Iako pripadam krugu ljudi koji pozitivno tumače Titovu ulogu u istoriji Jugoslavije te sa velikim simpatijama gleda na njegov otklon od Staljina, neveselo sam primio vijest da je lokalni cetinjski parlament na osnovu inicijative Udruženja boraca NOR-a i antifašista Cetinja, izglasao odluku da se u crnogorskoj Prijestonici podigne spomen-bista Josipu Brozu Titu. I mada s poštovanjem gledam na rad inicjatora i lično afirmišem njihovu djelatnost, ideju o Titovoj bisti moram okarakterisati kao anahronu, nemaštovitu i suvišnu. Više je razloga za takav stav:
- Izuzev nekoliko pośeta Cetinju, grad pod Lovćenom i komunistički lider, jugoslovenski predśednik i maršal Tito nemaju gotovo nikakvih dodirnih tačaka.
- Za vrijeme Titove vladavine Cetinje je doživjelo i pozitivne i negativne tekovine, od kojih su ove druge danas znatno ośetnije. Naime, za Titova vakta Cetinje gubi status glavnoga grada što prouzrokuje preseljenje značajnih republičkih institucija u Podgoricu (Titograd).
- U toku Titove vladavine Cetinje doživljava provincijalizaciju, odlazak iz grada kulturne, umjetničke, diplomatske i naučne elite.
- Podizanjem komunističkih megaindustrujskih postrojenja u mali planinski i grad s dubokom rojalističkom tradicijom osobene recentne-crnogorske i evropske arhitekture s preloma vjekova, u potpunosti je devastirana njegova izvorna urbana struktura.
- Nagli priliv seoskog stanovništva i njegovo ekspresno pretvaranje u proletersku klasu bez neophodne kulturne i sistemske nadgradnje, uslovio je katastrofalne reperkusije na urbane i životne navike stanovništva.
- Slom neprofitabilne industrije i ekonomije s ionako korumpiranom i neznavenom menadžerskom klasom 80-ih, izazvao je žestoku pauperizaciju iz koje grad još uvijek nije izašao.
- Sve navedeno dovelo je do toga da Cetinje tokom komunizma izgubi urbani identitet, što je velikom nebrigom posljednjih 30 godina uzrokovalo kreiranju aktuelne negativne društvene klime i sunovratu kulture.
Zato se iskreno nadam da će inicijatori povući svoju inicijativu, jer postoji toliko lokalnih pojedinaca i pojedinki koji su simboli antifašizma, a koji su u jugoslovenskom, pa i svjetskom kontekstu imali značajnu ulogu. Pomenuću samo generala i ambasadora Veljka Mićunovića, možda svjetski najpoznatijeg Cetinjanina u drugoj polovini XX vijeka čiju su kritičku knjigu o Sovjetskom Savezu “Moskovske godine”, objavili najpoznatiji svjetski izdavači. A koliko je samo tu žena i đevojaka koje u muškoj verziji antifašizma još uvijek traže svoje mjesto u kulturi śećanja svog rodnog grada. Ako je igđe mjesto Titovome spomeniku, to je Podgorica – a taj grad je srećom taj spomenik i dobio.
Zato njegovo izmještanje iz Glavnoga grada danas traže najmračnije struje aktuelne vlasti i Crkve Srbije, duhovnog inspiratora rehabilitacije četništva i nacističkih kolaboratora u Drugome svjetskom ratu. Molim vas da ubuduće svoje incijative podijelite javno, da bismo o njima svi mogli raspravljati jer ono što Cetinju danas treba nijesu reciklaže i komemorije prethodnih kultova, često problematičnih, već novi prilaz koji će odraziti istorijski dokazanu cetinjsku pripadnost crnogorskoj ali i evropskoj baštini.
Preporučeno