STANDARD: Kako vi vidite projekat Buk Bijela iz crnogorske perspektive – zašto ovo nije samo pitanje Bosne i Hercegovine i Srbije, nego i direktno pitanje interesa Crne Gore?

IKOVIĆ: Ovo je interes Crne Gore prije svega jer crnogorske rijeke daju vodu za rad planirane elektrane.

U slučaju da se izgradi planirana hidroelektrana Buk Bijela na Drini, Crna Gora bi izgubila dio svoje teritorije, izgubila bi dio Tare i Pive, a domaćinstva koja se bave raftingom, seoskim turizmom i drugim djelatnostima na Tari i Drini više ne bi mogla da žive od tog posla. Investitor može da tvrdi da ovo nije tačno, ali ne može da dokaže da Crna Gora neće izgubiti svoju teritoriju ukoliko Republika Srpska izgradi planiranu hidroelektranu na Drini.

BRANA JE PREKID ŽIVOTA U RIJECI

STANDARD: Koliko bi izgradnja Buk Bijele mogla uticati na Taru, njen kanjon i širi ekosistem, i koji su po vama najveći rizici po Crnu Goru?

IKOVIĆ: Najveći negativni uticaj je nestajanje rijeka i njihovog živog svijeta. Brana nije samo zid, to je prekid života u rijeci. Jedna barijera znači presječenu migraciju riba i trajno nestajanje originalnog pejzaža. Rijeka bez slobodnog toka nije rijeka, to je samo prazna akumulacija, jer vrste koje žive u brzoj vodi punoj kiseonika ne mogu da žive u zaustavljenoj, ujezerenoj vodi. To najbolje znaju mještani Plužina, čiji grad turisti najviše posjećuju zbog slobodne Tare, a ne zbog vještačkog Pivskog jezera.

Sam projekat hidroelektrane Buk Bijela predviđa izgradnju 11 brana i 16 dodatnih objekata u pritokama radi njenog efikasnog rada. Jedna od tih brana planira se na našoj Ćehotini. Ove brane i drugi objekti prekinuće rijeke i prisutne ekosisteme, blokirati migracije riba poput ugrožene mladice, poznate i kao dunavski losos. Podsjetiću da naše rijeke posjećuju brojni kajakaši, ribolovci, fotografi i avanturisti koji troše dnevno i preko 300 eura. Najmanje svaki treći turista posjeti Crnu Goru zbog nacionalnih parkova. Lako je zaključiti da rijeke treba da ostanu rijeke, a električnu energiju možemo dobiti iz drugih izvora, poput sunca i vjetra.

Ono što izgubimo u rijeci, gubimo i u lokalnoj ekonomiji i hrani, a upravo to nije objašnjeno u studiji koja je bila na javnoj raspravi.

PREKOGRANIČNI UTICAJ NE MOŽE SE IGNORISATI

STANDARD: Pošto se često čuje argument da hidrocentrala nije na teritoriji Crne Gore, koliko je takvo tumačenje uopšte održivo kada je riječ o prekograničnim uticajima na rijeke i životnu sredinu?

IKOVIĆ: Investitor tvrdi da akumulacija neće ulaziti u Crnu Goru pa zbog toga Crnoj Gori ništa ne bi pripadalo od proizvedene električne energije. To se kosi sa međunarodnim pravom, a podsjetiću da smo za vrijeme socijalističke Jugoslavije dobijali nadoknadu od proizvodnje hidroelektrana koje rade zahvaljujući Bilećkom jezeru, koje se dijelom puni vodom iz Crne Gore. Tako bi trebalo i sada, jer Drinu grade Tara i Piva, koje nastaju i teku čitavom dužinom kroz Crnu Goru.

TARA JE PITANJE I UNESCO ODGOVORNOSTI

STANDARD: Koliko je u ovom slučaju važna činjenica da je Tara dio zaštićenog prirodnog nasljeđa i da se svaka intervencija u njenom slivu može posmatrati i kroz prizmu UNESCO obaveza?

IKOVIĆ: Tara nije samo naše nacionalno, već je dobro čitavog svijeta jer je dio svjetske UNESCO baštine. Tako da za svaki uticaj na svjetsku baštinu mora da se traži i dobije posebno odobrenje.

Hidroelektrana Buk Bijela na Drini promijenila bi Taru kao vodeno tijelo, odnosno pretvorila bi dio rijeke u akumulaciju, na osnovu dostupnih podataka. Koliko tačno iznosi ta promjena, to sada možemo samo da pretpostavimo, ali akumulacija bi vjerovatno ušla u Crnu Goru u dužini od oko 1.500 metara.

Ako bi UNESCO dozvolio da se dio Tare potopi, onda bi dio proizvedene električne energije definitivno trebalo da pripadne Crnoj Gori. Ipak, informacije izostaju i pokušava se završiti projekat u dogovoru između Srbije i Republike Srpske, a Crna Gora ne samo da ne bi dobila, nego bi izgubila. Iz tog razloga ne smijemo dozvoliti da kao građani i stručnjaci ćutimo dok naši funkcioneri i Akademija nauka ne iznose istinu.

DRŽAVA JE ZAKAZALA U INSTITUCIONALNOJ REAKCIJI

STANDARD: Da li je, po vašoj ocjeni, Crna Gora kao država do sada dovoljno ozbiljno i institucionalno reagovala na moguće posljedice projekta Buk Bijela?

IKOVIĆ: Da je naša država ozbiljna, naše rukovodstvo bi vodilo javnu raspravu u Plužinama umjesto investitora koji je sam sebi davao riječ, a našim predstavnicima, čak i kada su htjeli da se obrate građanima, to nije dozvoljeno. Bili smo gosti u sopstvenoj kući. Tako se ne voli Crna Gora i ne radi za građane.

BUK BIJELA KAO TEST EVROPSKE POSVEĆENOSTI

STANDARD: Može li odnos Crne Gore prema ovom projektu biti i test njene stvarne posvećenosti evropskim standardima u oblasti zaštite životne sredine i prekogranične saradnje? Koliko bi eventualno ignorisanje rizika oko Buk Bijele moglo biti problematično i za evropski put Crne Gore, posebno u kontekstu poglavlja koja se tiču ekologije, prirodnih resursa i usklađivanja sa pravilima EU?

IKOVIĆ: Pitanje Buk Bijele može biti shvaćeno kao stvarni problem ukoliko ga do kraja osvijetlimo i pokažemo da naše institucije ćutanjem rade za tuđe interese. Ako EPCG hvali ovaj projekat, od kojeg Crna Gora ima samo štetu, onda je jasno da predstavnici EPCG ne rade za građane – većinskog vlasnika svoje firme – već rade po instrukcijama stranog investitora.

OVO JE PRIJE SVEGA POLITIČKI PROJEKAT

STANDARD: Šta je u ovoj priči po vama spornije – sama ideja hidrocentrale, način na koji se projekat vodi, izostanak pune prekogranične procjene uticaja, ili politička poruka da se ovakvi projekti guraju mimo šireg regionalnog dogovora?

IKOVIĆ: Ovo je politički projekat od kojeg neće imati korist ni građani Crne Gore, ni građani Srbije i Bosne i Hercegovine. Ovim projektom želi se dobiti struja uništavanjem rijeka, koja bi se koristila za otvaranje novih rudnika i sličnih mega-projekata, od čega će mještani imati štetu ili mrvice sa stola.

Neće se od ovog projekta obogatiti nijedna lokalna zajednica našeg regiona. Ovaj projekat troši puno novca, daje malo električne energije, a trajno bismo izgubili teritoriju koja je jedinstveno čvorište prirodnih rijeka Evrope. Jedno društvo ostaje upamćeno i po onome što izgradi, ali i po onome što spriječi od uništavanja.

RIJEKE NIJESU JEDINI IZVOR ENERGIJE

STANDARD: Zagovornici Buk Bijele kažu da je riječ o razvojnom i energetskom projektu. Da li taj argument može opravdati moguće posljedice po Taru i da li postoje održivije alternative koje bi bile usklađenije i sa interesima Crne Gore i sa evropskim zelenim politikama?

IKOVIĆ: Svaka država treba da bude energetski nezavisna, ali činjenica je da rijeke nijesu jedini izvor električne energije. Vrijeme novih hidroelektrana je prošlo i rijeke nam najviše mogu dati ako nastave da teku. Konkretno, u Crnoj Gori dobijamo oko 50 odsto ukupne proizvodnje električne energije iz rijeka. Svjesni smo da hidroelektrane nijesu kao nekada siguran izvor snabdijevanja, jer padavine nijesu ravnomjerne kao prije 30 i više godina i snjegovi traju mnogo kraće nego ranije. To su razlozi zašto sve češće hidroelektrane proizvedu i do 50 odsto manje energije od planirane, jer je režim padavina promijenjen. Iz tog razloga treba više da se fokusiramo na vjetar, sunce, energiju vodonika i unapređenje elektroenergetske mreže.

TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.