Beogradski advokati Milenko i Momir Radić podnijeli su danas Ustavnom sudu Crne Gore inicijativu za ocjenu saglasnosti Zakona o slobodi vjeroispovijesti sa Ustavom naše države i međunarodnim ugovorima.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, koji je izazvao negodovanje Srpske pravoslavne crkve i dijela javnosti, proteste širom Crne Gore, ali i u Srbiji, sa sve oštećenjem državnog simbola na zgradi Ambasade Crne Gore u strogom centru Beograda, stupio je na snagu danas.

Dok Srpska pravoslavna crkva još radi na planu kako da se pravnim mehanizmima bori protiv zakona, za koji smatra da je put ka oduzumanju njene imovine u Crnoj Gori, dotle su dva beogradska advokata, Milenko i Momir Radić, u tu pravnu borbu već krenuli, podnijevši Ustavnom sudu Crne Gore inicijativu za ocjenu saglasnosti Zakona o slobodi vjeroispovijesti sa Ustavom Crne Gore.

Inicijativom, u koju je Tanjug imao uvid, traži se od crnogorskog Ustavnog suda da donese odluku kojom će osam odredbi tog Zakona, spornih za Spsku pravoslavnu crkvu (SPC) i njene vjernike, proglasiti neustavnim i nesaglasnim sa međunarodnim ugovorima.

Predlaže se da Ustavni sud naloži da se primjena osporenog Zakona prema vjerskoj zajednici SPC obustavi do okončanja postupka ocjene njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore, kao što je to već učinjeno sa jevreskom, rimokatoličkom i islamskom zajednicom.

Advokati Milenko i Momir Radić navode da primjenom ovog Zakona “nastupa izvjesnost neotklonjivih posljedica” – gubljenje statusa pravnog lica, zadiranje u pravo na imovinu nacionalizacijom bez naknade, sužavanje dostignutog nivoa ljudskih prava i prava na uživanje vjerskih sloboda, diskriminacija i nasilna asimilacija.

Zbog toga Ustavnom sudu predlažu da državnim organima i organizacijama naredi da obustave izvršenje pojedinačnih akata i radnji koje su preduzeli ili su planirali da preduzmu prema SPC na osnovu tog Zakona.

Šta je predviđeno zakonom i šta kažu oni koji su ga donijeli?

Iz Vlade Crne Gore i vladajuće Demokratske partije socijalista navode da nikakvog “oduzimanja i otimanja imovine neće biti”, niti će bilo ko biti izbačen iz vjerskih objekata, već će i dalje moći da vrše službu, kao i do sada. Ističu i da su građani koji protestuju u Crnoj Gori “obmanuti i izmanipulisani” i apeluju na odgovorne, kako među sveštenstvom, tako i među opozicionim partijama da prestanu da to čine.

Zakonom je propisano je da će “svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu, a koji su bili imovina države Crne Gore prije gubitka njene nezavisnosti 1918. godine i koji kasnije nisu na odgovarajući pravni način prešli u svojinu neke vjerske zajednice, biti prepoznati kao državna imovina”.

“Međutim, ako bilo koja vjerska zajednica raspolaže dokazima da je na osnovu nekad ili danas važećih propisa postala vlasnik neke imovine država će to priznati i poštovati. Svako sporenje u vezi vlasništva nad vjerskom imovinom biće rješavano pred nadležnim sudom, kao i svaki drugi imovinski spor, u skladu sa važećim zakonima u Crnoj Gori”, piše u zakonu.

U članu 64 ovog zakona piše i da “vjerske zajednice koje su korisnici hramova i drugih nepokretnosti nastavljaju da koriste ove objekte do odluke državnog organa nadležnog za pitanje državine, korišćenja i raspolaganja državnom imovinom”.

Iz ugla SPC i pojedinih pravnika, sporno je nekoliko članova zakona. Prije svega, od SPC će se tražiti da dokaže da li posjeduje imovinu na objektima, odnosno da li ima osnov za svojinsko pravo, kao i da će prethodno morati da se registruje. Teško da postoji pisani trag o crkvama i hramovima od pre nekoliko vijekova, tako da će predstavnici SPC, odnosno Mitropolije Crnogorsko-primorske biti u velikom problemu da zaista i dokažu svojinu.

U obrazloženju inicijative beogradskih advokata Ustavnom sudu Crne Gore podsjeća se da je od 1219. godine, kada je Sveti Sava u Nikeji dobio titulu arhiepiskopa za “sve srpske i pomorske zemlje”, SPC nesmetano posjedovala i sticala objekte i zemljište u Crnoj Gori. Međutim od danas nakon 800 godina, kako navode, država Crna Gora u članu 62. spornog Zakona retroaktivno konstatuje da objekti i zemljišta SPC-a, na današnjoj teritoriji te države ne pripadaju i da nikada nisu pripadali SPC, jer SPC ne posjeduje “dokaze o pravu svojine na tim objektima i na zemljištu do 1. decembra 1918. godine”.

Pored toga, advokati Radić tvrde i da na osnovu donetog Zakona, počev od danas, pa dok se ne registruje, SPC koja gubi status pravnog lica, ne može posjedovati, sticati i ostvarivati prava, koja u skladu sa pravnim poretkom Crne Gore, pripadaju isključivo registrovanim ili evidentiranim vjerskim zajednicama, kao pravnim licima.

S obzirom da Zakon nije predvidio prelazni rok za registraciju vjerskih zajednica to, prema mišljenju advokata, znači da država Crna Gora od danas ima pravo da primjenjuje sve zakonske sankcije prema SPC, dok je vjerskim zajednicama koje su prijavljene i evidentirane u skladu sa “Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica” koji je danas prestao da važi, ostavljen rok od devet mjeseci da dostave prijavu za upis u novu evidenciju.

Pored ostalih mogućih rešenja, advokati smatraju da bi problem riješila odluka Ustavnog suda kojom bi konstatovao da su suprotne Ustavu i međunarodnim ugovorima odredbe Zakona:

a) član 20. koji za registraciju vjerske zajednice zahteva podnošenje prijave najmanje tri vjernika, što je, kako tvrde advokati, suprotno članu 46. Ustava Crne Gore koji utvrđuje da “niko nije obavezan da se izjašnjava o svojim vjerskim i drugim uvjerenjima”;

b) član 23. koji “obavezuje vjerske zajednice, koje nisu bile evidentirane, da se registruju kao novoosnovane vjerske zajednice”;

c) član 25. koji predviđa da “SPC može steći svojstvo pravnog lica upisom u Registar ili Evidenciju”;

d) član 28. koji zabranjuje SPC, dok se ne registruje, da stiče ili ostvaruje prava koja pripadaju isključivo registrovanim verskim zajednicama – kao pravnim licima,

e) član 30. predviđena je mogućnost da se vjerskoj zajednici, npr. SPC-u, može odbiti upis u Registar ili Evidenciju,

f) član 61. Zakona, prema mišljenju advokata, vrši diskriminaciju na taj način što vjerskim zajednicama, koje su do danas bile evidentirane, ostavlja prelazni rok od devet meseci da obnove svoje evidentiranje, a SPC koja do danas nije evidentiran – današnjim danom oduzima status pravog lica i pravo na imovinu, bez obzira da li posjeduje dokaze za tu imovinu navedene u članu 62.

g) član 62. koji predviđa da se na imovini SPC upiše država CG bez učešća SPC-a, a da nakon toga SPC mora da dokaže da je na toj imovini imao pravo svojine do 1. decembra 1918. godine;

h) član 63. koji predviđa da će se, bez učešća SPC-a u postupku, izvršiti nacionalizacija crkvene imovine i upis države na toj imovini, o čemu će bez odlaganja obavestiti vjersku zajednicu koja koristi predmetne objekte i zemljište, ne pominjući da se radi o svojini SPC.

Izvor: mondo.rs