U zemlji sa hroničnim sezonskim turizmom, ograničenim budžetom i nestabilnom ekonomijom, trošenje miliona na muzički spektakl nije pitanje ukusa ili „dobrog marketinga“, već pitanje javne odgovornosti. Jer bez mjerljivih efekata, 2,6 miliona eura nije investicija – to je trošak. Kratak, glasan i prolazan. A upravo takav model se iz godine u godinu predstavlja kao uspjeh.
Slika i stvarnost
Upravo tu pukotinu između slike i stvarnosti otvaraju rijetki glasovi koji odbijaju da mjere turizam aplauzima i decibelima. Među njima su Željka Krivokapić-Milićević, osnivačica Klaster centra za razvoj turizma i Ranko Jovović, predsjednik Odbora za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore – sagovornici Pobjede koji, svaki iz svoje profesionalne perspektive, upozoravaju na istu stvar: novogodišnji spektakli možda pune trgove, ali ne grade sezonu, ne stvaraju proizvod i ne ostavljaju trajnu vrijednost.
Željka Krivokapić-Milićević (FOTO: UGC)
Oni nijesu protiv slavlja. Oni su protiv zablude da je gužva isto što i razvoj. I protiv politike koja uspjeh mjeri slikom trga u ponoć, umjesto opstankom turizma u februaru.
“Ako govorimo iskreno, novogodišnj koncerti na otvorenom – donose kratkotrajan promet, ali ne grade turističku budućnost”, kaže Krivokapić-Milićević.
Prema podacima Nacionalne turističke organizacije i lokalnih TO, u periodu oko Nove godine bilježi se: porast dolazaka u trajanju od dvije do tri noći, najveća koncentracija gostiju u svega nekoliko urbanih centara, slabiji efekat van gradskih jezgara.
“To nije produženje sezone, to je kratki bljesak. Turizam se ne mjeri brojem ljudi na trgu u ponoć, već brojem noćenja, potrošnjom po gostu i njihovim povratkom. A o tome – nemamo javne podatke. To je promotivni trošak, nije investicija”, odgovara Krivokapić-Milićević.
Ona smatra da investicije stvaraju trajnu vrijednost, jačaju identitet destinacije, ostavljaju infrastrukturu, znanje i lokalnu korist.
“Novogodišnji koncerti traju nekoliko sati, zavise od izvođača/žanra muzike i ne stvaraju dugoročnu dodatu vrijednost. Da je to investicija, danas bismo imali javno dostupnu analizu: koliko je uloženo, koliko se vratilo i ko je profitirao. Pošto toga nema – govorimo o trošku koji traje jednu noć, a plaćaju ga građani cijele godine, pritom nesmijemo zaboraviti koliko smo ekonomski nestabilna i nejaka zemlja, i da taj luksuz nas košta i novca i buduće perspektive”, naglašava Krivokapić-Milićević.
Smatra da se uspjeh ne mjeri aplauzom, već zaradom, a da su ključni indikatori: broj ostvarenih noćenja, prosječna potrošnja po gostu, popunjenost privatnog i hotelskog smještaja, učešće lokalnih proizvođača i ugostitelja, povratak gostiju u narednim mjesecima. Bez ovih podataka, svaka priča o uspjehu ostaje – subjektivni utisak – tvrdi Krivokapić-Milićević dodajući da uprkos izjavama pojedinih lokalnih vlasti, ne postoje objedinjeni, javno dostupni podaci koji potvrđuju mjerljivu korist za cijeli lanac turističke privrede.
“Neko jeste radio dobro tih nekoliko dana, ali turizam nije individualni slučaj – on je sistem. Ako mali proizvođači, zanatlije, domaći ugostitelji i ruralna domaćinstva nijesu dio te priče, onda korist ostaje ograničena. Posebnu pažnju izaziva pitanje izbora sadržaja. U zemlji koja se promoviše kao destinacija divlje prirode, organske hrane, tradicije i sporog, kvalitetnog života, mi za Novu godinu uvozimo sadržaj koji može da se vidi u svakom gradu regiona. Pritom, izvođenje je na trgovima, uz buku i nekomfor. To svakako neće biti izbor ni šire populacije naših građana niti visokoplatežnih turista. Čemu onda sve to? Za koga i kome? Znamo matematiku? Imamo strategiju? Koji je cilj?”, pita Krivokapić-Milićević.
Nedostatkom osvješćivanja ove prakse koja je samo kopirana iz regiona, kaže, gubi se ono najvrednije – autentičnost.
“Dobijamo kvantitet dolazaka, bez povratnog turiste, bez kvaliteta koji će turistička destinacija trajno konzumirati kroz profit turističke i ostale privrede u Crnoj Gori. U vremenu brzog digitalnog rasta, utrkivanja u dostizanju što veće viralnosti, moramo biti svjesni da imperativ mora biti ka originalnom i traženom, a to mi imamo – prirodno, neistraženo, domaće. Ne trebamo ništa izmišljati niti kopirati, mi smo mala zemlja sa dugom, svijetlom tradicijom i kulturom, sa prosječnih 270 sunčanih dana u godini, toplim morem, biljnim i životinjskim bogatstvom, nacionalnim parkovima kojima turiste ostavljamo bez riječi, ukusnom kuhinjom i dobrim domaćinima i čuvarima tradicije. A folklor i muzika naših krajeva je poseban segment koji zaokružuje cjelinu…”, kazala je Krivokapić-Milićević.
Kao alternativu, Klaster centar za razvoj turizma zagovara ETHOS Concept. Model podrazumijeva: jedan grad – jednu tematsku feštu, višednevne programe, više manjih scena, lokalne muzičare, kulturno-umjetnička društva, ansamble, obavezne novogodišnje bazare kao promociju crnogorske proizvodnje i gastronomije, sadržaje za sve uzraste i sve budžete.
Turizam traži doživljaj
“Umjesto jedne noći – dobijamo identitet i viralnost. Naš najprofitniji turistički proizvod jeste upravo to što jesmo – mala zemlja na Mediteranu, sa bajkovitom prirodom, čistim vazduhom, ugodnom klimom, organskom hranom i dobrim domaćinima koji brinu o svom gostu kao o članu porodice. Turizam traži doživljaj, buđenje osjećanja pripadnosti, osnaživanje želje za ponovni povratak na destinaciju”, tvrdi Krivokapić-Milićević.
Po njenim riječima, Crna Gora danas stoji pred jasnim izborom: ili ćemo i dalje trošiti milione na jednu noć privida uspjeha, ili ćemo ta ista sredstva pretvoriti u identitet koji traje, ekonomiju koja se preliva i turizam koji živi 365 dana u godini.
“Novogodišnji trgovi puni ljudi nijesu dokaz uspješne politike – oni su često dokaz njenog odsustva. Jer prava vrijednost turizma ne mjeri se decibelima u ponoć, već noćenjima u februaru, potrošnjom u aprilu, povratkom gostiju u oktobru i opstankom malog proizvođača na sjeveru zemlje. Ako 2,6 miliona eura ne znamo da opravdamo prihodima, onda to nije slavlje – to je alarm. Alarm da moramo promijeniti pravac. Da moramo prestati da kopiramo region i početi da vjerujemo sebi, da je Crna Gora najjača onda kada je svoja: autentična, domaćinska, mirisna na dim, hljeb, vino i more, sa muzikom koja ima korijen i feštama koje imaju dušu”, tvrdi Krivokapić-Milićević.
Kaže da ona nije protiv slavlja – već da treba pametnije da se slavi.
“Da se troši za fešte koje ostavljaju novac lokalnoj ekonomiji, za bazare koji pune ruke domaćih proizvođača, za sadržaje koji ne završavaju u jedan sat iza ponoći, već ostaju u sjećanju, fotografijama i želji da se gost vrati. Crna Gora ne treba skuplje programe. Treba hrabriju politiku. Ne treba joj više estrade. A budućnost koja se slavi jednu noć, a plaća cijele godine – nije budućnost, već propuštena šansa”, poručuje Krivokapić-Milićević.
Sa njom dijeli mišljenje i predsjednik Odbora za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore Ranko Jovović. Tvrdi da novogodišnji programi na trgovima nesporno donose određeni rast turističkog prometa, ali taj rast je najčešće kratkoročan i koncentrisan na svega jednu ili dvije noći.
“U praksi to znači da se ne gradi stabilna sezona, već se pravi kratki „pik“ nakon kojeg dolazi nagli pad. Takav model ne može biti osnova ozbiljne turističke politike, već prije liči na simboličan i promotivni potez koji daje vidljivost, ali ne i trajnu vrijednost. Ulaganja od više miliona eura u jednokratne koncerte teško se mogu nazvati turističkom investicijom. Investicija mora stvarati vrijednost koja traje – proizvod koji se ponavlja, razvija i brendira. Jednovečernji nastupi nestaju onog trenutka kada se bina demontira. Ako iza njih ne ostane novi turistički proizvod, nova navika dolazaka ili nova tržišta, onda govorimo o trošku, a ne o ulaganju”, smatra Jovović.
Da bi se znalo da li nešto ima smisla, kako ističe, moraju postojati jasni pokazatelji: broj noćenja, dužina boravka, struktura gostiju, potrošnja u ugostiteljstvu i trgovini, popunjenost smještaja prije i poslije događaja.
“Ako se efekat svodi na jednu ili dvije noći i uglavnom na goste iz regiona, onda je jasno da domet takvih manifestacija ostaje ograničen. Posebno pitanje je odnos između koncerata na otvorenom i organizovanih dočeka u hotelima. Koncerti na trgovima, iako atraktivni za širu publiku, često direktno utiču na smanjenje interesovanja za hotelske dočeke. Nekada su hoteli bili nosioci novogodišnje ponude, sa ekskluzivnim programima i poznatim izvođačima, što je privlačilo goste veće platežne moći i podsticalo duži boravak. Danas, kada se isti ili slični izvođači pojavljuju besplatno na trgovima, dio gostiju više ne vidi razlog da plati skuplji hotelski aranžman. Time se slabi uloga hotela kao kreatora kvalitetne ponude i smanjuje potencijal za privlačenje platežnije ciljne grupe, što dugoročno može imati negativan efekat na strukturu turizma”, kaže Jovović.
Imamo druge adute
Još veći problem je, smatra on, što događaji od jednog dana ne mogu produžiti sezonu.
“Produženje sezone ne znači imati gužvu jedne noći, već imati stabilnu posjetu tokom više sedmica. Bez kontinuiteta sadržaja, turisti nemaju razlog da ostanu duže niti da planiraju dolazak iz za nas emitivnih tržišta sa visokim potencijalom rasta. Zato je ključno razmišljati o događajima kao o turističkom proizvodu, a ne kao o izolovanom spektaklu. Crna Gora ima snažne adute: gastronomiju, vino, maslinarstvo, ribu i morske plodove, pršut, sir, med, zanatsko pivo, tradiciju, muziku i način života. Sve to može postati osnova prepoznatljivih manifestacija: vinski festivali, kraft i pivski festivali, gastronomske sedmice lokalnih specijaliteta, dani masline, ribe, sira ili pršute, kulturne i zimske manifestacije sa folklorom i običajima”, poručuje Jovović.
Suština je jednostavna: Crna Gora mora odlučiti što želi da bude kao destinacija. Ako želi kvalitetan, održiv i cjelogodišnji turizam, onda temelj moraju biti autentičnost, raznovrsnost i kontinuitet. Spektakli mogu imati svoje mjesto, ali ne smiju biti osnova strategije. Osnova moraju biti ljudi, ideje, kreativnost i jasna vizija – jer bez toga nema ni brenda, ni ozbiljnog turističkog razvoja.
Jovović: Trebaju nam višednevne manifestacije
Jovović smatra da je posebno važan koncept „grada sa više scena“ – da različiti djelovi grada ili regije imaju različita dešavanja: jedan kvart kao zona vina i hrane, drugi kao muzička i umjetnička zona, treći kao prostor zanata i lokalnih proizvoda.
Jovović (FOTO: Dragan Mijatović/Pobjeda
“Tako se ne nudi samo koncert, već doživljaj grada koji živi i nudi različita iskustva tokom više dana i pretvara se u jednu veliku pozornicu. Uporedna iskustva jasno pokazuju razliku. Minhen nije globalno poznat zbog jednog koncerta, već zbog Oktoberfesta – manifestacije koja traje više sedmica, ima jasnu temu, privlači milione ljudi iz cijelog svijeta i direktno utiče na smještaj, ugostiteljstvo i trgovinu. Edinburg je svoj identitet izgradio kroz niz festivala koji traju tokom cijelog ljeta, sa različitim temama i publikom. U Španiji, Italiji ili Francuskoj, gastronomski i vinski festivali su postali razlog dolaska, a ne sporedni program. Zajedničko svim tim primjerima jeste: trajanje više dana, jasna tema, ponavljanje iz godine u godinu i postepeno građenje brenda. Takvi događaji ne zavise od jedne zvijezde ili jedne večeri, već od koncepta koji se razvija i postaje dio identiteta destinacije – poručuje Jovović dodajući da tematski precizni i višednevni programi mogu imati veći turistički efekat od skupih jednovečernjih koncerata”, kaže Jovović.
Oni produžavaju boravak, privlače specifične ciljne grupe i grade dugoročnu prepoznatljivost, često uz manja ulaganja i veći povrat.
Gosti koji imaju novca ne žele buku
Krivokapić-Milićević ističe da visokobudžetni gost ne traži buku. Traži smisao. Crna Gora, tvrdi ona, ima ono što oni žele: netaknutu prirodu, čist vazduh, organsku i autentičnu hranu, mir, prostor i priču
Preporučeno
“Projekat EcoLife, koji je za godinu dana prerastao u održivu zajednicu eko-turizma, organske proizvodnje, domaće radinosti i „zero waste prakse“, dokaz je da taj model funkcioniše. Crnoj Gori ne treba skuplja Nova godina. Treba joj pametnija. Ako nastavimo da mjerimo uspjeh bukom i masom, izgubićemo ono zbog čega gosti dolaze. Ako se okrenemo autentičnosti, transparentnosti i lokalnoj snazi – možemo dobiti turizam koji traje cijele godine. Pravo pitanje više nije: Koliko je ljudi bilo na trgu? Već: Koliko nas je ova noć koštala – i kako će uticati na budućnost”, poručuje Krivokapić-Milićević.
Video