Zašto otvarati oči nekome ko već vidi sve, ali se pravi da ne vidi?

Tim pitanjem profesor Vojin Golubović počinje svoje viđenje najavljenog modela povećanja zarada, koji bi od januara trebalo da donese značajan rast primanja zaposlenih.

Golubović za Standard kaže da već vidi kako će se ova politika sprovesti, ali i oduševljenje mase koja sebe naziva pojedincima.

„Logika je jednostavna i politički gotovo neodoljiva – samo neka se daje“, kaže Golubović.

On, međutim, smatra da se prava ekonomska priča ne završava na većoj plati koja će građaninu stići na račun, već upravo tada počinje.

Golubović očekuje da će prvi efekat povećanja zarada biti vrlo vidljiv.

„Vidim zato i januar u kojem će građani dobiti veće nominalne zarade, a zatim krenuti da troše više – na stanove, automobile, tehniku, restorane, putovanja i sve ono što im je juče bilo manje dostupno“, kaže on.

Takva potrošnja, dodaje, može dati i novi zamah ekonomskim pokazateljima.

„Vidim i novi zamah BDP-u tokom 2027. godine, jer će veća potrošnja, makar u početku, sasvim izvjesno izgledati kao ekonomski uspjeh“, navodi Golubović.

Ali upravo tu, prema njegovom mišljenju, ekonomija počinje da bude zanimljiva.

„Jer novac nije isto što i bogatstvo, nominalna zarada nije isto što i produktivnost, a povećanje kupovne moći administrativnom odlukom nije isto što i stvaranje nove vrijednosti“, ističe profesor.

Zato, kaže, iza prvog talasa oduševljenja vidi i nešto drugo.

ŠTA ĆE BITI SA MALIM KOMPANIJAMA?

Jedno od ključnih pitanja za Golubovića jeste kako će privatni sektor, posebno male kompanije, odgovoriti na administrativno povećanu cijenu rada.

„Vidim male kompanije koje će računati mogu li njihove cijene, produktivnost i prihodi pratiti administrativno određenu cijenu rada“, kaže on.

Posljedice, prema njegovom viđenju, neće biti iste za sve.

„Neke će moći. Neke će povećati cijene. Neke će smanjivati broj zaposlenih ili odlagati novo zapošljavanje. Neke će pokušavati da pronađu prostor u sivoj ekonomiji. A neke neće preživjeti“, navodi Golubović.

On posebno naglašava da takav scenario ne bi trebalo tumačiti kao posljedicu odnosa poslodavaca prema većim zaradama zaposlenih.

„To neće biti posljedica njihove nedovoljne ljubavi prema većim platama zaposlenih, nego činjenice da se plata dugoročno može povećavati samo iz vrijednosti koju ekonomija stvara“, kaže profesor.

Drugim riječima, pitanje koje se otvara nije samo koliko će neko zarađivati, već da li će ekonomija istovremeno stvarati dovoljno nove vrijednosti da takva zarada bude održiva.

GRAFIKONI BOTOVA I RAST PRIHODA DRŽAVE

Golubović očekuje i da će veća potrošnja imati direktan efekat na državne prihode.

„Vidim i rast potrošnje koji puni budžet kroz PDV i akcize“, kaže on.

Takav rast prihoda, međutim, prema njegovom mišljenju, vrlo brzo može postati dio političke interpretacije uspjeha modela.

„Pa zatim grafikone botova i modernih vazala koji će taj rast prihoda prikazivati kao potvrdu da je model uspio“, navodi Golubović.

Istovremeno, on očekuje da će se otvoriti i pitanje rasta cijena.

„Vidim i rast cijena koji će nam se objašnjavati drugim grafikonom koji treba da poruči – ‘ne brinite, i poslije inflacije ostalo vam je više nego ranije’“, kaže profesor.

Tu se, međutim, ne završavaju rizici koje vidi.

„Vidim ogroman rast cijene energije i drugih inputa. Vidim nova zaduženja kada optimistične pretpostavke ne ispune projekcije“, upozorava Golubović.

On vidi i mogućnost da država, u takvim okolnostima, posegne za vrijednim resursima.

„Vidim prodaju ili davanje pod dugoročne koncesije vrijednih resursa, svaki put uz istu rečenicu – ‘Sve ovo radimo zbog vas!’“

IZMEĐU EKONOSKE PROJEKCIJE I GATANJA POSTOJI TANKA GRANICA

Posebno problematičnim smatra dio fiskalne filozofije koji računa na to da će buduća potrošnja nadomjestiti dio prihoda koji se danas ukida, da će se efikasnije suzbijati siva ekonomija i da će se dio dijaspore vratiti.

„Možda hoće“, kaže Golubović.

Ali upravo tu, smatra, ozbiljna fiskalna politika mora biti mnogo preciznija.

„Između ekonomske projekcije i gatanja postoji tanka granica, a ozbiljna fiskalna politika bi morala veoma precizno pokazati na kojoj strani te granice stoji“, upozorava profesor.

Jedna od pretpostavki jeste i povratak ljudi iz dijaspore.

Golubović, međutim, smatra da se odluka čovjeka koji je već izgradio život u inostranstvu ne može svesti na visinu minimalne zarade u Crnoj Gori.

„Čovjek koji je već pustio korijen u Los Anđelesu, Čikagu, Minhenu ili Cirihu neće se vratiti zato što je Vlada administrativno povećala minimalnu zaradu“, kaže on.

Razlozi zbog kojih bi se ljudi vraćali, smatra, mnogo su širi.

„Ljudi se vraćaju tamo gdje postoji sve ono čega gotovo nema kod nas – odgovornost, ozbiljnost, institucije, pravna sigurnost, mogućnost ličnog razvoja, kvalitetno obrazovanje za djecu i osjećaj da svoj život mogu graditi nezavisno od države i pripadnosti partiji“, navodi Golubović.

OD PITANJA ”KOLIKO VRIJEDI MOJ RAD DO PITANJA KOLIKO ĆEŠ MI DATI?”

Upravo tu profesor vidi problem koji je, kako kaže, mnogo ozbiljniji od kratkoročnog ekonomskog efekta povećanja zarada.

„I tu je za mene mnogo ozbiljnije pitanje i problem od kratkoročno ekonomskog“, kaže Golubović.

Prema njegovom mišljenju, društvo može postepeno početi da mijenja odnos građanina prema državi.

„Vidim postepeno stvaranje čovjeka koji od države više ne traži da mu obezbijedi slobodu, institucije i jednake šanse, nego pita: koliko ćeš mi dati? A država mu odgovara: samo ostani uz mene.“

Golubović smatra da je upravo to možda najskuplja posljedica cijelog modela.

„To je možda najskuplja transakcija u čitavom ovom modelu, a ne vidi se ni u jednoj budžetskoj tabeli“, kaže on.

PRECIM SE PONOSIMO JER NIJESU PRIJSTAJALI NA VAZALSTVO

Profesor Golubović ovaj problem posmatra i kroz odnos savremenog društva prema sopstvenoj istoriji.

„Paradoksalno, društvo koje se danas toliko ponosi svojim precima polako može postati njihova suprotnost“, smatra Golubović.

Podsjeća da se društvo poziva na ljude koji su kroz vjekove bili spremni da odbiju materijalnu korist koju su im nudili različiti osvajači kako bi sačuvali slobodu.

„Dok savremenog građanina učimo da slobodu mijenja za još nekoliko stotina eura mjesečno“, kaže on.

U tome vidi paradoks savremenog odnosa prema materijalnoj sigurnosti i slobodi.

„Precima se ponosimo jer nijesu pristajali na vazalstvo, a sebi ga predstavljamo kao rast životnog standarda“, navodi Golubović.

PLAŠI ME MALI ČOVJEK

Zato, kaže, njega dugoročno najmanje plaši veliki budžet, velika administracija ili čak velika država.

„Plaši me mali čovjek“, kaže Golubović.

Ne misli, pritom, na materijalno siromaštvo građanina, već na njegov odnos prema sopstvenoj vrijednosti i državi.

„Čovjek koji je dobrovoljno pristao da mu država određuje koliko vrijedi njegov rad, koliko treba da zaradi, šta treba da očekuje i kome za to treba da bude zahvalan“, objašnjava profesor Golubović.

Takav građanin, dodaje, sopstvenu ekonomsku sigurnost više ne vezuje za ono što sam može da stvori.

„Čovjek koji sopstvenu ekonomsku sigurnost više ne vezuje za svoje znanje, stvaralaštvo, produktivnost i slobodu, nego za sljedeću odluku Vlade“, kaže Golubović.

KO ĆE PLATITI RAČUN

U konačnici, za Golubovića se cijela priča o povećanju zarada svodi na pitanje koje će ostati mnogo duže od prvog talasa povećane potrošnje i zadovoljstva građana.

„A možda je najteže pitanje ono o kojem se gotovo i ne govori – ko će platiti račun ako optimistične pretpostavke ne budu ostvarene?“

Odgovor koji daje posebno je direktan:

„Mi možda nećemo. Naša djeca hoće.“

Zato, zaključuje Golubović, pitanje ne treba svoditi na to da li građani treba da imaju veće plate.

„Pravo pitanje nije da li bih volio da građani Crne Gore imaju plate od 1.000, 1.400 ili 2.000 eura. Naravno da bih“, kaže on.

Pitanje je, smatra, mnogo jednostavnije i mnogo teže.

„Šta smo proizveli, stvorili i postali produktivniji da bi te plate trajno vrijedjele toliko?“

Ako na to pitanje nema uvjerljivog odgovora, zaključuje profesor Golubović, onda Crna Gora nije stvorila evropski standard več smo mu samo administrativno odredili cijenu.