U tekstu pod naslovom „Nesveta alijansa: Kako su bajkeri i popovi pomogli Moskvi da sruši crnogorske vladare“ The Independent piše:

Konačno je Crna Gora bila na prekretnici. Novi zakon o vjeroispovijesti usvojen na samom kraju 2019. omogućavao je vlastima da umanje nešto od moći koju ima Srpska pravoslavna crkva (SPC), koje se uveliko smatra pionom Rusije u maloj balkanskoj državi.

Ali je crkva, koja je dominirala religijskim i kulturnim životom zemlje uzvratila. Pod vođstvom 82-godišnjeg mitropolita Amfilohija Radovića krenula je u akciju. SPC je mobilisala popove da zakon proglase bogohuljenjem na propovjedima širom zemlje sa populacijom od oko 630.000 ljudi.

Organizovali su litije koje su predvodili uticjani religijski lideri. Formirana je čitava jedna politička koalicija za suprostavljanje vladajućoj stranci. „Čak su udružili snage sa pro-Kremlj motorističkim gangom poznatim pod imenom ‘Noćni vukovi’“.

„Nećemo odustati od naših svetilišta“ izjavio je u video podršci za crkvene proteste Aleksandar Zaldastanov, poznat kao ‘Hirurg’, lider bajkerskog ganga, dodajući:

„Rusija nije nacija, već stanje uma“.

Iz zapadne perspektive postoji određena vrsta pretpostavke da se neki ključni koraci naprijed- jednom kad se naprave, više nikada ne mogu vratiti. Ali nema razloga za vjerovanje da je jedna dobijena bitka –dobijen i rat.

Visoki zvaničnici Crne Gore optužili su Moskvu da koristi crkvu za podrivanje zemlje, baš kao što su pokušali puč prije četiri godine da bi spriječili učlanjenje u NATO- 2017.

No, to je bilo bez uspjeha.

Na opštim izborima 30.avgusta, crkvom predvođena opozicija srušila je prozapadnu vladu predsjednika Mila Đukanovića, jednog autokrate koji je bio na vlasti skoro 30 godina. Pobjednici, među koje se ubraja široka kolicija koju čine i deklarisane promoskovske figure, sada su u procesu formiranja vlade koja će, vrlo je vjerovatno, biti mnogo prijateljskije nastrojena prema Kremlju, dok su Đukanović i njegova stranka prihvatili da budu opozicija.

Kako piše The Independent, neuspjeh sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti i izborni rezultat pokazali su kako se Kremlj navikao na upotrebu takozvane „meke moći“ jednako kao i „čvrste moći“ (hard power)- svojih milicija i plaćenika za postizanje ciljeva. Vjerovatno više nego bilo koja drugo država, slučaj Crne Gore demonstrirao je sve veće rusko strateško strpljenje i prilagođavanje.

„Rusko miješanje, uticaj ili intervencija u regionalne poslove je jedan veoma svrsishodan, strateški pristup koji definiše ciljeve na duge staze, umjesto kratkoročno“, kaže Siniša Vuković, predavač specijalizovan za Balkan na Johns Hopkins Školi naprednih međunarodnih studija ( Johns Hopkins School of Advanced Interantional Studies).

„Rusija radi tačno ono što je Zapad radio krajem 1980-tih i 1990-tih u istočnoj Evropi. Koristi svoju meku moć da preoblikuje narative“.

Rusija je već dugo čeznula da povrati svoj uticaj u ovoj zemlji. Kako se navodi, operativci Kremlja uključujući i dvije figure optužene da rade za rusku vojnu obavještajnu agenciju, skovali su zavjeru za pokušaj puča 2016. u namjeri da spriječe učlanjenje Crne Gore u NATO.

Greške u koracima Đukanovića i njegovih saveznika išle su pravo na ruke Kremlju.

Uvođenje određenih mjera transparentnosti u religijske institucije bio je jedan od traženih zahtjeva da se malena Crna Gora priključi Evropskoj uniji. Ali je prethodna vlada nesmotreno pokušala da umetne u Zakon rješenja koja, naizgled, direktno targetiraju SPC, koja je progutala lokalnu pravoslavnu crkvu još kada je Crnu Goru aneksirala Kraljevina Srbija, prije više od jednog vijeka.

Taj potez, zajedno sa generalnim neprijateljstvom prema Đukanovićevoj decenijama dugoj vladavini, omogućili su „savršenu oluju“ za nacionalističke pritužbe i percepciju religijskog progona, što je Kremlju otvorilo prostor.

„Kremlj je to pokušavao učiniti dugo nakon što se crnogorska vlada zvanično odlučila za priključenje NATO-u“ rekao je Ljubomir Filipović, bivši crnogorski političar, iz primorskog ljetovališta Budva.

„Druge zainteresovane strane ušle su u ovu igru i stvorile „savršenu oluju“ za materijalizovanje agende Kremlja“.

Postoje ljudi koji pokušavaju da preuzmu bezbjednosni apart, a koji su direktno pod kontrolom Kremlja.

U međuvremenu su Sjedinjene Države i druge zapadne nacije ostale uglavnom nezainterovane i samozadovoljne. „Iz zapadne perspektive postoji ta pretpostavka da kada pređete određeni pragove i udarite određene temelje ne može više biti vraćanja natrag“, kaže Vuković i dodaje:„Ali nema razloga za vjerovanje da je jedna dobijena bitka i dobijen rat“.

Orginalni zakon o vjeroispovijesti predviđao je da se državi omogući da povrati zemlju koja je u posjedu moćne crkve, ukoliko ne pruže dokaze da je bila u njihovom vlasništvu prije 1918., kada je Crna Gora postala dijelom Srbije i panslovenske federacije.

Tokom posljednjeg stoljeća, crkva je postala moćan igrač u Crnoj Gori. Posjeduje manastire i unosna mjesta hodočašća koja privlače posjetioce iz zemlja istočne pravoslavne vjere.

Takođe kontrolišu široku mrežu komercijalnih interesa, uključujući hotele, akcije u građavinskom biznisu i šoping centre. Plaćaju malo ili nimalo poreza i često operišu u sivoj zoni- van kontrole regulatora.

„Oni upravljaju velikim poslovima u Crnoj Gori“ kaže Filipović. „Većina novčanih tokova ne prolazi kroz račune.Uglavnom koriste keš novac za svoje svakodnevene operacije. Nijesu registrovani kao jedinstven zakonski entitet. Oni operišu kao mala ostrva. Imaju taj status da su iznad zakona“.

Crkva je takođe otuživana da brani srpske ratne zločine tokom 1990-tih u oružanim konfliktima koji su vodili raspadu Jugoslavije, kao i da je pružala utočište za ratne zločince nakon rata.

Sam mitropolit Amfilohije koji je nedavno obolio od Covid-19, bio je najglasniji u promociji narativa Kremlja. On je NATO nazivao „četvrtim Rajhom“ i opisivao ga kao „nastavak fašizma“.

On i njegovi saradnici su upoređivali tolerantnost prema homoseksualizmu  Evropske unije sa biblijskom pričom o „Sodomi i Gomori“ i tvrdili da je Rusija jedini istinski saveznik etničkih Srba, koji čine trećinu stanovništva u Crnoj Gori.

„On je najuticajnija proruska javna osoba“ kaže Vuković.

Tokom protesta protiv zakona, prominentne proruske osobe uključujući i poglavara Ruske paravoslavne crkve u Ukrajini, posjećivale su skupove u znak podrške. Mreža poslušnih novinara na desnom krilu slavila je kler i odbacivala vladu.

Izborna pobjeda koju je podržala crkva vrlo vjerovatnmo će imati velike posljedice po Crnu Goru. Njihove pristalice kažu da će se držati plana da guraju prema priključenju u EU, a obavezali su se i na jačanje veza sa NATO-m, kao i na protjerivanje korupcije.

„Ako su izbori učinili jednu stvar- to je jedno nedvosmisleno odbacivanje diskreditovanog i korumpiranog režima“ napisao je crnogorski političar, stacioniran u Londonu, Duško Knežević.

Ali među navedenim prioritetima nove vlade je ukidanje sankcija uvedenih Rusiji, zbog aneksije dijelova Ukrajine. U samoj pobjedničkoj koaliciji nalaze se proruski tvrdolinijaši povezani sa Moskvom.

„Oni su ljudi koji pokušavaju da preuzmu sigurnosni aparat i koji su direktno pod kontrolom Kremlja“.

Religija je osnov nacionalnog identiteta. To omogućava crkvi da igra mnogo značajniju ulogu.

Nijesu sve figure u Srpskoj pravoslavnoj crkvi sklone identičnoj pro-Kremlj liniji. Mlađi kler stacioniran u Njemačkoj i drugim državama pokušava da se distancira od navoda o korupciji i zloupotrebama u toj instituciji.

Rusija takođe ima drugo oruđe na raspolaganju za rast uticaja.

Imaju značajne investicije u Crnoj Gori iako EU ostaje mnogo važniji trgovinski partner. Ruska ambasada je postala još aktivniji igrač na kulturnoj i ekonomskoj sceni.„Prvi put su počeli da investiraju u stipendije za obrazovanje za crnogorske studente“ navodi Filipović.

Rusija ima čak i nešto kao međunarodnu organizaciju za razvoj, koja se zove Rosotrudničestvo, ali umjesto obnavljanja škola ili bolnica, uglavnom promivišu ruski jezik, slave ruske ratne pobjede a većinom je popunjavaju aktuelni i budući ruski špijuni.

Ali izvještaj od 100 stranica objavljen u Sofiji, iz Centra za studije demokratije identifikovao je Istočnu pravoslavnu crkvu kao „jednu od najomoljenijih oruđa meke moći Kremlja“, instrument moći koji su koristili na Balkanu, u Istočnoj Evropi, Grčkoj i na Kipru.

„Postoji jedno vraćanje religiji na Balkanu od ratova 1990-tih i raspada socijalističke Jugoslavije. Religija je osnov nacionalnog identiteta. To omogućava crkvi da igra mnogo značajniju ulogu,“ zaključuje The Independent analizu, riječima Siniše Vukovića.