Ocjenjuje da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas slabiji nego ranije, ali da njegova destabilizacijska uloga u Crnoj Gori nije nestala, dok kao još veću opasnost vidi unutrašnje procese i „kapilarno jačanje“ predsjednika Skupštine Andrije Mandića.

Za izbore sredinom 2027. kaže da bi mogli biti najvažniji izbori od 1997, jer će, kako smatra, odlučiti hoće li Crna Gora ojačati državne institucije i nacionalnu sigurnost ili nastaviti putem etnofederalizacije i partijskog parazitizma.

U razgovoru za Standard, Musić se osvrće i na dokumenta koja posljednjih mjeseci iz institucija Srbije dospijevaju u crnogorski javni prostor, političko djelovanje Beograda, Vučićev odnos prema Crnoj Gori i njegov susret sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Govori i o sukobu unutar prosrpskog političkog bloka, dok identitetske teme, kako ističe, same po sebi nisu problem, već način na koji se njima manipuliše i posljedice koje takva politika proizvodi.

Njegove ocjene dolaze u trenutku kada Crna Gora ulazi u politički sve nervozniji period. U predizbornoj godini ponovo je pokrenuta inicijativa za smjenu predsjednika Skupštine Andrije Mandića, čime su se dodatno zaoštrili odnosi unutar parlamentarne većine, ali i između vlasti i opozicije. Istovremeno, premijer Milojko Spajić upozorio je na hibridne prijetnje sa kojima se Crna Gora suočava, dok se država približava novim koracima na evropskom putu i najavljenom zatvaranju još četiri pregovaračka poglavlja. Sve to odvija se uoči izbora koji bi trebalo da budu održani sredinom 2027. godine.

Musić zato predstojeće izbore ne posmatra kao još jedno redovno odmjeravanje političkih snaga, već kao moguću prekretnicu za crnogorsko društvo.

„CRNA GORA IMA SAMO SEBE“

STANDARD: U posljednje vrijeme u crnogorski javni prostor dospijevaju dokumenta iz institucija Srbije, poput onih koja se odnose na vojnu prošlost premijera Milojka Spajića. Kako tumačiti činjenicu da takvi materijali završavaju u javnosti u Crnoj Gori? Je li pritom važnije šta u njima piše ili pitanje ko ih dostavlja, kojim kanalima dolaze i s kojim političkim ciljem?

MUSIĆ: Vučić-Brnabić režim radi isto što je radio i dosad – nastoji destabilizirati Crnu Goru svim mogućim instrumentima. Namjera je ista, instrumenti su različiti. Nekad su instrument žestoke kampanje kako u tabloidnim tiskovinama i televizijama poput Informera, Srpskog telegrafa, Kurira i Happyja, tako i u tobože pristojnijim medijima poput RTS-a i Politike, nekad je instrument aktivno miješanje u crnogorske izbore poput onoga u martu 2021. i aprilu 2025. tijekom dvaju tzv. Bitaka za Nikšić, nekad je instrument ucjena kroz različite osobne, obiteljske ili akademske kompromate. A nekad je to kapilarni pritisak kroz pojedine grane SPC-a u Crnoj Gori.

Pitanje nije zašto se nasilnik ponaša nasilno, nego što Crna Gora radi da bi to zaustavila. Pitanje nije zašto Srbija želi instrumentalizirati trećinu crnogorskog stanovništva, a nad ostatkom imati stalnu polugu straha, pitanje nije zašto je dan svijetao, a noć tamna nego zašto je Spajić uopće lagao o vlastitom državljanstvu, zašto se PES godinama bojao i pomisliti na Vučića dok ih je ovaj istovremeno danonoćno ponižavao, zašto je Europa tolerirala takvo ponašanje jednom hibridnom kasnokomunističko-neočetničkom kabadahiji, zašto je većina crnogorskih medija posredno nezdravo vezana za režim u Srbiji, zašto je Andrija Mandić još do jučer sluganski slušao naredbe s dvora tog i takvog Vučića, zašto nitko u Crnoj Gori dosad nije snimio dokumentarni film o vojvođanskoj frakciji SNS-a (podrijetlom uglavnom kolonisti iz Crne Gore) zaduženoj za anticrnogorsku djelatnost ili makar napravio istraživački feljton te rekonstruirao specijalni rat koji se barem nekoliko godina vodi protiv Crne Gore te zašto je crnogorska opozicija 6 godina u stanju jalovosti uz takvo mnoštvo prilika, a i duže ako računamo katastrofalno upravljanje krizom od strane vlasti 2019.-2020. Pravilno adresirana pitanja jedini su put k propisnom delanju te mogućem ozdravljenju.

Ovdje je važno primijetiti da Vučić, iako čini sve kako bi sabotirao crnogorski europski put, s najsnažnijim državama-članicama Europske unije i dalje trguje ispod stola. Paradno se i propagandno iživljava nad nebitnim Piculom, a ispod stola prinosi dugoročne ekonomske, energetske i geopolitičke darove Francuzima, Nijemcima i drugima. U posljednjih nekoliko mjeseci čini se da mu stranci možda više i nisu spremni tolerirati sve što su tolerirali prije (francuski mig u Tivtu i deportiranje kriminalaca natrag u Srbiju bio je jedan od znakova), no u to se još uvijek ne treba apriorno pouzdati. Sve ovo znači da Crna Gora još uvijek na kraju dana ima samo sebe, svoje ljude, svoje znanje i svoju slobodu u borbi za svoje interese.

STANDARD: Vučić posljednjih mjeseci prilično često govori o Crnoj Gori, a nakon toga se gotovo automatski uključuju i njegovi politički saveznici i medijski prostor u Srbiji. Da li se sve to prije koristi za unutrašnje političke bitke u Srbiji ili je riječ o stvarnom pokušaju da se pojača politički uticaj Beograda u Crnoj Gori? I da li crnogorski političari taj uticaj koriste kao spoljnog „igrača“ za vlastite unutrašnje obračune?

MUSIĆ: Vučiću treba slika Crne Gore kao svojevrsnog kolonijalnog dvorišta, treba iluziju moći u regionu koju može prodavati gladnim domaćim biračkim masama. Naime, stvarnost mu je puno turobnija – izgubio je kakav-takav ekonomski rast koji mu je godinama politički držao glavu iznad površine, uvelike gubi kontrolu nad nacionalističkim biračkim poljem te se sve češće čuje da je on, iz vizure srpskih nacionalnih interesa, izdajnik (do kraja razgradio srpske institucije na prostoru Kosova i Metohije, otrovao Srbiju dubioznim kvaziinvesticijama), osobni politički brend mu je padom novosadske nadstrešnice primio udarce od kojih se više nikad neće oporaviti, nema odgovor na studentski pokret nego baulja i pokusira, ne usuđuje se izaći na izbore gotovo dvije godine. Navodno će kroz nekoliko dana raspisati izbore za kraj oktobra 2026., no čak se ne bih iznenadio kada se to ne bi dogodilo. U takvoj situaciji kod kuće boli ga svaki pa i najmanji iskaz samostalnosti Crne Gore jer zbog njega on djeluje još slabijim u svojoj državi.

U Crnoj Gori je nepopularniji no ikad – Mandić mu je okrenuo leđa, Joanikije ga ignorira, čak se i Spajić na jedvite jade usudio dobaciti mu nešto, a spao je na podršku nesretnog Milana Kneževića i grotesknog Vladislava Dajkovića, koji nemaju nikakvu snagu istinski i dubinski mijenjati društvo. Ostali akteri, koje je Vučić godinama držao u raznim fijokama, šute i mole se da nevolja prođe/ode što prije, da ih se ovaj ne bi sjetio i javno priupitao za neki neugodni privatni, poslovni ili obiteljski detalj iz prijašnjih godina.

Mnogi koji u Crnoj Gori dnevno slavodobitno ponavljaju sintagmu „srpski svet“ kao ne znam kakvo dubinsko otkriće – Vučiću u biti rade reklamu kod kuće, a da toga nisu ni svjesni. Samu sintagmu ciljano su plasirali režimski sluge Vulin, Raković, Bokan, Raičević i Dobrosavljević kao svojevrsni percepcijski flaster za nacionalističko biračko tijelo, kojim se pažljivo hrani dojam Vučićeve svemoći u regionu, a on je sada slabiji no ikad.

To ne znači da on i dalje nema destabilizacijsku ulogu u Crnoj Gori, ima, to samo znači da sada prijete i veće opasnosti – primarno etnofederalizacija unutar same Crne Gore, a tu je ipak glavni koordinator Andrija Mandić, a ne netko iz Srbije. Ako taj pakleni naum uspije – novog će saveznika, naravno, automatizmom tražiti u prvoj poslijevučićevskoj nacionalističkoj kliki.

Što se tiče budućnosti odnosa Crne Gore i Srbije – nemam iluzije o tome da će sljedeća vlast u Beogradu biti manje agresivna prema Crnoj Gori i to je nešto čega svaka crnogorska vlast mora biti bolno svjesna. Zato su godine pred Crnom Gorom ključne – ili će se izvući lekcije iz razdoblja 2016.-2026. te osnažiti državu, njezine institucije, njezin gard, njezinu nacionalnu sigurnost i njezino društveno zdravlje, pripremiti ju za ono što dolazi – ili će se Crna Gora još jednom servirati na milost i nemilost, možda i posljednji put.

STANDARD: Kako čitate Vučićev susret sa Zelenskim upravo sada?

MUSIĆ: Vučića je politički Zapad doveo na vlast političkom frankenštajn-operacijom stvaranja Srpske napredne stranke (SNS) iz Srpske radikalne stranke (SRS), politički Zapad ga je održavao na vlasti, a kada kucne čas – politički Zapad će ga i otpratiti s vlasti. Dočekom Zelenskog Vučić radi ultimativni simbolički iskorak, želi do kraja iskazati lojalnost vodećim državama Europske unije, u biti se pripremajući za scenarij neizvjesnog pobjednika parlamentarnih izbora (kada god do njih dođe), priprema se za neizvjesnu izbornu večer. Ako će zbirni rezultat opozicijskih kolona biti otprilike jednak njegovoj listi ili čak i malo snažnije – Vučić želi isposlovati situaciju u kojoj sa Zapada dolazi eksplicitni signal podrške njemu kao jezičac na vagi koji ima presuditi u njegovu korist. Dobro se sjeća situacije iz 2012. u kojoj je, nakon što je Angela Merkel pustila Borisa Tadića niz vodu, čestitka iz Europske unije pobjedniku radikalu Tomislavu Nikoliću stigla osjetno prije zatvaranja samih birališta. Vučić se godinama brinuo ispod slojeva agresivne tabloidne rusofilije i sinofilije – servilno i poslušno ispunjavati sve zapadne zahtjeve u Srbiji. Bio je rekordni isporučitelj granata ukrajinskoj vojsci, slušao američke zapovijedi po pitanju Kosova i Metohije, servisirao sve francuske i njemačke ekonomske apetite. Računa na to da će Zapad u njemu, unatoč svemu, vidjeti konsolidiranu vlast koja može nastaviti davati ono što se od nje traži nasuprot neizvjesnoj studentskoj listi koja ima i nacionalne i građanske i anti-sistemske elemente. Vučić se ovime jasno i glasno do kraja stavlja na raspolaganje onima koji mu od početka kontroliraju političku sudbinu.

Posjet Zelenskog Srbiji pokazao je i nevjerojatni stupanj medijske kontrole u tom autoritarnom poretku – režimski mediji (većina medija u državi) posjet su uglavnom nastojali prešutjeti, a režimska laprdala koja su još prije nekoliko tjedana ukrajinskog predsjednika manično nazivala narkomanom i nacistom sada su odjednom neutralno pričala o tome kako Ukrajina priznaje teritorijalni integritet Srbije i kako ju treba poštovati. Shizofreno.

STANDARD: I Milan Knežević, koji je otvoreno politički vezan za Vučića, u posljednje vrijeme je pojačao aktivizam – napada Spajića, ulazi u otvoreniji sukob i sa Mandićem, pokreće i interpelaciju protiv Ervina Ibrahimovića zbog prisustva predstavnika CG obilježavanju „Oluje“. Da li je to prije svega pokušaj da redefiniše svoju poziciju i ponovo se nametne kao glavni glas jednog dijela biračkog tijela ili tu već vidite širu strategiju uoči izbora? I koliko je opasno to što se kroz takve poteze ponovo otvaraju identitetske i nacionalne teme, kome zapravo takva polarizacija danas odgovara?

MUSIĆ: Knežević se mora radikalizirati do kraja jer naprosto nema gdje rasti osim nauštrb Andrije Mandića. Isto tako, Kneževića za razliku od Mandića odlikuje osjetno manja osobna ambicija, on više uživa u pozornici no u samoj vlasti. Ipak, jedan o drugome i dalje govore pažljivo, glođu se niže razine NSD-a i DNP-a, a Knežević u beogradskim studijima žuč ispaljuje prema Spajiću, ne i Mandiću. Vučić-Brnabič režim je zadužio pojedine komentatore iz Informera i Politike za napadanje Mandića. Neki su iz Srbije, neki su pod pseudonimima, a neki su iz Crne Gore, no na radu u Srbiji. Knežević je pak korektan prema starom suborcu, usredotočio se na Spajića. Njegova posljednja otrovna strelica Spajiću, o tome da će glasanje o smjeni Mandića zapravo biti glasanje o Mladiću, čime PES stavlja u kontekst podrške Mladiću – primjer je prvoklasnog političkog uboda.

Hoće li se Mandić i Knežević u nekom trenutku ponovno spojiti – ne znam. No znam da će se, ako se otvori takva situacija, lakše međusobno ponovno pronaći nego što bi se pronašli s bilo kime drugim na crnogorskoj političkoj sceni.

Identitetske i nacionalne teme sasvim su normalne i legitimne teme za jedno demokratsko društvo. Pitanje nije treba li ih otvarati – nego tko ih otvara, kako ih otvara te radi li na kraju dana na snaženju ili na slabljenju jednoga društva. Crnogorstvo, crnogorsko srpstvo, bošnjaštvo, albanstvo i hrvatstvo označitelji su koji dobivaju život ljudima i sadržajem, označitelji koje mogu zastupati najbolji ili najlošiji ljudi, u koje možete staviti najbolji ili najlošiji sadržaj. Sve ovisi o tome tko njima barata i s kojim posljedicama. Problem identitetskih tema u Crnoj Gori jest to što su se počesto otvarale naredbom predatora izvana kroz trojanske konje iznutra, sa ciljem slabljenja, a ne jačanja crnogorske društvene zajednice. Jačanja na korist sviju koji ovdje žive, a samim time na korist Crne Gore kao takve. Svaka generacija mora moći iznova pronaći i obraniti ono dobro i lijepo u svojem identitetu.

Da sumiram – niti je crnogorstvo povik na ‘posrbice’, niti je crnogorsko srpstvo Pavle Đurišić. Ako nekome i jest – ne bi trebalo biti.

IZBORI KOJI MOGU PROMIJENITI CRNU GORU

STANDARD: Crna Gora ulazi u period u kojem se već osjeća predizborna nervoza. Da li je kampanja za naredne parlamentarne izbore praktično već počela, samo što još nije formalno proglašena? Ako jeste, koje će biti glavne linije fronta – identitetske teme, ekonomija i standard, EU integracije, odnosi sa Srbijom ili pitanje ko kontroliše institucije? I ko od glavnih aktera – Mandić, Spajić/PES, DPS, Evropski savez i prosrpske partije – trenutno ima najjasniju strategiju?

MUSIĆ: Crnu Goru sredinom 2027. čekaju najvažniji izbori od 1997. naovamo, prema mojoj procjeni važniji i od referenduma 2006. i od parlamentarnih izbora 2020. Mnogi se s ovim neće složiti i reći će da se radi o presnažnoj tvrdnji.

No zašto je tome ipak tako?

Da je referendum 2006. kojim slučajem propao – ne bi propao i crnogorski poriv za neovisnošću, naprotiv, vratio bi se još snažniji, s većim postotkom podrške u društvu. Dubinski valovi u društvu bili su upravo takvi – želja za vlastitom državom i odlučivanjem o vlastitoj sudbini. Isto tako, 30.8.2020. nije morao biti jednosmjerna cesta – da je negdašnja vlast, a sadašnja opozicija njegove lekcije uopće shvatila – taj je datum mogao biti prilika za ispravljanje brojnih negativnosti vlasti koja je pala 2020., pročišćenje i vraćanje jedne zdravije, dugoročno održive priče ili stvaranje nečeg boljeg na zgarištima minulog. No 2006. je shvaćena zdravo za gotovo, a 2020. nije iskorištena za regeneraciju.

Sada pred sobom imamo izbore drugačije prirode, izbore koji će ili zaustaviti ili cementirati negativne unutarnje trendove i to ne za daljnje godine, već desetljeća. Dubinski valovi u društvu ovaj su put drugačiji, za Crnu Goru nepovoljniji.

Etnofederalizacija, partijski parazitizam, europska i američka naklonost akterima koji su za Crnu Goru ili nezainteresirani ili čak i štetni.

To vidim kao možebitni toksični koktel u njedrima države.

Dubinski valovi u društvu nisu povoljni, a nije ni međunarodno okružje – daleko je 1997. i američki vjetar u leđa koji je tada postojao.

2027. bitka je za karakter države, za njezinu dušu i njezino zdravlje.

Politička se scena pred ove izbore nalazi u svojevrsnoj pat-poziciji. Vlast je klimava i nesigurna u svoj opstanak, no još ima nešto ekonomskog i dosta vanjskopolitičkog manevarskog prostora za preživljavanje, dok je opozicija u malo boljem stanju nego prije, no s nejasnom putanjom prema vlasti i bez ikakvih naznaka društvenog momentuma koji bi joj povećao šanse za vlast. Spajić ne kontrolira vlastitu stranku, Mandiću prijeti podbačaj na biralištima zbog vanjskog zaokreta, a Bečić se bori za prelazak izbornog praga. Ipak, čak i u takvoj situaciji – ne baš uvjerljiva opozicija zasad ostavlja mogućnost preživljavanja ove i ovakve vlasti.

DPS čas čeka i kalkulira, čas nadmeno galami, čas se gura u teme u kojima još uvijek nema što tražiti, poput ekonomije i životnog standarda. Pošto nije profilirao kredibilne ljude (ili stručne strukture) za to polje, postiže kontraefekt jer im nitko po pitanju radnih mjesta, priuštivog stanovanja i inflacije još uvijek ništa ne vjeruje.

Evropski savez kasni sa svime, u sjeni je velikoga brata, bez dovoljno hrabrosti i prodornosti, a bolno im nedostaje snažno objedinjujuće zaštitno lice koje može sakriti slabosti iz drugog reda grupacije. To je šteta jer tamo ima ljudi kojima je srce na mjestu. Pokušaji humora na društvenim mrežama i klaunijade u medijskom prostoru kao u slučaju s (ne)pristupanjem Stege ES-u ne pomažu.

Pretpotopni alati političke borbe jednih i drugih tek su zasebna tema. Sve to, nažalost, uz vlast koja se danonoćno servira blamažama i naprosto vapi za otpisom.

Inicijativa za smjenu Mandića dobar je smjer – raskrinkala je i BS i PES za užu javnost koja prati procese. No ne treba zaboraviti one najbitnije – birače. Ono što crnogorska opozicija dosad nije znala pa postoji nemala šansa da će tako na kraju biti i s ovom inicijativom jest raširiti njezin sadržaj i lekcije u društvu, po dubini i širini, kreativno oslikati, omasoviti, prenijeti i pronijeti, istjerati stvari na čistac u očima velikog broja ljudi, omogućiti nekoj inicijativi izaći iz skupštinskih govorancija koje toliko fetišizira (i precjenjuje), a prosječni građanin (polu)doživljava, doprijeti do običnih ljudi i polučiti stvarni mobilizacijski učinak, neovisno o samom rezultatu skupštinskog glasanja. To je jedan od elemenata umješnosti opozicijske politike. U suprotnom se sve zaboravlja na prvom zavoju prvom sljedećom temom, a kamoli do izbora, kada će vlast raditi sve kako bi zaključala odnose i ugušila političko polje.

Ako na izborima 2027. ipak dođe do početka korjenite promjene unutarnjopolitičkog stanja u smjeru istinskog tržišnog gospodarstva, inteligentnog osnaživanja institucija države i nacionalne sigurnosti te zdravorazumskog dogovora u društvu bez ovisnosti o predatorima izvana i trojanskim konjima iznutra – Crna Gora se ima čemu nadati.

Ako se pak nakon izbora 2027. nastave Spajićeva odsutnost, Bečićeva nesposobnost i Mandićevo kapilarno jačanje – Crnoj Gori prijeti opasnost postati državom „naroda i narodnosti“, malom Jugoslavijom, plemensko-pogodbenom zajednicom s ne baš sjajnim izgledima za život i blagostanje u desetljećima pred nama.

I sve to s nadolazećim europskim pečatom.