Služba za klimatske promjene EU (Copernicus) nas je još jednom upozorila. April 2025. godine bio je drugi najtopliji april u globalnoj istoriji, sa prosječnom temperaturom vazduha od 14,96°C, što je 0,60°C iznad prosjeka za taj mjesec iz perioda 1991–2020. godine. Uz to, april 2025. godine bio je 21. mjesec u nizu od 22 mjeseca u kojem je prosječna globalna temperatura bila viša od 1,5°C u poređenju sa predindustrijskim periodom. Sve ovo znači da svijet i dalje ne ide ka ispunjenju cilja iz Pariskog sporazuma, a to je zadržavanje globalnog zagrijavanja na 1,5°C, kao minimum ispod kojeg se očekivalo da će klimatski sistem ostati relativno stabilan.
Jaz između obećanog i učinjenog
Gdje se, stoga, svijet danas nalazi po pitanju globalnog zagrijavanja? Na prvom mjestu, suočeni smo sa velikim jazom između ambicija i implementacije, između obećanog i učinjenog. Čak i puna primjena trenutno usvojenih nacionalnih politika i klimatskih obaveza dovela bi do maksimalnog porasta od oko 1,8°C, a to je još uvijek iznad cilja Pariskog sporazuma. Prema projekcijama Evropske komisije, ukoliko se globalne politike ne promijene i ne počnu dosljedno implementirati, svijet ide ka zagrijavanju od 2,6°C do 2100. godine. U tom scenariju, broj dana sa ekstremnim toplotnim talasima u gradovima Evrope raste za šest do osam puta. Poljoprivredni prinosi u suptropskim zonama padaju i do 40 odsto, a opstanak zimskih sniježnih rezervi, ključnih za vodu u rijekama poput Rajne, Poa i Dunava je pod znakom pitanja. Ovdje treba imati u vidu da svaki dodatni 0,1°C povećava rizik od prelaska tzv. prelomnih tačaka, kao što su otapanje ledenih ploča Grenlanda i Antarktika, odumiranje koralnih grebena, oslobađanje metana iz sibirskog permafrosta i sl.Dakle, svaki decimalni porast temperature iznad sigurnosnog praga znači više ekstremnih klimatskih događaja, produženih suša koje traju godinama, uragana koji ruše sve pred sobom, šumskih požara koji prave vlastitu klimu i stvaraju pirokumulonimbuse, „vatrene oblake“ od pepela i dima koji pucaju gromovima. Navodim neke od primjera.
Šumski požari koji su pustošili Australiju u sezoni 2019–2020. godine, generisali su toliko toplote da su formirali sopstvene vremenske sisteme, uključujući suve grmljavine i vatrena tornada. Na drugom kraju svijeta – Kalifornija, dom tehnoloških čuda, tokom 2011–2017. godine proživljavala je jednu od najsmrtonosnijih suša u svojoj istoriji. Više od 60 miliona stabala je izgorjelo. Međuvladin panel za klimatske
promjene navodi da se intenzitet najjačih uragana (kategorije 4 i 5) povećava, a učestalost ekstremnih ciklona je u porastu od 1970-ih XX vijeka, posebno na sjevernoj hemisferi. Uragan Katrina, 2005. godine usmrtio je više od 1.800 ljudi. Na Filipinima, tajfun Haiyan, 2013. godine donio je vjetrove brzine preko 300 km/h, toliko silovite da su čitavi gradovi bili „izbrisani“. Više od 6.000 mrtvih, a milioni raseljenih. To nije bio samo vjetar, već lekcija iz klimatske nepravde da zemlje koje najmanje doprinose emisijama, najviše stradaju.
Odustajanje od scenarija?
Da se lagano odustaje od 1,5°C scenarija pokazuju i modeli EU prema kojima zadržavanje rasta prosječne globalne temperature na 1,5°C znači da bi emisije morale početi da opadaju odmah, a ne 2030. ili 2040. godine. I to ne kozmetički, već brzinom od preko osam odsto godišnje. Do 2035. globalne emisije bi morale biti smanjene za 56 odsto u odnosu na 2022. godinu. Drugim riječima, da bismo uopšte ostali na putu ka 1.5°C, svake godine bi trebalo smanjivati emisije za prosječnih 3,3 GtCO₂eq, a što je ekvivalent trenutnih ukupnih godišnjih emisija Indije. Ako se to ne dogodi, pred nama su masovni klimatski poremećaji, gdje globalna temperatura probija granicu 1,5°C i time aktivira lanac povratnih mehanizama i klimatskih tačaka preokreta.
Primjera radi, iako se termin „superćelijska oluja“ možda čini kao da se nalazi samo u meteorološkim udžbenicima, on je sve češći gost dnevnih vijesti. Ovakve oluje, koje nose u sebi eksplozivnu snagu atmosferske energije, postajaće češće i intenzivnije. One više nijesu rezervisane za centralne ravnice Amerike, već se sve češće formiraju i iznad Evrope, gdje pregrijane vazdušne mase stvaraju oluje koje izbacuju grad veličine teniskih loptica, sa vjetrovima koji dostižu 200 km/h. I nije riječ samo o olujama. Postoji opasnost i od „kompozitnih katastrofa“, odnosno situacija u kojima se više klimatskih nepogoda odvija istovremeno ili u kratkom razmaku. Na primjer – toplotni talas usljed kojeg sagori vegetacija, koji ugrožava starije i imuno-kompromitovane osobe, praćen je jakom kišom koja izaziva bujične poplave na ogoljenom tlu, a zatim slijedi suša koja parališe poljoprivredu, iscrpljuje preostale vodne rezerve, nakon čega bukte požari koji uništavaju ekosisteme i infrastrukturu. U svijetu koji ide ka 2,6°C zagrijavanju, ovakve sekvence postaju norma, a ne izuzetak.
Uticaj na ekonomiju
Makroekonomska analiza najnovijeg Izvještaja o globalnim energetskim i klimatskim izgledima EU za 2024. godinu otkriva da bi prelazak na 1,5°C putanju imao samo marginalni efekat na globalni BDP, dok bi sektori niskokarbonskih tehnologija doživjeli snažan rast. Očekuje se da bi smanjenje potrošnje fosilnih goriva dovelo do povećanja zaposlenosti u sektorima obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti, uz istovremeno smanjenje troškova goriva na nivou domaćinstava. Samo u EU predviđa se da će do 2035. nestati više od 500.000 radnih mjesta u fosilnim sektorima, dok će istovremeno nastati preko milion novih u čistim tehnologijama. Ekonomski gubici, iako relativno niski u 1,5°C scenariju, postajali bi nesagledivi u višim scenarijima, jer bi klimatske katastrofe razorile poljoprivredu, destabilizovale energetske sisteme, izazvale migracione talase, pogoršale društvene nejednakosti i dovele do konflikata.
Četiri su ključne strategije za dekarbonizaciju koje bi sve zemlje trebalo da integrišu, a to su: proizvodnja čiste električne energije, elektrifikacija krajnje potrošnje i povećanje energetske efikasnosti, dekarbonizacija sektora koji se teško mogu dekarbonizovati (poput industrije i transporta) i povećanje kapaciteta za negativne emisije putem prirodnih i tehnoloških rješenja. Posebno G20, koje su uostalom i odgovorne za oko 80 odsto globalnih emisija, moraju hitno i značajno unaprijediti svoje klimatske ciljeve. Prema
projekcijama Evropske komisije, nijedna zemlja G20 u 2035. godini ne bi smjela imati manje od 50 odsto proizvodnje električne energije iz nefosilnih izvora, niti manje od 35 odsto električne energije u krajnjoj potrošnji, a upotreba negativnih emisija i prestanak deforestacije moraju postati norma, a ne izuzetak.
Malo optimizma
Preporučeno
Konačno, i manja doza optimizma. Napori na smanjenju emisija i razvoju tehnologija obnovljivih izvora energije već su rezultirali time da su globalne projekcije zagrijavanja snižene sa 3,2°C (2015) na 2,6°C (2024). Ovo je dokaz da politike funkcionišu kada su konkretne, primijenjene i podržane investicijama. I ovdje se dolazi do ključne poruke. Decenija pred nama nije samo tehnički izazov. Ona je civilizacijski test hoćemo li se pripremiti za svijet sa sve više poplava, požara i oluja ili ćemo investirati u svijet sa manje straha i više otpornosti? Jer, u svakom decenijskom proračunu, u svakoj crvenoj liniji na grafikonima, krije se jedno pitanje koje nije tehničko, već duboko etičko: kakav svijet ostavljamo za one koji dolaze poslije nas?
Video