Polazak u prvi razred osnovne škole mijenja djetetovu svakodnevicu – od ranog ustajanja, organizacije dana do novih obaveza. Za dijete koje je većinu vremena do juče provodilo u igri, ovaj prelazak znači uvođenje novih rutina, odgovornosti i ritma koji može biti stresan.
Kako ističe psihološkinja Monika Sekulović, važno je da roditelji budu prisutni i pomognu u uspostavljanju tih rutina, kako bi dijete lakše prihvatilo promjenu.
“Promjena može uticati stršno, čak i stresnije kod prvaka nego kod djece koja nastavljaju školovanje, prethodno iskustvo odlaska u vrtić olakšava i polazak u prvi razred. Važno je da tu promjenu prihvatamo kao prihvatljivu, jer djeca se zapravo lakše i adekvatnije adaptiraju od nas starijih. Da lakše dožive i shvate školu važno je predstaviti je kao zabavu i zanimaciju ne samo kao obavezu koju dijete ima. U zavisnosti od djeteta proces adaptacije je brži ili duži, kao i u zavisnosti od navika stečenih van školskog sistema. Roditelj koji neki red i disciplinu poštuje u razvoju svog djeteta već je olakšao djetetu i ovu promjenu u odnosu na roditelja kod kojeg nema granica i jasnoća u svakodnevnom funkcionisanju”, ističe psihološkinja Sekulović za portal Standard.
Djeca se različito nose s početkom škole – neka su puna entuzijazma i radoznalosti, dok druga osjećaju strah i nesigurnost. Roditelji mogu pratiti ponašanje i emocionalne reakcije svog djeteta kako bi procijenili da li je u pitanju normalna tremu ili dublja potreba za podrškom.
“Roditelji vrlo lako mogu shvatiti u kojem je stanju dijete na osnovu svakodnevnog ponašanja i pokazivanja emocija. Trema je prirodna i kod djece koja imaju entuzijazam i jedvačekanje, ali ako roditelji uvide da je dijete opterećeno mogu mu na što jednostavniji način prikazati značaj školovanja, ukoliko se roditelj ne snalazi ili njegov rad sa djetetom u datom momentu ne daje neke rezultate koji su poželjni može se konsultovati sa stručnim licem kako bi se procijenio intezitet potrebe da dijete ima dodatnu podršku“, kazala je Sekulović.
Susret sa novim okruženjem, autoritetom učitelja i školskim pravilima može biti izazov za dijete i uticati na njegovu sigurnost i samopouzdanje. Roditelji mogu, dodaje naša sagovornica, unaprijed pripremiti dijete kroz igru i razgovor kako bi ga osnažili.
“Jako je važno da se djeci kroz igru predstavljaju učitelj i školska pravila, nekada su djeca imala tu praksu da glume da su u školi, da se na taj način igraju pa samim tim i upoznaju i maštaju o školskom sistemu. Na taj način djetetova shvatanja mogu biti pozitivna. Ovdje nam je važno da se empatise sa djetetom kako od strane škole tako i od strane roditelja, izbjegavati kritike koje podrazumijevaju vrijeđanje i unižavanje djetetovog truda, ne postavljanje velikih očekivanja i izbjegavanje idealizacije da je dijete najbolje i da mora biti najbolje. Već ohrabrivanje i osnaživanje u pravcu da je školski sistem za sve jednak i da je bitan trud ne samo postignuće, otvorena komunikacija da dijete može da se požali i iskomunicira sa roditeljima ukoliko je nesigurno, izbjegavanje kazni ukoliko dijete nije ostvarilo neki očekivani rezultat a znamo da se trudilo i spremalo već ublažavanje situacije i davanje nove sanse”, naglašava Sekulović.
BALANS IZMEĐU DISCIPLINE I SLOBODE: KLJUČ POZITIVNOG ODNOSA PREMA ŠKOLI
Roditeljski stav u ovom periodu može imati dugotrajan uticaj na odnos djeteta prema školi i učenju. Važno je da roditelji budu fleksibilni i prilagođavaju pristup djetetu kako bi podržali njegov razvoj.
“Roditelji mogu svojim stavom da otežaju djetetovo funkcionisanje u školi sa pretjeranim očekivanjima i pritiscima, time mogu da se izazovu bunt i suprostavljanje i nezainteresovanost ili sa druge strane napetost, uznemirenost, samostalno vršenje pristiska i osjećaj krivice i nesposobnosti. Roditelj mora biti prihvatajući i fleksibilan da naže drugi pristup ukoliko onaj koji se proba ne donosi rezultate, kao i da prihvati ukoliko dijete ne ispunjava sva očekivanja kako je predviđeno. Neophodan je rad na motivaciji i pružanje podrške i slobode da se dijete izjasni o tome sta bi njemu bilo značajno”, pojašnjava ona.
Polazak u prvi razred mijenja i ritam porodičnog života, a roditelji često nehotice prenose vlastiti stres na dijete. Važno je da roditelji prepoznaju ove zamke i održe balans između discipline i opuštenog pristupa.
“Možemo reći da je najčešća greška kada roditelj stres koji sam doživljava prenosi na dijete. Roditelj mora posmatrati djetetov polazak u školu kao dio razvoja i porodice i samog djeteta, poželjno je radovati se toj promjeni i posmatrati je kao novi početak. Takođe su grške i prijetnje ‘ukoliko ne budeš dobar u školi nećeš dobiti to i to’, ali i nedavanje značaja samom školovanju već pretjerano opušten stav. Zlatna sredina to je ono sto je vazno“, ističe psihološkinja Monika Sekulović za portal Standard.
Ako roditelji žele svakodnevno osnažiti dijete i učiniti da se osjeća sigurno, razvija samostalnost i zavoli školu, ključne aktivnosti uključuju komunikaciju, podršku i praćenje napretka.
Preporučeno
“Da bi dijete osjećalo sigurnost, razvijalo samostalnost i zavoljelo školu, roditelj treba: voditi otvorenu komunikaciju o školi i emotivnom stanju djeteta, biti u ulozi posmatrača i podrške, a ne preuzimati zadatke umjesto njega, pratiti napredak djeteta i redovno dobijati povratne informacije iz školskog sistema, te održavati disciplinu u svakodnevnom funkcionisanju”, zaključila je Sekulović.
Video