OD RESTITUCIJE DO PLANA KOJEG NEMA

Postupak pred Zaštitnikom pokrenuli su Nikola Jovićević i Veselin Bulatović, ukazujući na neefikasnost nadležnih organa i višegodišnje nedonošenje planske dokumentacije za lokalitet Sadine. Problem je mnogo stariji od njihove pritužbe.

Direkcija za nekretnine je još 7. jula 1998. usvojila zahtjev ranijih vlasnika i njihovih pravnih sljedbenika za vraćanje poljoprivrednog zemljišta.

Prve odluke koje su trebale da otvore put planskom uređenju tog prostora donesene su 12. aprila 2006, kada je tadašnji predsjednik Opštine Podgorica donio odluke o izradi izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana za prostor DUP-a „Sadine“ i o izradi samog detaljnog plana. Dvadeset godina kasnije, DUP nije donesen.

To je hronologija koja najbolje opisuje problem Sadina. Zemljište postoji, vlasnici postoje, odluke o planiranju postoje, ali konačnog plana nema.

MEĐUNARODNI KONKURS, NOVA ODLUKA VLADE, NACRT, PA OPET ZASTOJ

Ni nakon odluka iz 2006. problem nije ostao potpuno zaboravljen.

Za prostor Sadina je 2018. raspisan međunarodni urbanističko-arhitektonski konkurs. Trebalo je dobiti rješenje za jedan od najvećih razvojnih prostora Podgorice koje bi poslužilo kao osnova za dalju plansku razradu.

Vlada je 26. decembra 2019. donijela odluku o izradi DUP-a „Sadine“ i odluku o određivanju rukovodioca njegove izrade. Nacrt plana je napravljen.

Međutim, Savjet za reviziju planskog dokumenta je 14. decembra 2020. dao negativno mišljenje i predložio da se nacrt koriguje u skladu sa primjedbama i sugestijama.

Iz dokumentacije Ombudsmana proizlazi da su se primjedbe odnosile i na zahtjeve vlasnika više katastarskih parcela, planiranje stambenih objekata, pristupne saobraćajnice, preparcelaciju, urbanističke pokazatelje i spratnost i plan je vraćen na doradu, a konačna verzija nikada nije donesena.

VLASNIK JESTE, ALI DECENIJAMA NE ZNA ŠTA SA ZEMLJOM MOŽE

Zaštitnik u ovom slučaju nije zauzeo stav da pravo svojine automatski znači i pravo vlasnika da na svom zemljištu gradi ono što želi. Naprotiv, u mišljenju se podsjeća da država i lokalna samouprava imaju široko pravo da uređuju prostor, određuju namjenu zemljišta i, u javnom interesu, ograniče način korišćenja privatne imovine, ali da postoji granica.

Ograničenje ne može vlasnika neograničeno dugo držati u stanju u kojem ima imovinu, ali ne zna njenu konačnu plansku namjenu niti kada će nadležni o tome odlučiti. Upravo je trajanje postupka presudno za zaključak Ombudsmana.

Zaštitnik konstatuje da su vlasnici, i pored učestvovanja u postupcima izrade planova, podnošenja primjedbi i obraćanja državnim i lokalnim organima, godinama ostali u stanju neizvjesnosti.

OMBUDSMAN: POTENCIJALNO VRIJEDNA IMOVINA JE DEVALORIZOVANA

Mišljenje Zaštitnika od 28. maja 2026. daje cijelom slučaju mnogo ozbiljniju dimenziju od dosadašnjih sporova vlasnika i urbanista oko sadržaja budućeg plana.

Zaštitnik konstatuje da vlasnici zemljišta na Sadinama gotovo tri decenije trpe situaciju u kojoj je njihova potencijalno vrijedna imovina devalorizovana zbog nepostojanja planskog dokumenta.

Ocijenjeno je da je dugogodišnjim nedonošenjem plana na podnosioce pritužbe prebačen nesrazmjeran i pretjeran teret, zbog čega nije obezbijeđena pravična ravnoteža između javnog interesa prostornog planiranja i njihovog prava na mirno uživanje imovine.

To je suština slučaja Sadine.

Ombudsman ne kaže da vlasnici moraju dobiti građevinske parcele niti određuje koliko se na Sadinama može graditi. Kaže da država i Grad više nemaju pravo da ne odlučuju.

MIJENJALE SE VLASTI, ZAKONI I NADLEŽNOSTI, PROBLEM OSTAO

Traženje jednog političkog ili institucionalnog krivca za cijeli slučaj bilo bi pojednostavljivanje. Za dvije decenije promijenilo se nekoliko državnih i gradskih administracija, kao i čitav sistem prostornog planiranja. Nadležnost za planska dokumenta prelazila je sa lokalne na državnu upravu, a novim Zakonom o uređenju prostora ponovo je značajan dio poslova vraćen lokalnim samoupravama.

Glavni grad je u međuvremenu osnovao i Agenciju za izradu lokalnih planskih dokumenata.

Zaštitnik je sve te okolnosti imao u vidu, ali njegov zaključak je da institucionalne promjene i složenost prostornog planiranja nijesu dovoljan razlog da građani godinama čekaju rezultat.

U mišljenju se navodi da javni interes koji je trebalo ostvariti pokretanjem planskih postupaka za Sadine nije mogao biti ostvaren bez blagovremenog i efikasnog sprovođenja aktivnosti na planskom uređenju tog prostora.

PREPORUKA GRADU I DRŽAVI: PREKINUTI PRAVNU NEIZVJESNOST

Zaštitnik je zato gradonačelniku Podgorice, Skupštini Glavnog grada i gradskom Sekretarijatu za planiranje prostora i održivi razvoj preporučio da bez odlaganja preduzmu koordinisane mjere i stvore pretpostavke za izradu i donošenje planskog dokumenta za Sadine.

Cilj preporuke je jasno formulisan – okončanje dugotrajnog stanja pravne neizvjesnosti u kojem se nalaze vlasnici zemljišta.

Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine preporučeno je da, u okviru svojih nadležnosti i nakon prenosa poslova na Glavni grad, pruži potrebnu stručnu, logističku i administrativnu podršku kako bi se planski dokument usvojio u zakonskom roku. Institucije su bile dužne da Zaštitniku dostave izvještaj o preduzetim radnjama.

OMBUDSMAN U JULU TRAŽIO IZVJEŠTAJ OD SKUPŠTINE

Mišljenje Zaštitnika kojim su preporuke upućene institucijama datirano je 28. maja 2026. godine. U to vrijeme na čelu Skupštine Glavnog gradabila je Jelena Borovinić Bojović.

Ono što dokument potvrđuje jeste da je Zaštitnik 23. jula, već nakon Perićevog izbora, na njegovo ime kao predsjednika Skupštine uputio novi dopis.

U njemu je konstatovano da Skupština Glavnog grada „u ostavljenom roku, a ni nakon toga“ nije dostavila izvještaj o radnjama preduzetim radi izvršenja preporuke. Zaštitnik je zato zatražio da Skupština izvještaj dostavi u dodatnom roku od osam dana, a na dopisu od 23. jula nalazi prijemni pečat Skupštine Glavnog grada je sa datumom od 10. avgusta 2026.

SADINE VIŠE NIJESU SAMO PITANJE URBANIZACIJE

Godinama je javna rasprava o Sadinama bila uglavnom usmjerena na buduću gradnju – koliko stanova, koje spratnosti, kakve saobraćajnice i koliko stanovnika može da primi novi dio grada. Poslije mišljenja Ombudsmana fokus se mijenja. Pitanje više nije samo šta treba nacrtati na urbanističkoj karti već koliko dugo država i lokalna uprava mogu držati privatnu imovinu u planskom vakuumu.

Poslije novog Zakona, formiranja gradske Agencije za planske dokumente i mišljenja Ombudsmana, suštinsko pitanje više nije ko je nadležan već treba odgovoriti na pitanje da li je izrada DUP-a „Sadine“ konkretno pokrenuta, ko ga izrađuje, u kojoj je fazi postupak i postoji li rok u kojem građani konačno mogu očekivati odluku. Jednako je važno utvrditi šta su gradonačelnik, Skupština, nadležni Sekretarijat i Ministarstvo uradili nakon preporuka Zaštitnika. Jer od prve odluke o izradi plana prošlo je dvadeset godina, a od restitucije zemljišta gotovo tri decenije.