Prema njegovim riječima, za srpsku ekonomiju je najvažniji stabilan kurs, a kao primjer idealnog ekonomskog preporoda navodi slučaj Singapura, koji je od siromašne zemlje postao jedna od najbogatijih država svijeta.

Zajedno s Antom Markovićem zatekli ste teško ekonomsko stanje u SFRJ – podivljalu inflaciju, ogroman javni dug… Ekonomskim programom, ipak, uspjeli ste da stabilizujete probleme. U čemu je bila tajna?

– Moje upoznavanje s Jugoslavijom počelo je pred kraj 1989. godine, kada je moj dobar prijatelj Danijel Svarovski bio domaćin večere za suprugu i mene u Beču. Tada sam se upoznao sa Živkom Preglom, koji je bio potpredsjednik Vlade SFRJ, prvenstveno odgovoran za ekonomske reforme u vrijeme mandata Ante Markovića.

Tokom naših sastanaka u Beču, Pregl me je pozvao da postanem njegov glavni savjetnik za ekonomske reforme. U početku sam odbio, ali sam potom primio telefonski poziv iz Bijele kuće. Predsjednik Džordž Buš stariji tražio je da mu učinim uslugu i prihvatim Preglov poziv. Saglasio sam se, i supruga i ja smo stigli u Beograd u januaru 1990. Od prvog dana mog angažmana insistirao sam na ideji 5P: Prior Preparation Prevents Poor Performance (Prethodna priprema sprečava slab učinak).

Tu formulu sam usvojio kao član Savjeta ekonomskih savjetnika predsjednika Ronalda Regana početkom osamdesetih, a čuo sam je od Džejmsa Bejkera, u Reganovo vrijeme šefa osoblja Bijele kuće.

Primjer zemlje koja strogo praktikuje 5P je Singapur, najbolji primjer čiste, efikasne i uspješne vlade bez korupcije. Da je bilo samo do mene, potpuno bih primijenio singapursku strategiju u SFRJ. To je bilo ono na čemu sam insistirao da Jugoslavija uradi 1990. godine. Ključna stvar je bio stabilan, fiksni kurs, jednostavan transparentan monetarni režim. Kako se ispostavilo, najveći problem SFRJ bila je njegova endemska inflacija.

Od 1971. do 1991. godine godišnja stopa inflacije u Jugoslaviji iznosila je 76 procenata; samo su Zair i Brazil zabilježili veće stope inflacije u tom periodu. Dakle, moj prvi zadatak je bio da dizajniram sistem koji će Jugoslaviju osloboditi problema s inflacijom. Da bih to učinio, dizajnirao sam i zagovarao sistem valutnih odbora sličan Singapuru. Ekonomski institut Beograd, koji je u to vijreme vodio moj dobar prijatelj Danko Đunić, objavio je moj nacrt kao atraktivnu knjigu na srpskohrvatskom jeziku.

Mislim da smo imali uspjeha tokom prve godine Markovićeve vlade, jer je stvoreno povjerenje u iščekivanju reformi. To se dogodilo zato što je otvorena diskusija o primeni mnogih elemenata Singapurske strategije koju sam ja unio u vladin dnevni red, a takođe i u diskurs javnosti. Ali, početkom 1991. godine bilo mi je jasno da balkanska politika guši nade za sprovođenje bilo koje od ovih dokazanih ideja. Rasprave su se okrenule od ekonomskih reformi prema onome što se najbolje može opisati kao politička borba nožem. Dok danas gledam Srbiju, vidim veoma sličnu sliku.

Gdje bi danas Srbija bile u odnosu na EU u ekonomskom smislu, da nije bilo ratova i sukoba i da je došlo do mirnog razlaza SFRJ?

– Da nije bilo tih sukoba i da je Srbija usvolila fiksni kurs i istrajala na njemu, kao što je bio slučaj u Bugarskoj 1997. godine u vrijeme kada sam tamo bio ekonomski savjetnik predsjednika Stojanova, Srbija bi postala član Evropske unije 2007. godine, baš kad i Bugarska. Predsjednik Stojanov mi je kasnije priznao da je uvođenje fiksnog kursa, odnosno vezivanje leva za njemačku marku, bilo glavni razlog zbog čega je Bugarskoj omogućeno da uđe u EU.

Mnoge vaše kolege poput Jože Mencingera poredili su EU sa bivšom SFRJ. Ako je tako, u kojoj fazi je EU sada?

– Mislim da Jože Mencinger samo djelimično pogodio poentu. Ono što je držalo SFRJ na okupu je nešto potpuno različito od onoga što spaja zemlje EU. Snage koje su rasturile SFRJ mnogo su jače od onih koje trenutno unutar EU rade na “balkanizaciji”, odnosno slabljenju unije. Balkan je potpuno jedinstveno podneblje, različito od svega što postoji u Evropi.

Kako komentarišete činjenicu da su države bivše SFRJ danas zajedno i deset puta više zadužene nego Jugoslavija 1990. godine?

– Ne znam sa kojom preciznošću ste izračunali taj odnos između dugova, pa zato ne mogu precizno ni da odgovorim, niti da komentarišem. Ono što mogu da kažem sa sigurnošću jeste da je SFRJ bila zavisnik od dugova. Vaše pitanje sugeriše da sada situacija u zemljama koje su od nje nastale nije ništa bolja, naprotiv, da su države bivše SFRJ i dalje zavisne od dugovanja. Ipak, najbolji način da se kontrolišu zamke dugovanja je uvođenje fiksnog kursa. Tu opet navodim primjer Bugaske ili Bosne i Hercegovine, koje imaju najniži odnos BDP i dugova u Evropi.

Koliko je privatizacija bila dobar potez vlasti u regionu na putu ekonomske tranzicije?

– Privatizacija je jedini način da se stare socijalističke ekonomije razdrmaju. Pogledajte samo Kinu. Privatizaciju je Deng Ksiaoping donio u decembru 1978. Od tada je Kina doživjela najveći ekonomski procvat u istoriji svijeta. Kineski procvat počiva na leđima Dengove privatizacije i ideja o reformi slobodnog tržišta.

Evropske zemlje neće skoro imati stopu rasta kao nekada, Amerika je u krizi, dok se Kina sve više razvija, a Rusija postaje sve bogatija. Kako male zemlje da se orijentišu u ovom novom odnosu snaga?

– Prvo, dozvolite mi da naglasim da se ne slažem sa vašom karakterizacijom stanja u svijetu. U svakom slučaju, geopolitičke karakteristike za zemlju kao što je Srbija nisu bitne. Male zemlje, poput Srbije, treba da zaborave na takozvanu ravnotežu snaga i politiku. Opsesija Srbije geopolitikom jedan je od njenih velikih problema. Sve se fokusira na politiku. Sva pitanja su politička pitanja, svi problemi su politički, sve vrijednosti su političke vrijednosti, sve odluke su političke odluke, i tako dalje… Zbog toga Srbija ne ide nikuda. Male države moraju da ignorišu geopolitiku. I opet bih se vratio na slučaj Singapura, koji je u jednom od najsiromašnijih djelova svijeta postao jedna od najbogatijih zemalja.

Hrvatska i Crna Gora izlaze iz korona krize kao ekonomski najpogođenije sa najvećim očekivanim privrednim padom. Koliko bi ih takva pozicija mogla dugo zadržati iza ekonomski manje razvijenih zemalja u okruženju?

– Ekonomske posljedice epidemije virusa korona neće biti trajne. Čim virus bude zaustavljen, pad će postati uspon. Dakle, Hrvatska i Crna Gora će se vratiti, kao i svi drugi.