“Završio sam u bolnici sa upalom oba plućna krila. CRP mi je najprije bio 150, a potom 400. Nakon tri dana kućnog liječenja u toku kojeg sam pio sve što se inače pije u tom stanju, otišao sam u Hitnu pomoć, gdje sam primio infuziju od koje mi nije bilo bolje. Potom sam otišao u Urgentni centar. Prenijeta mi je informacija jednog od doktora da se prije četiri godine od korone u mom stanju umiralo”, napisao je Vešović.
Štucanje koje je sa pauzama trajalo 96 h natjeralo ga je da se javi ljekarima.“Kad bih počeo da štucam brzo bih dobijao opaku temperaturu od čije su me vreline boljele uši, začepljavao bi mi se nos koji sam morao non stop da izduvavam, boljelo me grlo, iskašljavao bih šlajm koji me je gušio, imao nedostatak apetita i paralizujuću malaksalost”, naveo je on.
Ističe da vodi zdrav život i da je toliko bio zdrav da nije ni upoznao svog izabranog doktora.
“Proveo sam 12 sati u urgentnom – od 3 ujutro do 3 popodne. Doktori nisu znali šta mi je. Pregledao me je gastroenterolog, infektolog, hematolog, radiolog, pulmolog… CRP mi je skočio na 150, temperatura na 40 sa 2. Profesionalna dežurna doktorica infektolog mi je dijagnostifikovala: “Vi ste teško bolesni.” Ocu nisam ništa javljao”, kazao je Vešović svojim pratiocima.
Kazao je da je morao sam da moli dežurnu doktoricu Kliničkog Centra Crne Gore da bi bio primljen na odeljenje u bolnici.
“Dva puta su humani doktori infektolozi koji su me pratili i liječili u urgentnom molili nadležnu doktoricu sa pulmologije da me primi, što je ono glatko, dvaput odbila. Rečeno mi je da odem kući, gdje bih prema riječima drugog doktora pulmologa, kroz 4-5 dana vjerovatno i umro. Da odem kući sam odbio jer mi se baš i nije umiralo trenutno”, naveo je Vešović.
Pomogla mu je doktorka Jelena Borovinić Bojović.
“Obratio sam joj se preko svoje sestre koja je poznaje preko posla i o kojoj ima samo riječi u superlativu, na šta je doktorica momentalno reagovala vidjevši u kakvom sam stanju i zahtijevala da budem primljen na odeljenje i samo zahvaljujući njoj sam i primljen. Njenu ljudskost, profesionalizam, stručnost i altruizam neću nikad zaboraviti i ostajem joj vječno i najviše zahvalan, naglas i na svakom mjestu. Oklijevao sam da joj se obratim jer nikad nisam iskoristio to što ljudi vole moj rad, ali da sam pošao kući i umro sigurno ne bih oklijevao”, kazao je imitator.
Zahvalio je i svom doktoru Vladimiru Jovanoviću, koji ga je u bolnici liječio, kao i medicinskim sestrama.
Preporučeno
“Ja sam sad mnogo bolje, uspio sam nakon bolnice da položim i zadnji ispit sa master studija istorije iliti 5. godine fakulteta (ostaje samo još master rad). A što se imitacija tiče – vala ću ih snimat’ dok ne crknem!”, zaključio je Vešović.
Video