi u kojima oni obavljaju svoje radne obaveze. Kada govorimo o efektivnosti i efikasnosti javne uprave, moramo se zapitati da li je skoro 60.000 zaposlenih dovoljno da se završe svi poslovi? Prema onom što možemo vidjeti u raznim izvještajima nije, jer upravo ugovorima o djelu i ostalim povremenim ugovorima, angažujemo spoljne saradnike, da rade poslove koji su sistematizovani i popunjeni u javnoj upravi.

Ovo je veliki problem, i ovo osim narušavanja same strukture javne uprave u značajnoj mjeri negativno utiče na motivisanost zaposlenih u javnoj upravi da rade svoj posao, jer se na ovaj način njihove kvalifikacije negiraju i stavljaju u drugi plan. Da li je opravdano i da li su ovo dobri uslovi za rad?

Da li je državna administracija efikasna, a imamo potrebu da za mjesec dana zaključimo preko 5.000 ugovora o radu na određeno vrijeme (neki predstavljaju i produžetak radnog odnosa), ugovora o djelu, ugovora za obavljanje privremenih i povremenih poslova u javnoj upravi? I naravno da li je ovo opravdano iz ugla javnih finansija? Odgovor je jasan, i ono što jeste zaključak, da se hitno mora uraditi detalja analiza i utvrditi šta je neophodno uraditi i promijeniti kako bi upravo oni zaposleni u javnoj upravi, koji tvrdim imaju dovoljno kvalifikacija i znanja, radili sve poslove koji su propisani sistematizacijom i kako bi na taj način smanjili potrebu za anagžovanje dodatnih zaposlenih za ispunjavanje tekućih obaveza.

Do tada, umjesto novih zapošljavanja, mormo dobro razmisliti na koji način možemo finansirati sve namete, ako znamo da nam je ekonomija još uvijek ranjiva i da ne može da istrpi trenutna, a još manje nova zaduženja. Do tada, neophodno je da konačno krenemo da širimo bazu poreskih obveznika putem suzbijanja neformalne ekonomije, da stvaramo poslovni ambijent koji će da privlači nove insvesticije i pruži odlične uslove za otvaranje novih radnih mjesta.