TIŠINA U POGONU, DRAMA U BROJKAMA
Na kapiji postrojenja kod “Krivog mosta” nema ničeg teatralnog. Nema sirena. Nema panike. Nema ni one grube slike koju ljudi nose u glavi kada čuju riječ “kolektor”. Dočeka vas tišina koja više liči na fabriku koja zna svoj posao nego na infrastrukturu na ivici izdržljivosti.I nešto što djeluje sitno, ali u prvom utisku znači mnogo, unutra nema ni jednog papirića, opuška ili bilo kakvog smeća. Nema nemara “na oko”. Nema tragova da se ovdje radi kampanjski. Ako postoji drama, ona nije u ponašanju ljudi. Ona je u brojkama, godinama i betonu.
POSTROJENJE KOJE NIKADA NIJE STALO
Upraviteljka postrojenja Blagojević vodi nas kroz pogon mirno, gotovo pedagoški, kao neko ko zna da se najvažnije stvari moraju objasniti bez povišenog tona.
“Postrojenje je u funkciji kontinualno, znači nikada nije prekidalo se radom od 1978. godine,” kaže ona.
Ta rečenica zvuči kao pohvala. A onda se, korak po korak, pretvara u upozorenje.
KAKO JE GRAD PRERASTAO SVOJ KOLEKTOR
Postrojenje je iz vremena kada je grad bio mnogo manji, tek provincija sa naznakom da bi mogao postati centar kakav treba da bude. Blagojević podsjeća da je glavni projekat izradila ljubljanska firma “Hidroinženjering”, a da je izvođač konstruktivnih radova bio OGP “Titograd”. Postrojenje je zamišljeno u tri faze, po 55.000 ekvivalentnih stanovnika.
“Ovo postrojenje je bilo predviđeno da se gradi u tri faze po 55.000 ekvivalentnih stanovnika. A izvedena je prva faza za 55.000,” objašnjava ona.
Dio ključnih građevinskih objekata izveden je unaprijed za ukupnu fazu od 165.000 ES, ulazna crpna stanica, separator ulja i masnoća, primarni i sekundarni digestor. Ali to nije promijenilo suštinu, procesne jedinice nijesu proširene do mjere koja bi pratila rast Podgorice.
PROJEKTNO 55.000, REALNO 150.000
U jednom trenutku Blagojević prelazi iz istorije u sadašnjost. Ne govori o “pretpostavkama”. Govori o mjerenjima.
Postrojenje je projektovano za srednji dnevni protok od oko 14.000 m³/dan, maksimalno 17.000 m³/dan. Danas javni kanalizacioni sistem dostiže oko 33.000 m³/dan. Ali još važnije od vode je zagađenje.
“Kapacitet ovog postrojenja je 55.000… a opterećenje je 150.000 ekvivalentnih stanovnika,” sažima Blagojević. I to, valjda, govori sve.
GLAVNI ŠAHT I SUROVA MATEMATIKA MORAČE
Ai ono što je autora ovih redova ostavilo bez riječi i kada je je htio da provjeri da li je dobro čuo da veliki dio kanalizacionog otpada, zapravo, završava u Morači.
Hodajući između bazena dolazimo do mjesta koje ne izgleda spektakularno, ali nosi najveću narativnu težinu. Glavni šaht, tačka gdje se voda usmjerava onoliko koliko postrojenje može da “proguta”.
Blagojević je to prevela u jasnu sliku:
“Ne može da prihvata veću zagađenost… iz tog glavnog šahta se usmjerava ovamo koliko može da je kapacitet postrojenja, a višak ide neprečišćen u Moraču”, kaže Blagojević mirno. Hoće reći, da je kapaciete i dalje onih pomenutih 55 hiljada ES a da ostatak – završio u Morači. Gdje bi drugdje.
U njenom pisanom materijalu stoji precizan zaključak. Na PPOV-u se prečišćava oko 40% otpadnih voda iz javnog kanalizacionog sistema.
Ako je 40% obrađeno, ostatak je priča o Morači. I o Skadarskom jezeru.
U toj matematici riječ “incident” više ne zvuči kao primjedba pesimista, već kao logična posljedica dugog prekoračenja kapaciteta.
ZAŠTO SE OSJEĆAJU MIRISI
Dok prolazimo pored ulaznih procesnih jedinica, Blagojević objašnjava razliku između onoga što građani osjete u prolazu i onoga što postrojenje pokušava da održi iznutra.
“Ovdje su te procesne jedinice koje emituju neprijatne mirise na otvorenom… Najveća emisija je na prvom dijelu tretmana, ulaznom,” kaže ona.
Otvoreni tip postrojenja je nekada bio prihvatljivo rješenje. Dok je kapacitet bio u skladu sa dotokom. Danas, kada se veći dio pristiglih voda ne može potpuno obraditi, mirisi više nijesu “lokalni” već se šire kao simptom preopterećenosti.
U njenoj pisanoj verziji nalazimo i praktično objašnjenje koje vrijedi citirati. Filteri na starom sistemu ne mogu biti rješenje istog reda kao kod zatvorenih postrojenja, jer izvori mirisa nijesu izolovani.
ŠTA SVE GRAĐANI BACAJU U KANALIZACIJU
Jedan od najživljih momenata obilaska nijesu velike betonske strukture, već priča o sitnim stvarima koje stvaraju ogromne probleme.
Blagojević nabraja bez dramatizacije, ali upravo to nabrajanje zvuči kao optužnica urbanih navika.
“Vlažne maramice, pelene, štapići za uši, plastične kese, ostaci hrane, mast i ulje…. Sve to završava ovdje, vjerovali ili ne…”, priča Blagojević i dodaje nevjerovatan podatak – ljudi otvaraju šahtove i u njih ubacuju daske, kabasti otpad, komade koji nemaju šta da traže u mreži.
Upozorava i na dugoročno opasniji dio.
“Ljekovi nikako ne smiju da se ubacuju u klozetske šolje… kad jednom dođu u otpadne vode teško tu vrstu zagađivača možete da uklonite,” objašnjava Blagojević.
Ova rečenica je važna i za Botun, jer pokazuje da se savremeni standardi prečišćavanja nijesu rođeni iz birokratije već iz realnosti novih zagađivača.
DIGESTORI — NAJKRITIČNIJA TAČKA SISTEMA
Ako postoji epicentar rizika starog postrojenja, on nije u laboratoriji, niti na ulaznim rešetkama. On je u digestorima.
Masivne strukture stoje kao podsjetnik da beton ima rok trajanja.
“Svi ovi građevinski objekti na postrojenju su u eksploataciji skoro 50 godina i samo iz tog razloga oni su dotrajali,” kaže Blagojević.
“Na svim građevinskim objektima se pojavljuju pokotine, ali najkritičniji građevinski objekt su digestori”, dodaje.
Oni su prvobitno projektovani kao anaerobni digestori za proizvodnju biogasa i električne energije. Taj koncept nikada nije oživio u punoj funkciji, pa danas služe kao rezervoari za skladištenje mulja.
Dva su puna. Mulj je, kako kaže Blagojević, “opasan… nije dezinfikovan, puni je patogenih mikroorganizama.”
I nije samo biološki problem. Tu su i gasovi.
“Ima metan, ugljen-dioksid, amonijak… korozivno dejstvo i na opremu, na beton”, upozorava rukovoditeljka ovog pogona.
U 2007. izvršena je djelimična sanacija registrovanih pukotina i gornje ploče, ugrađeni su “špijuni” za praćenje. Ove godine urađen je Elaborat snimanja i analiza stanja konstrukcija, kao i Glavni projekat sanacije/ ojačavanja.
Sve zvuči kao priča o održavanju, dok iza toga ne čujete rečenicu…
“Bilo koja sanacija tih digestora zahtjeva stavljanje digestora van upotrebe,” naglašava Blagojević.
A to znači više sedmica ili mjeseci tokom kojih bi značajne količine otpadnih voda morale ići direktno u Moraču.
U njenom pisanom materijalu ovaj rizik je formulisan još jasnije. Sanacija bi značila isključenje pogona, a samim tim i ispuštanje neprečišćenih voda u recipijent.
To je trenutak kada shvatite da stari PPOV više nema “bezbolan” način da se popravi. Svaka opcija ima cijenu. A najskuplja je ona koju plaća Rijeka, jezeru i na kraju mi. Građani Podgorice i Zete, a i ostatka Crne Gore.
INDUSTRIJA KAO DODATNI UDAR
Drugi, manje vidljiv front je industrijsko opterećenje.
U dokumentu se upozorava na nepostojanje adekvatnog predtretmana industrijskih voda. Posebno se izdvajaju Plantaže, koje u određenim periodima proizvode udare organskog i hidrauličkog opterećenja i mogu narušiti aktivni mulj, srce biološkog procesa.
Zato je planirana posebna komponenta projekta koja se odnosi na poboljšanje upravljanja otpadnim vodama u vinariji “13. jul – Plantaže”.
Dakle, Botun nije zamišljen samo kao novo postrojenje. On je zamišljen kao sistemska korekcija onoga što je Podgorica godinama ostavljala neriješenim.
BERLIN KAO ARGUMENT: MODERNO POSTROJENJE MOŽE BITI “U GRADU”
U javnom prostoru Botun se često opisuje kao prijetnja svakodnevici naselja, Blagojević, međutim, navodi i iskustvo njenih posjeta.
Kaže da je bila u Berlinu, da je vidjela postrojenje koje funkcioniše u urbanom dijelu grada i koje koristi sličnu logiku tretmana mulja.
Poenta nije da “kopiramo Berlin”, već da razumijemo mogućnost. Moderno postrojenje ne mora biti izvor mirisa i straha, ako je projektovano kao zatvoreni i kontrolisani sistem.
“Na novom je isprojektovano da bude skroz u zatvorenim objektima… sa ventilacionim sistemom… i biofilterskim postrojenjima”, objašnjava Blagojević.
Za preliminarni tretman predviđene su dodatne rešetke i hvatači kabastog materijala, prilagođeni onome što realno stiže podgoričkom mrežom. Za spalionicu mulja predviđen je višestepeni tretman dimnih gasova, odabran tako da nema dodatnih otpadnih voda.
Strah od pepela takođe dobija tehnički odgovor. Inertni pepeo i opasni pepeo iz prečišćavanja dimnih gasova nijesu ista kategorija, a opasni dio bi se transportovao u zatvorenom sistemu van zemlje, jer Crna Gora nema deponiju opasnog otpada.
Dakle, zaključak je da je Berlin i tamošnji “kolektor” daleko ispod standard predviđenog pogona u Botunu.
SEPTIČKE JAME — TREĆI, “TIHI” PROBLEM
U nastavku priče šefice postrojenja kod Krivog mosta u Podgorici je treći sloj problema.
Naime, oko 35 odsto stanovništva nije priključeno na javni kanalizacioni sistem i koristi septičke jame. To znači rasuto, kontinuirano zagađenje podzemnih voda i dodatni pritisak na poljoprivredno zemljište i vodne resurse.
U tom smislu, Botun nije samo pitanje kolektora, već pitanje zatvaranja rupe u sistemu koja je godinama normalizovana.
LJUDI KOJI DRŽE SISTEM DA NE PADNE
Kada se vratimo na onaj početni utisak tišine kad smo ušli u pogon za prečišćavanje otpadnih voda, on dobije novo značenje.
Ovdje rade ljudi koji se ne pojavljuju u političkim debatama. Ne drže konferencije. Ne protestuju. Ali svake godine rade generalne remonte, interno prate parametre kvaliteta, sarađuju sa eksternim laboratorijama, i krpe sistem koji je preopterećen i star.
Blagojević, bez pokušaja da dramatizuje, ipak izgovara rečenicu koja u sebi nosi sve:
“Ja sam izuzetno zabrinuta… 50 godina je skoro prošlo i sve otkazuje jedno po jedno”, jasno i precizno kaže rukovoditeljka pogona za prečišćavanje.
ZAŠTO BOTUN VIŠE NEMA LUKSUZ ČEKANJA
U javnosti se često čuje da je Botun važan zbog poglavlja 27, zbog evropskih rokova, zbog “papira”. Nakon obilaska starog postrojenja, taj okvir djeluje skoro luksuzno nonšalantan i uzak.
Ovdje je riječ o infrastrukturi koja realno prima opterećenje oko 150.000 ES, projektno može potpuno obraditi 55.000 ES, prečišćava oko 40% pristiglih voda i ostavlja ostatak da se slije u Moraču, uz posljedice koje nijesu teorijske.
A iznad svega lebdi rizik digestora, građevinskih objekata sa vidljivim pukotinama koje se prate i analiziraju, ali čija sanacija nosi vlastitu ekološku cijenu.
Botun, kaže Blagojević, ne smije kasniti. Rok izgradnje za segment otpadnih voda je oko 30 mjeseci. Zato ovo nije priča o tome da li se Podgorici “sviđa” Botun. Ovo je priča o tome da li Podgorica ima alternativu.
Preporučeno
Na odlasku, postrojenje opet izgleda mirno. Kao mjesto u kojem se radi posao. Sistem koji je nekada bio savremen, čak pionirski za region, danas radi iznad granice za koju nije projektovan. I dok se javnost spori oko lokacije i politike, u pogonu kod Krivog mosta se svakog dana odvija tiha borba protiv najskuplje opcije – da priroda plati ono što infrastruktura nije stigla da stigne.
Video