Plata se prima jednom mjesečno, ali se život plaća svakog dana, poručio je Vuković.

U razgovoru za Standard, Vuković govori o fiskalnom manjku koji bi mogao nastati nakon ukidanja doprinosa, rizicima koje veće minimalne zarade mogu donijeti dijelu privrede, rastu rashoda i zaduženosti države, ali i o tome kako građani mogu da procijene da li javni novac zaista dobija vrijednost. Posebno se osvrće na kapitalne projekte, javne nabavke i spremnost institucija da iskoriste evropska sredstva, uz poruku da novac sam po sebi nije razvoj ako nema kapaciteta da se pretvori u završene projekte, produktivnost i novu vrijednost.

PLATA RASTE, ALI RAČUN ODRŽIVOSTI TEK TREBA POKAZATI

STANDARD: Vlada je upravo predstavila „Euro model“, koji bi od januara 2027. trebalo da donese minimalne zarade od 1.000, 1.250 i 1.400 eura, uz ukidanje doprinosa za penzijsko i osiguranje od nezaposlenosti i promjene u oporezivanju zarada. Šta je prema Vašem mišljenju njegova najveća nepoznanica? Kako će se nadomjestiti prihodi od doprinosa, kako će privreda podnijeti nove minimalne zarade, kako će se finansirati penzije ili šta će se desiti sa cijenama i kupovnom moći?

VUKOVIĆ: Počeo bih od načina na koji je predstavljen. Prema dokumentaciji na kojoj je predlog zasnovan, izmjene šest zakona stale su na sedam stranica, bez odgovarajuće procjene uticaja, javne rasprave i ozbiljnog razgovora sa sindikatima i poslodavcima. Broj stranica sam po sebi nije problem. Problem je ako iza tako velike promjene ne stoji računica koju javnost može da provjeri.

Model nije predviđen u ključnim planskim dokumentima koje navodimo: Programu rada Vlade, Fiskalnoj strategiji i Smjernicama makroekonomske i fiskalne politike. Nema ga ni u programu reforme javnih finansija do 2031, usvojenom nedjelju dana kasnije. Tako dobijamo reformu javnih finansija bez najveće fiskalne mjere i najveću fiskalnu mjeru bez mjesta u reformi javnih finansija.

Uz to, početak primjene modela poklapa se sa početkom primjene novog zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti, 1. januara 2027. Ako Vlada već najavljuje deficit iznad tri odsto BDP-a, mora objasniti koliko iznad, koliko dugo i kojim mjerama će ga vratiti pod kontrolu. Fiskalno pravilo nema mnogo smisla ako njegovu primjenu počinjemo najavom prekoračenja, bez jasnog plana.

Suštinski problem je ukidanje doprinosa za penzijsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, koji prema ovogodišnjem budžetu donose oko 430 miliona eura. Procjene ukupnog fiskalnog manjka kreću se od 530 do 600 miliona, pa do 650–700 miliona eura godišnje. Taj raspon pokazuje koliko nam je potrebna javna, objedinjena računica: koje su mjere uključene, koliko svaka košta i na kojim pretpostavkama počivaju očekivani dodatni prihodi.

Sve se to planira za godinu u kojoj dospijeva više od milijardu eura postojećeg duga. Zbog toga nije dovoljno reći da će veće plate povećati potrošnju i poreske prihode. Treba pokazati koliko će se prihoda vratiti, kada i šta ćemo uraditi ako povrat bude manji od očekivanog. Optimistični scenario može biti dio analize, ali ne smije biti jedini stub budžeta.

Kod penzijskog sistema važno je precizno objasniti šta se mijenja. Dosadašnji doprinosi nisu individualna štednja koja stoji na računu svakog osiguranika; njima se finansiraju tekuće penzije. Zato pitanje nije jednostavan povraćaj „ušteđenog“ novca. Pitanje je kako će se zaštititi stečena prava, vrednovati godine uplata i obezbijediti stabilno finansiranje budućih penzija.

Ukidanjem doprinosa penzijske obaveze ne nestaju. Nestaje namjenski izvor njihovog finansiranja, pa se veći teret prenosi na opšte poreske prihode i budžet. Građani zaslužuju da znaju iz kojih će se konkretnih prihoda taj teret pokriti i kako će sistem funkcionisati kada privredni rast oslabi.

Problematično je i vezivanje minimalne zarade za diplomu bez dovoljno uvažavanja stvarnog radnog mjesta, vještina i mogućnosti poslodavca. Isti propisani iznos može biti premalo za odličnog varioca, a teško održiv za pomoćno radno mjesto u maloj firmi. Diploma jeste važna, ali sama ne stvara prihod iz kojeg se plata isplaćuje.

Zbog toga vidim rizik zatvaranja dijela malih firmi, smanjenja formalne zaposlenosti, neprijavljenih dogovora o zaradama i prelivanja troškova u cijene. To nisu posljedice koje moraju nastupiti u svakoj firmi, ali jesu dovoljno ozbiljne da budu predmet procjene prije usvajanja mjera.

„Evropa sad 1“ imala je dobru osnovnu ideju smanjenja opterećenja rada. Iskustvo sa „Evropom sad 2“ zahtijeva mnogo pažljiviju analizu odnosa zarada, produktivnosti, uvoza i cijena. Inflacija ima više uzroka, ali povećana potrošnja u ekonomiji sa ograničenom domaćom ponudom može dodatno pojačati pritisak na cijene. Zato rast nominalnih primanja nije dovoljan dokaz uspjeha: moramo gledati kupovnu moć i raspodjelu koristi.

Moja primjedba Euro modelu upravo je u tome što obećanje povećanja zarada dolazi prije uvjerljivog odgovora o njegovoj održivosti. Građani imaju pravo na veće plate i bolji život. Imaju i pravo da znaju koliko će im od tog povećanja ostati kada plate skuplju robu, usluge i buduće poreske obaveze. Plata se prima jednom mjesečno, ali se život plaća svakog dana.

STANDARD: Kada pogledate crnogorski budžet danas, gdje vidite najveći problem, u tome koliko država prihoduje, koliko troši ili u strukturi te potrošnje? Imamo rast prihoda, ali istovremeno rastu i rashodi, a država se dodatno zadužuje. Ako biste morali da izdvojite jednu stvar koju građani treba da prate kada žele da procijene da li se javnim novcem upravlja dobro, šta bi to bilo? Da li je za građanina uopšte najvažnije koliki je deficit, ili je važnije na šta je novac potrošen i šta je država dobila zauzvrat?

VUKOVIĆ: Najveći problem vidim u strukturi budžeta, odnosno u tome šta država radi sa novcem koji prikupi. U prvom polugodištu naplaćene su 1,44 milijarde eura, više nego ikad. Međutim, rekordni prihodi sami po sebi nisu potvrda dobrog upravljanja. Ako istovremeno rastu rashodi i potreba za zaduživanjem, građanin ima sasvim opravdano pitanje: kako to da država ima sve više novca, a stalno joj nedostaje?

Najveći dio potrošnje odlazi na plate, penzije, transfere i subvencije. To su važne obaveze države, ali njihov rast mora imati stabilno pokriće. Politički je vrlo lako trajno povećati rashode, naročito pred izbore. Mnogo je teže obezbijediti prihode iz kojih će se oni finansirati i kada izbori prođu. Budžet, nažalost, nema dugme za vraćanje na fabrička podešavanja.

Istovremeno, od 306 miliona eura planiranih za kapitalne projekte do kraja juna potrošeno je nešto više od 82 miliona, odnosno 27 odsto godišnjeg plana. Polugodišnji deficit iznosi 114 miliona. To pokazuje da problem ne možemo objasniti velikim investicionim zamahom: imamo manjak u budžetu i istovremeno skromnu realizaciju planiranih ulaganja.

Građanima bih preporučio da prate koliko država prihoduje, koliko troši na redovno funkcionisanje i koliko zaista ulaže u razvoj. Kod zaduživanja treba razdvojiti novac za vraćanje starih dugova, novac koji ostaje u rezervi i novac kojim se pokriva nova potrošnja. Tek tada možemo vidjeti šta se stvarno finansira kreditima. Naziv kredita i obrazloženje na konferenciji za medije nisu dovoljni.

Deficit koji prati izgradnju potrebne bolnice ili pruge nema isti ekonomski smisao kao deficit kojim se pokrivaju trajni rashodi bez trajnih prihoda. Ali ni bolnica ni pruga ne opravdavaju bilo koju cijenu. Važno je i šta smo dobili i koliko nas je to koštalo.

Sve ovo dobija dodatnu težinu jer samo u 2027. dospijeva 1,12 milijardi eura duga, od čega 750 miliona euroobveznica. Kada toliko morate refinansirati u jednoj godini, kvalitet budžetske potrošnje direktno utiče na prostor koji ostaje za potrebe građana.

STANDARD: Ako iz crnogorske ekonomije uklonimo turizam i potrošnju, šta nam ostaje kao motor budućeg rasta?

VUKOVIĆ: Iskreno, danas premalo da bismo bili spokojni. Turizam je važna prednost Crne Gore i treba ga razvijati, ali ekonomija koja previše zavisi od jedne sezone veoma je osjetljiva. Dovoljno je nekoliko loših mjeseci da se posljedice osjete u prometu, zaposlenosti i budžetu.

Slično je sa rastom koji se dominantno oslanja na potrošnju. Kada veliki dio dodatnog novca ode na uvoz, dio podsticaja koji smo platili završava u proizvodnji drugih država. Naš promet raste, ali domaći proizvodni kapaciteti ne moraju rasti istim tempom. Zato povećanje potrošnje ne može trajno zamijeniti ulaganje u produktivnost.

Mogućnosti postoje. Energetika, posebno obnovljivi izvori, može donijeti novu vrijednost ako razvijamo mrežu, obezbijedimo održive projekte i veće učešće domaće privrede. Luka Bar i modernizovana željeznica mogu biti osnova ozbiljnije logistike, ali moraju se razvijati povezano. Kapacitet luke malo znači ako roba do nje stiže sporo i nepouzdano.

Proizvodnja i prerada hrane imaju prirodnu vezu sa turizmom. Turisti su kupci koji su već došli kod nas, ali domaći proizvođač mora biti sposoban da obezbijedi kontinuitet, kvalitet i količine. Za to su potrebni organizovan otkup, prerada, skladištenje i distribucija. Poziv hotelijerima da „kupuju domaće“ nije dovoljan ako im domaću robu ne možemo pouzdano isporučiti.

Tu su i IT i druge usluge koje se mogu izvoziti, kao i veći stepen prerade drveta. Umjesto da izvozimo sirovinu, treba da stvaramo uslove da ovdje ostanu znanje, obrada i veći dio zarade.

Zajednički imenitelj svega toga jeste produktivnost. Nju ne možete propisati zakonom o minimalnoj zaradi. Ona raste kada zaposleni ima bolju opremu, više znanja, dobru organizaciju i institucije koje mu omogućavaju da radi. Plata treba da raste, ali moramo graditi i ekonomiju koja taj rast može da izdrži.

DRŽAVA MORA POKAZATI ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ZA SVAKI POZAJMLJENI EURO

STANDARD: Vlada gotovo svako novo zaduženje objašnjava potrebom finansiranja kapitalnih i infrastrukturnih projekata. Ali kada država uzme 100 miliona eura za neki projekat, šta je minimum koji građanin treba da očekuje zauzvrat? Da li se kod nas prije zaduživanja dovoljno ozbiljno računaju budući prihodi, ekonomski efekti, troškovi održavanja i rok povraćaja investicije? I može li projekat biti formalno „kapitalni“, a ekonomski loša investicija?

VUKOVIĆ: Najmanje što građanin treba da dobije jeste jasno objašnjenje zašto se država zadužuje, šta će tim novcem izgraditi, kada će to početi da radi i kakvu će korist donijeti. Sto miliona eura nije apstraktan iznos iz saopštenja. To je obaveza koju će građani i privreda vraćati godinama, zajedno sa kamatama.

Zato prije potpisivanja kredita moramo imati ozbiljnu studiju izvodljivosti. Ona treba da pomogne da se odluka donese, a ne da naknadno opravda odluku koja je već politički saopštena. Moramo znati i koliko će objekat koštati tokom narednih dvadeset ili trideset godina: održavanje, zaposleni, energija, oprema i njena zamjena. Cijena izgradnje samo je početak računa.

Potom dolaze mjerljivi ciljevi. Koliko će se skratiti vrijeme putovanja? Koliko će pacijenata dobiti uslugu? Hoće li se smanjiti gubici vode ili troškovi poslovanja privrede? Nije dovoljno reći da je projekat „od strateškog značaja“. Ta formulacija kod nas često posluži kao zamjena za računicu.

Naravno, ne mora svaki javni projekat neposredno zarađivati. Bolnica ili škola ne opravdavaju se samo naplatom usluga, već i društvenom koristi. Ali upravo zato moramo ozbiljno uporediti moguće načine da se ista korist postigne i izabrati onaj koji daje najviše za uloženi novac.

Kod nas se u javnim obrazloženjima mnogo više govori o vrijednosti radova nego o budućim troškovima i rezultatima. Posebno se potcjenjuje održavanje. Otvaranje objekta donosi fotografiju i politički poen; njegovo redovno održavanje uglavnom ne donosi ni jedno ni drugo. A građanima je mnogo važnije da objekat radi dvadeset godina nego ko je presjekao vrpcu.

Projekat, dakle, može biti kapitalni na papiru, a ekonomski loša investicija. Kapitalni izdatak je budžetska i računovodstvena kategorija, a ne sertifikat opravdanosti. I luksuzno službeno vozilo od 190 kilovata može biti kapitalni izdatak. Samo što njegova snaga nije pokazatelj snage ekonomije.

STANDARD: Godinama slušamo o kapitalnom budžetu, velikim projektima i milijardama koje će biti uložene u infrastrukturu. Ali kada građanin danas pogleda oko sebe, kako da izmjeri efekat tog kapitalnog budžeta? Koliko prosječno u Crnoj Gori prođe od trenutka kada država projekat najavi, obezbijedi novac i raspiše tender do trenutka kada građanin zaista dobije funkcionalan objekat ili infrastrukturu?

VUKOVIĆ: Efekat kapitalnog budžeta građanin treba da mjeri kroz promjenu koju osjeća u svakodnevnom životu: ima li pouzdanije vodosnabdijevanje, bezbjedniji put, dostupniju zdravstvenu zaštitu ili školu sa boljim uslovima. Najava projekta nije rezultat, a ni potpisani ugovor još nije funkcionalan objekat.

Zato uz podatak o potrošenom novcu moramo imati podatke o završenim radovima i ostvarenoj koristi. Ovogodišnjih 27 odsto realizacije do kraja juna govori o finansijskom izvršenju godišnjeg plana. Ne znači da je završeno 27 odsto objekata, niti samo po sebi objašnjava zašto neki projekti kasne. Za to je potreban pregled svakog projekta: planirani i stvarni rok, početna i konačna cijena, stepen završenosti i datum stavljanja u upotrebu.

Posebno treba pratiti projekte koji se godinama prenose iz jednog budžeta u drugi. Građanin ih svake godine čuje kao novu investiciju, iako je često riječ o starom obećanju sa novim datumom. Tako možemo godinama imati bogat spisak projekata i vrlo skroman spisak završenih objekata.

Nemam pouzdan, javno objavljen zbirni podatak o prosječnom vremenu od najave do upotrebe, pa ne bih iznosio prividno precizan prosjek. Po mom iskustvu, kod većih infrastrukturnih projekata taj period može trajati pet do deset godina, nekad i duže. To je iskustvena procjena, a ne zvanična statistika.

Dio vremena opravdano odlazi na složenu pripremu i izvođenje. Problem nastaje kada se tek poslije najave otkrije da nisu riješeni imovinski odnosi, da dokumentacija nije potpuna ili da projekat mora da se mijenja. Tada građani plaćaju posljedice obrnutog redosljeda: prvo smo obećali rok, a onda počeli da utvrđujemo šta je potrebno da ga ispunimo.

JAVNI NOVAC MORA DONIJETI VRIJEDNOST, A EVROPSKI NOVAC REZULTAT

STANDARD: Vi ste posljednjih mjeseci vrlo konkretno analizirali javne nabavke, od postupaka Ministarstva javnih radova do tendera Glavnog grada, poput onog za nabavku knjiga za Biblioteku „Radosav Ljumović“. Kada pogledate takve slučajeve, gdje je najveći problem sistema? Da li država može u najvećem broju slučajeva dobiti bolju vrijednost za svoj novac?

VUKOVIĆ: Kroz rad na javnim nabavkama vidimo da se značajan dio problema stvara prije nego što tender bude objavljen, dok se drugi otkriva tek poslije potpisivanja ugovora.

Interno smo razvili softver Tendering, koji kompanijama pomaže da brže analiziraju dokumentaciju, prepoznaju sporne uslove i pripreme odgovarajuće korake u postupku. Takva analiza omogućava da se u obimnoj dokumentaciji uoče detalji koji lako promaknu, a mogu presudno uticati na konkurenciju i cijenu.

Kod tehničkih specifikacija nailazimo na kombinacije zahtjeva koje veoma usko odgovaraju određenom proizvođaču ili modelu: tačna kubikaža, snaga, dimenzije ili osobine za koje nije jasno zašto su potrebne naručiocu. Nije svaka precizna specifikacija sporna, ali naručilac mora moći da objasni poslovnu ili funkcionalnu potrebu za takvim ograničenjem.

Ako taj odgovor ne postoji, postoji rizik da je tender formalno otvoren, a konkurencija suštinski zatvorena. Kada stigne jedna ponuda, država ima mnogo manje mogućnosti da provjeri da li dobija dobru cijenu.

Ipak, najveću slabost vidim u praćenju izvršenja ugovora. Nije dovoljno pravilno sprovesti postupak ako se kasnije ne provjeri šta je stvarno isporučeno, u kojoj količini, kakvog kvaliteta i po kojoj cijeni. U analizama smo uočavali neslaganja između ugovorenog i podataka o isporučenim robama i uslugama. Softver može brzo da označi takvo odstupanje; potom slijedi provjera dokumentacije i utvrđivanje razloga.

Država može dobiti bolju vrijednost za novac, često i bez izmjene zakona. Potrebni su opravdani uslovi nabavke, stvarna konkurencija i kontrola izvršenja. Veći broj kvalitetnih ponuđača povećava mogućnost da dobijemo povoljniju ponudu, dok odgovornost za prijem robe i radova obezbjeđuje da zaista dobijemo ono što smo platili.

Ušteda nije samo niža cijena na tenderu. Ušteda je i kada spriječite da država plati nešto što nije dobila.

STANDARD: Crna Gora ulazi u fazu u kojoj će joj biti sve dostupnija značajna evropska sredstva. Da li je naš sistem danas spreman za evropski način upravljanja novcem? Šta je to što Crna Gora mora hitno da popravi da bismo evropski novac pretvorili u proizvodnju, infrastrukturu i novu vrijednost, a ne samo u još jedan izvor javne potrošnje?

VUKOVIĆ: Rekao bih da još nismo dovoljno spremni, naročito za obim sredstava koji očekujemo. Slaba realizacija sopstvenog kapitalnog budžeta upozorava da ograničenje nije samo novac. Ograničenje su i pripremljenost projekata, stručni kadar i sposobnost institucija da posao završe u roku.

Evropska sredstva te slabosti neće automatski otkloniti. Naprotiv, učiniće ih vidljivijim, jer finansiranje dolazi uz pravila, rokove i obavezu dokazivanja rezultata. Propušteni rokovi i nepravilnosti mogu značiti gubitak dijela sredstava ili trošak koji na kraju preuzima naš budžet.

Mogućnosti su značajne. Za obnovu oko 40 kilometara pruge od Golubovaca do Bara odobreno je 112,6 miliona eura bespovratnih sredstava, dok dosadašnje finansiranje Evropske investicione banke u Crnoj Gori iznosi oko 1,5 milijardi eura. Ali između odobrenog novca i završene pruge nalazi se veliki posao koji niko neće uraditi umjesto nas.

Prvo su nam potrebni stvarno pripremljeni projekti, sa kvalitetnom dokumentacijom, riješenim imovinskim pitanjima i potrebnim dozvolama. Spisak političkih želja nije projektni portfolio. Drugo, moramo imati ljude koji znaju da pripreme i vode takve poslove. Ako stručnjaku povjeravate projekat vrijedan desetine miliona, morate mu obezbijediti uslove zbog kojih će ostati u javnoj upravi.

Treće, kontrola nabavki i izvršenja ugovora mora biti mnogo ozbiljnija. Neopravdano ograničavanje konkurencije ili neprihvatljivi troškovi mogu dovesti do finansijskih korekcija. Evropski novac podrazumijeva i dodatnu kontrolu nadležnih domaćih i evropskih tijela. Četvrto, moramo planirati sopstveno sufinansiranje tamo gdje je potrebno, kao i buduće održavanje izgrađenog.

Ako sav raspoloživi prostor unaprijed potrošimo na trajno povećanje tekućih rashoda, možemo doći u apsurdnu situaciju: imamo odobrenu pomoć, a nemamo dovoljno novca i kapaciteta da je iskoristimo.

Uspjeh zato treba mjeriti završenim projektima, boljim uslugama i većom produktivnošću. Procenat povučenih sredstava jeste važan, ali tek rezultat pokazuje jesmo li novac dobro upotrijebili.