„Gojko i Musa, zajedno idući u smrt, primjer su ne samo hrabrosti i dostojanstvenog držanja, nego i zajedništva na ovim prostorima koje, kao jednu od značajnih karakteristika Crne Gore, treba njegovati“, rekao je predsjednik UBNOR-a i antifašista Cetinja Stevan Radunović.

Prema njegovim riječima, Gojko Kruška je prilikom izvršenja smrtne kazne vješanjem bio hrabar i dostojanstven.

„Hrabrio je porodicu i građane koje su Njemci na silu doveli da prate taj čin sa ciljem da ih zastraše. Ali on je i tu klicao i pjevao Crnoj Gori i njenoj slobodi“, naveo je Radunović.

On je kazao da je Gojko Kruška 1951. godine proglašen za narodnog heroja, te da je nesumnjivo jedan od rijetkih primjera koje naredne generacije ne bi smjele dozvoliti da se zaboravi.

„Na takvim primjerima odnosa prema državi trebalo bi da se vaspitavaju mlađe generacije i da uče sa koliko ljubavi se voli otadžbina, što se sve može i treba za nju žrtvovati. Naravno, nadajmo se da više nikada neće biti potrebno da se žrtvuju životi, ali za otadžbinu uvijek treba i možemo ponešto uraditi. Neka je vječna slava i hvala Gojku Kruški i Musi Buti Hodžiću. Neka je vječna Crna Gora“, rekao je Radunović.

Gojko Kruška rođen je 22. avgusta 1922. godine na Cetinju, gdje je završio osnovnu školu i sedam razreda gimnazije. Od rane mladosti pripadao je naprednom omladinskom pokretu i učestvovao u mnogim akcijama srednjoškolske omladine. Sa 17 godina postao je član SKOJ-a, a ubrzo potom i član gimnazijskog komiteta SKOJ-a.

Trinaestojulski ustanak 1941. zatekao ga je u okupiranom Cetinju. Želio je da pođe sa drugovima u borbu, ali mu je partija namijenila drugi zadatak – da ostane na Cetinju i prikuplja i šalje podatke o neprijatelju i njegovim namjerama, organizuje omladinu, prikuplja oružje, municiju i drugi materijal za NOP.

Otkriven je i uhapšen 24. decembra 1943. godine. U “nacionalističkoj policiji” bio je izložen najstrašnijim mukama, ali ništa nije priznao i nikoga nije odao. Potom je predat Njemcima, koji su ga osudili na smrt vješanjem. Ocu i sestri u zatvoru je rekao: “Nemojte da plačete, ne vrijeđajte me vašim suzama”.

Zajedno sa Musom Butom Hodžićem odveden je na vješala. Njihova pjesma nadjačala je buku motora kamiona kojim su dospjeli do gradskog trga.

Njemački agent upitao je Gojka: “Je li ti žao što ideš u smrt?” Dobio je prkosan odgovor: “Ne, izdajniče, jer ginem kao čovjek, a vi ćete ginuti kao izdajnici!”.

Dok mu je omča bila oko vrata, spazio je majku u masi prisilno dovedenog svijeta: “Zar si ti to? Zar zbilja plačeš pred ovim bijednim razbojnicima?!”

Majka je prestala da plače, a Gojko je počeo da pjeva: “Sa Lovćena kliče vila, Crna Goro majko mila!”

Nakon pogubljenja, tri dana i tri noći tijela Gojka Kruške i Muse Hodžića ostala su na vješalima ispod starog brijesta na Balšića pazaru. Gojkova majka Milica bila je prinuđena da sama sahrani njegovo tijelo.