Dakle, Leposavić se u nemilost Krivokapića našao, navodno, jer je negirao genocid o Srebrenici. Međutim, Leposavić je odmah na početku svog izlaganja rekao da nije negirao genocid u Srebrenici i vještom pravničkom semantikom, između redova poručio da je Srebrenica samo maska za njegov ”odstrijel”. Ako idemo logikom dosadašnjih Krivokapićevih pravdanja i objašnjenja za razne afere, to bi bilo ili jeste više nego dovoljno da Premijer stane iza njega. Međutim, on se nije dao omesti u nemjeri da Leposaviću da otkaz pa je stvar gurao do kraja.

Da Leposavićev stav o Srebrenici nije mnogo zabrinuo međunarodne instance dokaz je i to što će Glavni tužilac međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju Serž Bramerc uskoro posjetiti Crnu Goru, ali ne zbog odnosa prema Srebrenici već zbog Bukovice, Štrbaca, deportacije, Morinja….Tako tvrdi Leposavić i još jednom posredno poručuje da mu Srebrenica nije “došla glave”, već nešto o čemu ne može da se priča.

To o čemu ne može da se priča je pisao Standard još početkom aprila ove godine u tekstu sa naslovom “ŠTA JE GLAVNI RAZLOG SMJENE LEPOSAVIĆA: Stav o Srebrenici ili uloga u aferi Simijanovića”.

Afera sa lažnim američkim diplomatom Stevanom Simijanovićem, koji se infiltrirao u sam državni vrh kroz brojne kontakte koje je imao tokom višemjesečnog boravka u Crnoj Gori, ostala je misterija koju, po svemu sudeći nećemo dokučiti. Prema našim informacijama veliki udio u cijeloj priči imao i ministar pravde Vladimir Leposavić koji je sa Simijanovićem prijatelj iz djetinjstva. Označen je kao špijun koji radi za srpsku i rusku službu i pod nerazjašnjenim okolnostima je nakon hapšenja napustio Crnu Goru.

I sam Krivokapić je na pres konferenciji 5. aprila rekao da je motiv da zatraži ostavku ministra pravde i majinskih prava pokušaj rušenja Vlade iznutra.

“Ovo je pokušaj rušenja Vlade iznutra, i na tome rade mnogi i predstavnici i pojedinih vladajućih partija. Osjećam pipke hobotnice, koje još uvijek ne možemo da odsiječemo. Stvaraju se dva bloka – jedan ultra srpski, drugi ultra komitsko patriotski. Koji su to blokovi i ko želi blokove više? Dosta nam je pregrada i zidova, nama treba sloboda da bismo preokrenuli ovu Crnu Goru u pravom smjeru. To ja sam ne mogu. To ja ne mogu sam protiv svih”, dodao je između ostalog Krivokapić.

Kad sklopimo sve puzle ove slagalice vidi se i teza: Simjanović i Leposavić su radili na istom zadatku i u korist treće strane. Kada je lažni diplomata otkriven karte su počele da se ruše. Simjanović je pušten da pređe granicu a Leposavić otlonjen pričom o Srebrenici! Liči na filmski triler, ali je dovoljno elemenata da se teza može održati.

Da Simijanović nije zaboravio svog prijatelja pokazuje i njegova jučerašnja objava na FB profilu.

“Kad bi ste se sami vlasti dočepali gori od DPS-a bi bili i MNOGO veće ustaše nego DPS i SDP zajedno! Vi i Zdravko Krivokapić danas dotakli moralno dno”, poručio je Demokratama Simijanović sa svog FB profila.

U drugoj FB objavi, ovaj lažni diplomata, kritikovao je i premijera Zdravka Krivokapića i nazvao ga izdajnikom.

“Ako postoji išta čestito u njemu, Zdravko Krivokapić danas bi podnio ostavku! Đeda je slagao, a narod izdao! NI JEDAN DOGOVOR SA CRKVOM NIJE ISPOŠTOVAO”, piše Simijanović.

Vraćamo se na priču koju je Standard objavio početkom aprila.

Leposavić je bio jedno od prvih rješenja premijera Krivokapića. Za funkciju ministra pravde preporučio se i zastupanjem Mitropolije crnogorsko primorske u sporu sa državom oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Jednostavno – Leposavić je bio najbolji ministar u Krivokapićevoj postavci apostola i osoba sa najvećim stepenom povjerenja. Na kraju krajeva, Krivokapić je znao sve stavove ministra i prije njegovog ustoličenja, pa tako ni stav o Srebrenici nije ekskluzivan.

Simijanović i ministar pravde bili su školski drugovi u Baru. Prijateljstvo je nastavljeno kroz uzajamna pomaganja, a dokaz da je bliskost bila velika je i pomoć Simijanovića Leposavićevoj užoj porodici u očuvanju zdravlja.. Leposavić je zato angažovao policajca Damjana Kasalicu da bude “s ruke” prijatelju Simijanoviću, a za to angažovanje dobio je neformalno odobrenje iz policijskih i bezbjednosnih krugova.

Kako ministar pravde angažuje redovnog policajca za ovakve poslove i odakle baš Kasalica da bude taj koji će biti logistika lažnom američkom diolomati?

Standardovi izvori kažu da je Leposavić za tu priliku konsultovao Dušana Radulovića, takođe iz Bara, vlasnika agencije za pružanje usluga zaštite lica i imovine ”Top – guard security”, kojeg je ministar pravde, navodno, htio da nagažuje kao privatno obezbjeđenje, o čemu je Standard već pisao.

Dakle, Radulović je predložio Kasalicu, kao provjerenog i čovjeka koji ima dobre konekcije prije svega sa nikšićkim biznismenom Dakom Davidovićem, kao i čovjeka koji se dokazao tokom litija.

A u više navrata, tokom boravka u decembru prošle i ponovnog dolaska krajem januara ove godine, Kasalica je vozio Simijanovića na razne destinacije, od Tivta do Nikšića, i pri tome nije koristio uniformu već je bio u civilu.

Kasalica je koristeći vlastite lične isprave, svojevremeno iz poslovnice M-tela uzeo pripejd karticu za mobilni telefon sa kojeg je Simijanović ugovarao sastanke, između ostalih i sa Dritanom Abazovićem, koordinatorom svih službi bezbjednosti i Miodragom Dakom Davidovićem, dok je osnivao stranku Narodni pokret sa kojom je nastupio na izborima u Nikšiću 14. marta.

U serijalu tekstova o američko-crnogorsko-srpskom državljaninu Pobjeda je otkrila kako je Simijanović tokom 2020. godine lagano gradio mrežu kontakata sa političarima iz Crne Gore, koristeći lažni diplomatski pasoš SAD kao svojevrsnu ulaznicu za svijet politike i biznisa.

Bio je, priznao je kasnije i sam Abazović, ubjedljiv u nastojanjima da sebe prikaže kao ,,važnog američkog čovjeka“, diplomatu sa sjedištem u Beču, koji se hvalisao odličnim kontaktima sa američkom CIA, vezama sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ali i konekcijama sa establišmentom u Srbiji.

Očito je da su u tu priču neki lako povjerovali: Građanski pokret Ura je platio dva prenoćišta ,,američkom diplomati“ u Hotelu ,,Ambasador“ u Podgorici, a Abazović je, na preporuku Simijanovića, čak počeo pregovore sa međunarodno nepoznatom američkom firmom ,,Amerikan balistik kompani“ o nabavci municije za crnogorsku vojsku.

Ta se operacija ipak nije realizovala, jer je Simijanović razotkriven i uhapšen 9. marta u Nikšiću.

Mnogo je čudnih okolnosti ostalo nerazjašnjeno, mnogo je pitanja ostalo otvoreno ali je ostalo pitanje kako je čovjek koji je 9. februara uhvaćen i priveden zbog upotrebe lažnog diplomatskog pasoša – danas slobodan čovjek?

Da sve bude zanimljivije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, samo dvadesetak dana prije hapšenja Simijanovića, u jeku kada je on mahao američkim papirima, ekspresno mu je izdalo novu ličnu kartu: zahtjev je predao 26. a lična karta mu je izdata 27. januara.

Iako je američka Ambasada u Podgorici blagovremeno potvrdila da je Simijanović krivotvorio diplomatski pasoš SAD, crnogorska policija protiv njega nije podnijela krivičnu prijavu.

Nije reagovalo ni crnogorsko tužilaštvo, u Nikšiću 9. februara niti dan kasnije nadležno u Podgorici.

Standardu nije odgovoreno ni na jedno pitanje u vezi sa Simijanovićem – ni iz kabineta Abazovića, ni Leposavića, ali ni iz Uprave policije.

Očigledno je da je Simijanović uhvaćen na djelu, pa su NATO saveznici, prije svih Amerikanci, sklopili mozaik u kojem je jako važnu ulogu, ako ne i najvažniju, odigrao upravo ministar pravde Vladimir Leposavić.

Zato je priča o Srebrenici samo poslužila kao dimna bomba za stvarni razlog smjene ministra pravde, jer bi, vjerovatno, dalja medijska istraga mogla da ugrozi neke važnije zakulisne igre koje, za sada, nijesu u interesu da se otkriju.