Na Balkanu, a pogotovo u Crnoj Gori na snazi je projekat tkz. ”gađenja politike” mladim ljudima, ne bi li je, gledajući šta starije kolege rade, toliko zamrzjeli da im ne pada na pamet da se njome bave, smatra funkcioner DEMOS-a, mr Vladislav Dajković. On u intervjuu za portal “Standard” kaže da mladi ljudi moraju više da se uključuju u politiku kako ne bi jedne te iste ljude gledali u poslaničkim klupama.
Standard: Živjeli ste u Beogradu, Meksiku i Vašingtonu. Mogli ste život da nastavite tamo, ali ste se ipak vratili. Zašto?
Dajković: Ovo je pitanje sa kojim se često susrijećem kad nekom kažem da sam godinama živio u inostranstvu.
Ipak, odgovor je neorginalan: mnogo je lijepih mjesta na svijetu, ali samo se jedno zove dom. Zaista, gdje god da sam živio, mjesec ili godinu, uvijek sam se osjećao kao (zvani ili nezvani) gost. Život i školovanje na tri različita kontinenta se, kao dragocjeno iskustvo, utkalo u mene: u Vašingtonu sam stekao radne navike i upoznao funkcionisanje surovog kapitalizma, u Meksiku (mjestu početka oslobodilačke avanture Fidela Kastra i Če Gevara) sam tokom studija otkrio svoj bunt i ljubav prema beskompromisnoj slobodi. A u Beogradu sam, kao i svaki drugi Crnogorac, da se malo našalim, postao čovjek.
Boraveći vani, naučio sam važnu lekciju: baš kao što imaš samo jednu porodicu, jedno rodno selo, tako imaš i samo jednu državu, onu svoju – nije ti je niko poklonio – naprotiv, naši preci su je stvarali i (krvavo) čuvali. Prema tome, mislim da sam imao obavezu prema svojoj državi, ali i porodici, da se vratim onamo gdje sam ponikao i počnem da se borim za nju na sebi svojstven način, te da ne sjedim skrštenih ruku i budem jedan od onih tkz. ”intelektualnih masturbatora” sa Fejsbuka ili kauča…
Standard: Da li, kao član rukovodstva DEMOS-a, mladima savjetujete da se bave politikom?
Dajković: U politiku sam, na vrlo skroman način, ušao prije dvije godine. Za to vrijeme sam doživio i preživio mnoge ružne stvari: bio teško pretučen, hapšen, osuđivan, vrijeđan po raznim osnovama. Međutim, doživio sam i mnoge lijepe stvari, poput onih da sada ravnopravno razgovaram i učim od onih ljudi kojima sam se, ne tako davno, divio gledajući ih na televiziji. S druge strane, mladi u Crnoj Gori prije svega trebaju shvatiti jedno: politika nisu Milo Đukanović, moj Miodrag Lekić, Vlada, Skupština, amandmani i mandati. Naprotiv, politika je laptop na kom trenutno pišem, politika je karta za utakmicu reprezentacije, politika je hljeb i mlijeko, politika je piće koje džentlmentski plaćamo djevojkama u izlasku, ili, pak, krediti koji naši roditelji podižu ne bi li isplatili naše školovanje. Dakle, politika je, u najkraćem – život. Neko pametniji od mene je mnogo ljepše objasnio: ”ako ne budete vodili računa o politici, vodiće ona o vama.” Stoga, ono što vladajućoj eliti najviše odgovara jeste nezainteresovanost mladih, koji trebaju da znaju da se sloboda ne osvaja kafama i kladioničarskim tiketima, već buntom, prkosom i željom za slobodom. Uprošćeno: mladi u politici apsolutno DA, pa makar i nikad ne izabrali opciju koju sam izabrao ja. U suprotnom, crnogorska omladina će uskoro gledati kako današnju vladajuću elitu nasleđuju njihova djeca – djeca vlasti.
Standard: Kako gledate na to da pojedine političke partije na čelnim funkcijama već godinama imaju iste ljude, dok mladi nikako da dobiju šansu?
Dajković: Ogorčeno. Ogorčenje mi posebno stvaraju tradicionalni opozicionari koji, tobože, zamjeraju Đukanoviću nesmjenjivost sa vlasti, previđajući da su i oni ti koji su nesmjenjivi u svojim partijama. Evo malog primjera: prvih deset čelnika jednog opozicionog saveza imaju ukupno 200 godina poslaničkog staža, ili, u prosjeku – dvadeset godina po osobi. E sad, hoće li me neko ubijediti da politiku isto doživljavamo ja (mladić tek zalutao u svijet politike) i osoba koja dvadeset godina prima po 2.000 eura plate mjesečno, ima službeno auto, besplatne ručkove, telefone, sekretarice, putovanja, imunitete i šta sve ne? Ne doživljavamo. Mi nismo samo različita generacija političara, mi smo različita klasa. Politika je, nažalost, mnogima postala biznis, u kojima su partije ništa do obično preduzeće. Prilično sam siguran da je na Balkanu (a pogotovo u Crnoj Gori) na snazi projekat tkz. ”gađenja politike” mladim ljudima, ne bi li je, gledajući šta starije kolege rade, toliko zamrzjeli da im ne pada na pamet da se njome bave. Pogađajte kome taj monopol ide na ruku – upravo njima, tradicionalnim političarima / trgovcima. Protiv takvih kancerogenih pojava se takođe treba boriti, istim žarom. Mladi ne trebaju čekati šansu u svojim organizacijama. Neka je stvore!
Standard: Da li na narednim lokalnim izborima mladi mogu biti nosioci lista?
Dajković: Ukoliko je to proizvod ozbiljne analize, strategije i zajedničkog planiranja, zašto da ne. Mladi su se, u nekoliko primjera, pokazali upravo kao najbolje rješenje, a neki od njih su, čak, uspjeli i da revitalizuju sopstvene partije upravomladalačkom energijom, hrabrošću, sposobnošću i smjelošću, na prethodnim lokalnim izborima. Da ne idem dalje od svog ”dvorišta”, sa ponosom mogu reći da su, tokom minule unutarstranačke krize i očuvanja DEMOS-a, upravo mladi imali najzapaženiju ulogu u tom procesu. Naravno, sve pobrojano ne bi bilo ni približno uspješno da iskusniji ljudi u stranci, na čelu sa profesorom Lekićem, nisu tu mladost i tu energiju, kanalisali na najbolji način. Svjestan sam da mladost, sama po sebi, nije garant uspjeha. Ali mladost, u kombinaciji sa iskustvom, sasvim sam siguran, jeste put do dobrih rezultata. Da ne dužim, želim se direktno obratiti mladim čitaocima vašeg portala:
Momče, osvijesti se! Da, baš ti. Ti koji ovo čitaš! Dobro se zamisli nakon ovih redova. Zašto sebi dozvoljavaš da sin poslanika vlasti troši 500 eura na noć, a ti nemaš za bioskop sa djevojkom? Djevojko, jeste, baš ti (!), tebi se lično obraćam, zašto dozvoljavaš da ćerka lokalnog pajtosa režima vozi novo auto od 50.000 e i radi u Ministarstvu – tek izmilila sa fakulteta – dok ti sjediš na birou rada i smišljaš izgovore zbog čega ne možeš s njom na piće. Ja ću ti reći: jer spavaš. Ti spavaš, a stvarnost je itekako budna. Prolazi pored tebe kao uragan. Dan za danom. Budiš se. Zakasnio si. Već imaš djecu. Oni opet sa velikom mukom prolaze kroz ono što i ti. Opet si zakasnio.
Trgni se, molim te.
Preporučeno
Video