U sali je bilo 38 poslanika, uz Mandića kao 39. Za kvorum su nedostajala dva. Jedan je bio Nikola Camaj, koji je ostao u hodniku čekajući da mu jave ako zafali glas, a druga je bila nezavisna poslanica Radinka Ćinćur, koja se nije pojavila. Da su oboje bili u sali, sjednica bi mogla da počne. Ali čak i da je Camaj ušao, opet bi falila Radinka.

U toj jednostavnoj matematici zapravo je sadržana suština cijele priče.

Camaj je bio u zgradi parlamenta. Stajao je, kako kaže, pred salom i čekao da vidi da li će postati potreban, nakon što je prethodno javno najavio da će podržati odluku svoje stranke o Mandićevoj smjeni. Njegovo objašnjenje bilo je da nije želio da bude „dekor“ opozicionom predizbornom šouu, pa je čekao da mu jave ako bude falio jedan glas za kvorum.

Ćinćur nije došla. I bez obzira na to šta je Camaj namjeravao da uradi u trenutku kada bi mu neko rekao da je potreban, njen izostanak ostavljao je parlament na 40. Stoga, priča o neodržanoj sjednici se ne završava Camajem, iako je on bio vidljiviji dio te skupštinske scene.

Značaj njenog odsustva postaje jasan tek kada se pogleda njen politički put.

Radinka Ćinćur u parlament nije došla kao politički anonimna nezavisna poslanica. Mandat je osvojila na listi Pokreta Evropa sad, u vremenu kada su Jakov Milatović i Milojko Spajić zajedno gradili politički projekat koji će kasnije doživjeti jedan od najdubljih raskola na crnogorskoj političkoj sceni. Kada je Milatović napustio PES, Ćinćur je javno govorila da njegova odluka nije iznenađenje i da će dio članstva krenuti istim putem. Ubrzo je i sama formalno napustila partijske organe.

Njen politički put i put predsjednika države od tada su isti.

Zbog toga se ni njen odnos prema Mandiću ne može posmatrati kao izolovana odluka jedne nezavisne poslanice.

Još u martu 2024. godine, kada se glasalo o njegovom razrješenju, Ćinćur nije podržala smjenu. Tada je objašnjavala da je Mandić pokazao „sluha“ za njihove zahtjeve i poručila: „Dajem šansu Mandiću.“

Tada je svoj odnos prema predsjedniku Skupštine jasno i javno izgovorila. Ovoga puta, njeno prazno mjesto u sali imalo je konkretnu političku posljedicu.

U međuvremenu je Mandićev odnos prema ratnom nasljeđu ponovo postao jedno od centralnih pitanja crnogorske politike. Povod za novu inicijativu za njegovo razrješenje bilo je njegovo javno upućivanje saučešća porodici Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine. Evropski poslanici su tim povodom saopštili da Mandić, kao predsjednik parlamenta, daje i institucionalnu težinu takvoj poruci.

I zato je paradoks ove priče u tome što se ime Radinke Ćinćur pojavljuje na mjestu gdje se sijeku dvije političke linije. Njena veza sa Milatovićem i odnos prema Mandiću.

Predsjednik države, koji svoju političku prepoznatljivost velikim dijelom gradi na evropskim i građanskim vrijednostima, ima dodatni problem. Jedna od političarki koja je iz njegovog nekadašnjeg partijskog kruga izašla zajedno sa njim, nije bila u sali kada je trebalo omogućiti glasanje o predsjedniku parlamenta čije su političke poruke u direktnom sudaru sa vrijednostima koje Milatović danas javno zastupa.

Milatović je samo dan prije sjednice Skupštine, obraćajući se Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, govorio upravo o tim vrijednostima. Poručio je da trajno pomirenje na Zapadnom Balkanu ne može počivati na poricanju, selektivnoj pravdi ili veličanju osuđenih za ratne zločine, dok je evropsku budućnost regiona postavio kao odgovornost sadašnje generacije. Dan kasnije, u Podgorici, “njegova poslanica” nije bila u sali kada je trebalo omogućiti da se glasa o čovjeku čiji je odnos prema ratnom nasljeđu bio neposredni povod za inicijativu opozicije.

Ta razlika između političkog jezika pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija i političke stvarnosti u Skupštini Crne Gore posebno je vidljiva kada se pogleda širi kontekst Milatovićevog okruženja. Krajem avgusta objavljeno je da je Nebojša Vuksanović, savjetnik predsjednika za unutrašnju politiku i privredni razvoj, lajkovao objavu Vuka Kadića kojom se veliča Ratko Mladić. Milatovićev kabinet je istovremeno javno saopštio da je Mladić pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici i druge najteže ratne zločine.

Nije, dakle, riječ o tome da se Milatovićeve izjave mogu jednostavno izjednačiti sa postupkom njegovog savjetnika. Međutim, važan je politički ambijent u kojem se istovremeno govori o evropskim vrijednostima, pomirenju i odbacivanju glorifikacije ratnih zločinaca, dok se u domaćoj politici kroz kadrove, savezništva i parlamentarno ponašanje stvaraju slike koje sa tim riječima ulaze u mnogo složeniji odnos.

U Skupštini je ta složenost dobila vrlo konkretnu, gotovo banalnu formu: 38 poslanika, Camaj u hodniku i Ćinćur van sale.

MANDIĆEVA FOTELJA NIJE ODBRANJENA GLASANJEM, VEĆ NJEGOVIM IZBJEGAVANJEM

Još prije nego što je trebalo da počne sjednica, reporteri Standarda zabilježili su da u klupama većine poslanika PES-a nisu bile kartice za evidenciju prisustva i glasanje. Kartice su bile na mjestima Seida Hadžića i nezavisne poslanice Maje Vučelić. Takav raspored pokazuje da se na odsustvo dijela parlamentarne većine tog jutra već računalo.

U toj unaprijed pripremljenoj slici praznih klupa, Camaj je odigrao gotovo apsurdno sporednu ulogu. Čovjek koji je trebalo da dođe u salu da bi glasao ostao je ispred vrata i čekao da mu neko javi da li je baš on potreban. Njegova strana priče tako se pretvorila u svojevrsno čekanje na tuđi potez.

Ćinćur je bila drugi glas koji je nedostajao da se pređe prag kvoruma. Zato njeno odsustvo nije bilo tek jedna od okolnosti koje su se poklopile sa Camajevim izostankom, već neophodan dio iste računice.

Stoga, Mandićeva fotelja nije odbranjena glasanjem, zato što parlament nije ni stigao do trenutka u kojem bi poslanici morali da pokažu šta misle. A, da ponovimo i utvrdimo, Radinka Ćinćur bila je među onima čije je prisustvo bilo potrebno da taj trenutak uopšte dođe.

Predsjednik države može govoriti u Ujedinjenim nacijama o Evropi, pomirenju, demokratskoj otpornosti i odbacivanju veličanja ratnih zločinaca. Njegova partijska koleginica može danas sjedjeti kao nezavisna poslanica i sama birati kada će biti u sali, a kada neće. No, velike političke riječi svoj pravi smisao dobijaju tek kada se vrate iz govornice među skupštinske klupe, gdje ih više ne nose govori, već postupci. A u skupštinskoj sali, na kraju, ostaje ono što se može izbrojati.

Da je Camaj ušao, falila bi Radinka.

Da je Radinka došla, Camaj bi bio potreban.

Na kraju tog računa, Mandić je ostao tamo gdje je i bio, u fotelji predsjednika Skupštine.