„Osjećam se spremnom da uradim sve, za mene nema nedostižnih stvari. Uvijek postoji to kad ću, kako ću, ali znam da to mogu. I znam da ukoliko drugi to ne vide da ću ja sama sebi stvoriti šansu. Nisam više u milosti ili nemilosti producenata ili reditelja, ne zavisim od toga da li će me se sjetiti neko“, kaže Karanović.

Crnogorsku kulturnu scenu, u smiraj 2021. godine, obilježila je revija predstava beogradske produkcijske kuće BeoArt, koja je održana u okviru decembarske umjetničke scene u Podgorici.

Nakon maestralno odigrane role Hane Šmic u komadu „Čitač“ u režiji našeg Borisa Liješevića, Karanović, posle duže vremena, poklonila se publici u glavnom gradu. A prema riječima slavne glumice, kada je riječ o crnogorskoj publici, ali i kolegama, osjećanja su uvijek bila uzajamna.

STANDARD: Ovdašnja publika sa oduševljenjem dočeka svako vaše izvođenje. Kakve su emocije u Crnoj Gori, Podgorici prije svega?

KARANOVIĆ: Ovo je domaći prostor za mene, toliko decenija dolazim ovdje. Jako puno ljudi iz Crne Gore živi u Beogradu i nije to sredina o kojoj ne znam ništa, bilo da je riječ o ljudima ili kulturi, jer se stalno miješamo i potpomažemo. Moj naredni film je dobio sredstva od crnogorskog fonda, tako da će to dijelom biti i crnogorski film. Mnogo veća senzacija mi je što sam npr. dobila novac u Luksemburgu, to je druga planeta, tamo sam doduše bila samo jednom, ali to je potpuno drugi način života.

STANDARD: Ukoliko se ne varam, ovo je Vaša prva saradnja sa našim rediteljem Borisom Liješevićem? Kako je tekla saradnja i kako biste opisali cjelokupni proces rada na ovom komadu?

KARANOVIĆ: Saradnja je bila divna. Prvi put sam radila sa njim i on je reditelj tačno po mojoj mjeri. Posjeduje taj unutrašnji mir, sigurnost, posvećenost i umije da prati i posmatra glumca, ne nameće svoju volju ni milom ni silom, nego te pušta da sam pronađeš put, ali to čini vrlo vješto i nježno. To je vrlo bitno za mene koja umijem da budem vrlo nesigurna i imam neku nervozu. Sve je to prošlo kroz njega, ja sam se samo opustila i prepustila njemu da me vodi kroz taj komad. Vrlo sam srećna što sam imala priliku da radim sa njim.

STANDARD: Koliko Vam je bila inspirativna uloga Hane, koja je sada već prepoznatljiv i cijenjen lik u književnosti, ali i na filmu?

KARANOVIĆ: Oduševila sam se kada me je Boris zvao da igram ovu ulogu i to sam imala veliku sreću jer druga glumica sa kojom je on namjeravao da radi nije mogla. To je nekako za mene bila srećna okolnost. Zahvalna sam jako na tome. Uloga Hane je rola koju možete samo da poželite. Kao i lik u romanu ona ima jedan veliki raspon ličnosti, ona je obična žena koja nije baš društvena i zatvorena, ima neki vrlo direktan odnos prema ljudima, čini se kao da nema slabosti, ima čvrstinu, stabilnost. Iznenađenje je veza sa tim mladićem i onda se otvara njena sudbina, veliki vremenski period koji obuhvata njen lik u tom komadu, od nekih 30-ih do 60-ih godina života. To je uvijek zanimljivo, dobiti takvu ulogu koja u sebi ima tajne. To je ono što je za glumca uvijek najzanimljivije.

STANDARD: Iza kamere ste debitovali sa ostvarenjem „Dobra žena“, a uskoro nas očekuje i „Majka Mara“. Šta je izazovnije, preživljavati uloge ili biti u rediteljskoj stolici?

KARANOVIĆ: Ne volim da poredim i ne mislim da su stvari poređane tako. Neki put vas nešto ponese na način na koji neke druge stvari ne mogu, ali to ne znači da su ove druge manje vrijedne. Isto to vam je i sa ljudima, imate jako bliske ljude, ljubavi velike, ali to ne znači da vam ne trebaju ti usputni poznanici koji vam život čine na drugačiji način zanimljivim. Ili prosto nisu možda tako intenzivno prisutni u vašem životu, ali je lijepo družiti se sa njima, s vremena na vrijeme.

Nijesam školovana da budem reditelj, ne pratim rediteljsku metodologiju. Mene zanima priča koju želim da ispričam i onda biti glumac, scenarista i reditelj znači prosto ispričati priču na način na koji mislim da treba da izgleda iz moje vizure,  mog stanja svijesti. To je više autorsko djelo negoli što je to više da li sam ja reditelj ili glumac. Danas ima puno glumaca koji se tako oprobavaju, neki od njih i igraju u svojim režijama, a neki samo režiraju. Ja ću možda tek u sledećem filmu da se usudim da samo režiram, a ne igram u njemu. Režija mi je trenutno samo malo širi prostor u kojoj kontrolišem čitavu priču koju želim da ispričam i način na koji želim da to bude predstavljeno, ništa više od toga.

STANDARD: Filmski centar Crne Gore izdvojio je sredstva za produkciju filma „Majka Mara“, kao i Eurimaž. Koliko je bitno to što je prepoznat značaj ovog projekta koji portretiše sudbinu jake nezavisne žene?

KARANOVIĆ: Danas jako malo filmova u Evropi od svojih domaćih fondova dobija novac da snima film. Filmski radnici širom Evrope moraju da traže koproducente u drugim zemljama, tako da se biraju na osnovu toga koga želite da uzmete za saradnike. Ja sam odmah znala da želim Erola Zubčevića, direktora fotografije. On je iz Bosne i logično je bilo da smo aplicirali u bosanski fond, da bi njegovo učešće pokrila njegova zemlja. Isto tako, od početka sam znala da Vučić Perović igra glavni muški lik i onda smo aplicirali u Crnoj Gori. Našli smo još saradnika, ima baš puno talentovanih ljudi koje hoće da se bave filmom. Za Luksemburg nisam imala neku ideju šta bih htjela, ali kad imate dobrog producenta, on može da pronađe način. Kad se film dešava čitav na Balkanu, morate aplicirati u susjedne države. Dugotrajan je to proces, veoma je skupo snimiti film. Svoj prvi film radila sam s jako malo novca, skoro niko od nas nije imao honorar, platili smo glumce koliko smo najviše mogli, to je bilo ispod svake cijene, ali svi su pristali da rade i nekako smo se snašli. Za prvi put morate da se žrtvujete da pokažete da možete, a onda drugi put neće biti tako sirotinjski, već ćete imati dobre objektive, kameru, tehniku, da možete da maštate vizuelni identitet koji bi bio malo bogatiji.

STANDARD: Iako je jako dugotrajan i skup proces snimati film, to po svemu sudeći nije slučaj sa serijama, koje ne samo da su preplavile svijet, već i region. Snimanje serija, ali i kvalitet istih u posljednjih nekoliko godina je u zamahu, posebno u Srbiji. Kako to objašnjavate?

KARANOVIĆ: Ulaganje i vraćanje novca daleko je brže. Serije se pišu za emitovanje na televizijama gdje automatski imate prostor za prodaju reklame i to se onda mnogo brže vraća ulagačima. Serije danas više se posmatraju kao investicije nego kao umjetnički projekti. S druge strane imate komercijalnih filmova, i to jako uspješnih, kao što to radi Bjelogrlić ili Biković kao producent „Južnog vjetra“. To su veoma uspješni filmovi, dobri, kvalitetni, dobro upakovani, odigrani sa jakom glumačkom postavom. Kada je riječ o maloj kinematografiji veću šansu imate na arthouse festivalima, jer te filmove onda gledaju širom svijeta. Moj prvi film je bio na 60-ak fetivala širom svijeta. Premijera mu je bila na Sandensu, nismo dobili nikakvu nagradu, ali smo bili u zvaničnoj selekciji. Nije to bio nikakav prateći program nego baš 12 filmova iz cijelog svijeta. Biti izabran kao jedan od 12, među 10 do 20.000 prijavljenih ostvarenja ogromno je priznanje. Samim tim zvali su nas na festivale gdje smo dobijali nagrade. Mogu da kažem da sam ja na tim drugim festivalima od nagrada zaradila svoj honorar. Na to sam ponosna, da je kvalitet tog filma meni pružio i neku finansijsku satisfakciju. Bio je dovoljno dobar da bi bio nagrađen…

STANDARD: Nakon 41 godine, ponovo ste se našli u jednoj od svojih antologijskih uloga, u roli Petrije, na sceni Teatra na Brdu. Koliko se pozorišna Petrija danas razlikuje od nekadašnje filmske i možemo li se nadati brzoj premijeri i u Crnoj Gori?

KARANOVIĆ: To je pozorište Andrije Miloševića, nadam se da će napraviti turneju po Crnoj Gori, to bi bilo logično. Predstava je još uvijek nova i svježa. Očekujem da će 2022. godine, ako budemo krenuli ka tome da obuzdamo pandemiju, ta predstava imati život, i to dug život. Lik koji igram neće biti ograničen na moje godine i mislim da ću moći dugo da je igram. Isti je predložak za film i za predstavu, predivan roman Dragoslava Mihajlovića, ali sada u tu temu i u čitav tekst ulazim iz potpuno druge pozicije. Prije svega, kada sam glumila u filmu imala sam 20 godina, sada imam 60. Između mene od 20 godina i mene sada čitav je jedan život iskustva i svega što sam preživjela. Sada, iz moje životne vizure ja tu ženu razumijem mnogo mnogo bolje, dublje i više nego tada kada sam još uvijek bila student. Više sam pratila neke svoje instinkte, nešto što je neosvešćeno što dobiješ od svojih ženskih predaka samim postojanjem. Nešto što kao dijete uđe u tebe od nekog života. Ja sam gradsko dijete, ali zapravo sam prva u obje porodice koja je rođena u gradu. Svi moji preci bili su na selu, tako da sam veliki dio djetinjstva živjela tamo, ne kao ekskluzivni gost, već radila sve što i seoska djeca, čuvala krave, ovce, išla u berbe, žetve, donosila vodu sa bunara…ono što sam ja mogla. Te žene su mi bile pred očima, možda to nisu bile te Petrije, ali sam upoznala to neko žensko biće, ne samo dječije, već moju baku, ujnu, i način na koji su one kroz život išle naprijed uprkos raznim tragedijama koje su im se dešavale. Ponavljam, to je tad bilo na nivou neosvešćenog znanja, a sada dok izgovaram tekst znam šta to znači, šta stoji iza toga.

STANDARD: Na Balkanu ništa novo – ponovo povampireni duhovi nacionalizma. U svom tom haosu, koliko nam je stalo do kulture i zašto uporno odbijamo da učimo iz grešaka koje su nam nanijele teške ožiljke u prošlosti?

KARANOVIĆ: Kada čitate vijesti, šta pričaju političari stvarno dobijate sliku neke totalno katastrofalne situacije i onda je sve tako posloženo da vi u svojoj sredini kažete: ’Jao, ja tamo nikada neću otići. Neko će da me isprebija samo zato što sam ja odavde’. I onda dođete tamo gdje su vas zaplašili da vas svi mrze i vidite da većina ljudi zapravo nema taj odnos mržnje prema onom drugom. Tada shvatite da je ta manjina toliko agresivna i glasna. Za mene su to nekakve marginalne bande koje dobijaju ogroman prostor u medijima upravo zbog svoje agresivnosti, a da fini, normalni, kulturni ljudi ne dobijaju toliko prostora. Sjećam se svog prvog odlaska na Kosovo sa predstavom iz Sarajeva, bila sam prestarešena šta će tamo da mi se dogodi. I ništa mi se tamo nije dogodilo. Ništa loše. Ti neki ljudi koji rade loše stvari jedni drugima, targetirano to rade, namjerno, da izazovu određeni utisak. Isti je slučaj sada sa Crnom Gorom i Srbijom, čitava ta tenzija oko političkih odnosa. Vi sad stvarno mislite šta će da mi bude kad dođem u Crnu Goru. Ništa neće da bude. Zbog jednog malog broja budala taj crv se uvuče u vas i to glođe, glođe, glođe…Drago mi je da smo došli ovdje, bili smo i u Nikšiću na Festivalu glumca, publika je fenomenalna.

STANDARD: Da li je pozorišna scena, ali i publika u regionu/Crnoj Gori i dalje na visini zadatka?

KARANOVIĆ: Kad vidite koliko se novca daje za druge stvari, kultura u regionu nije na cijeni. Znam da gostovanja nijesu jeftina, ne možete da lupite cijenu karte da bi vam se finansijski isplatilo, mora tu i država malo da pomogne…

Kazali ste da se publika uželila gostovanja, zašto onda predstave iz Srbije ne gostuju u CNP-u?

Gradsko pozorište nije tamo gdje treba da bude već je u Domu kulture „Budo Tomović“. Sjećam ga se jasno iz mladosti… Sloba Milatovića, Mime Karadžića, Lauševića…bilo je to poluamatersko pozorište, više zasnovano na entuzijazmu, mladalačkoj energiji.

Pozorište je jedan poseban, luksuzan prostor, u kome neki živi ljudi ispred nekih živih ljudi u tom trenutku nešto autentično rade. Pozorište traži učešće publike. Zato mi je strašno kad vidim ljude koji vade svoje telefone i snimaju predstave jer ne možete to da snimite, jer kada to radite više niste unutra, ne učestvujete. Zato sam se oduševila Nikšićem. Sala je bila prepuna ektremno drugačijih ljudi od onoga što očekujete od neke male sredine, osjećala sam posebnu atmosferu. Uostalom, divno je kada znate da ste željeni.

STANDARD: Mladi crnogorski glumci uglavnom se afirmišu u Srbiji. Da li je zaista Srbija obećana zemlja za umjetnike ili je u pitanju nešto posve drugo?

KARANOVIĆ: Čime ih zadržati ovdje? Nije dovoljno zadržati ih platom. Glumac uvijek traži prostor, nešto gdje može da se razmahne. Nije to samo nekakva obaveza, dužnost, zadatak. Idemo tamo gdje imamo publiku. Trebaju nam ljudi, to nije više pitanje toliko ni honorara, a naravno da treba da živimo od nečega. Kakav god honorar da dobijete, ako nemate sa čim da izađete na scenu, da budete vidljivi, da što više ljudi uvučete u tu igru, jer to je najuzbudljiviji dio, niste ništa uradili. To puko obavljanje posla, radno vrijeme od toliko do toliko, ne treba ti gluma, to možeš i na nekom drugom mjestu.

STANDARD: Imate impresivnu karijeru kojoj se ne nazire skorija penzija. Na šta ste najponosniji nakon više od četiri decenije rada?

KARANOVIĆ: Najviše sam ponosna što sada postojim. Najveće dostignuće mi je što sam danas i dalje veoma aktivna, aktuelna i što imam ozbiljne planove za budućnost. Osjećam se spremnom da uradim sve i mogu sve, za mene nema nedostižnih stvari. Uvijek postoji to kad ću, kako ću, ali znam da to mogu. I znam da ukoliko drugi to ne vide da ću ja sama sebi stvoriti šansu. Nisam više u milosti ili nemilosti producenata ili reditelja, ne zavisim od toga da li će me se sjetiti neko. Ako me se niko ne sjeti, okej, imam svoje načine da preuzmem inicijativu. Ono na šta se u mladosti prosto nisam usuđivala, da se izborim na prostor za sebe. Ja sad znam da ja mogu sve. I to automatski uspostavlja vezu sa ljudima koji znaju da sam tu, onda i dobijam šanse.

STANDARD: Da počinjete danas ispočetka sve, šta biste promijenili?

KARANOVIĆ: Sudbina svakog glumca potpuno je drugačija, to je splet mnogih okolnosti. Prvo, umjetnik uvijek mora da bude otvoren i spreman da primijeti svoju priliku, svoju šansu, sreću, jer za sve treba imati i malo sreće. Opet, ne znaš kada će ta sreća da dođe, da prođe i stane naspram tebe, a ti, pošto si zaključan ne primijetiš i samo prođeš pored toga. Zato je ta otvorenost bitna, moraš da uđeš u taj svijet, ne možeš da sjediš kod kuće i da čekaš da neko zakuca na vrata. Moraš da postojiš u prostoru, da srećeš ljude, budeš vidljiv i to je ono što sam uvijek radila. I kada me nijesu zvali, uvijek sam negdje nešto radila, u nekom budžaku, podrumu, nije bitno. I sve sam probala, htjela da probam. Ako bih nešto mogla da promijenim, naučila bih makar još dva strana jezika. To bih preporučila svim mladim ljudima, ako uopšte žele da ozbiljno grade karijeru, da nauče barem tri jezika, engleski obavezno. To je ozbiljna prednost i sve više dolazi vrijeme u koje inostrane produkcije su spremne da angažuju glumce iz nekih neočekivanih sredina i traže talente tamo gdje se dosad nije tražilo. Raznovrsnost je nešto što je danas na cijeni.

STANDARD: U više navrata ste na sopstvenom primjeru pokazali koliko biti javna ličnost obavezuje da se digne glas protiv nepravdi u društvu. Vode li se nove generacije sličnim principima?

KARANOVIĆ: Iskreno, jako dugo bila sam u prvim redovima i malo sam se umorila. Odjednom sam shvatila, kad god se nešto dogodi odmah mene zovu da ja to komentarišem. Neću više da budem dežurna davačica izjava, ima mlađih koji su vrlo spremni da preuzmu tu štafetu i da nastave. Ne mogu stalno da se borim za nekog, ljudi moraju da se izbore sami za sebe. Bila sam najaktivnija kada su bili ratovi, tada ne možeš da stojiš sa strane i posmatraš nijemo, a vidiš da ljudi stradaju, da je to manipulacija.

Glasači danas moraju da se osvijeste, a ako im odgovara ova vlast, izvolite, samo naprijed. Takođe, mislim da ljudi koji se bave politikom treba da zasuču rukave i da se malo oznoje da bi stvari promijenili. Tu strast vidim samo kod desničara, koji bi da vratimo u prošlost, kod ovih drugih ne. Ne znam zašto bih ja bila ta koja će njima da dodaje tu strast. Imam strast za svoj posao, sve ću da uradim za dobru predstavu i za to da moj film bude najbolje. SVE.

Uostalom, ne mogu stalno neki glumci, književnici i novinari da se bore. Neka kažu nešto oni koji pretenduju da dođu u poziciju da donose odluke važne za neko društvo. To je ujedno i pitanje nekog sazrijevanja. Ne mogu da budem u prvim redovima, neću. Biću u prvim redovima ovoga čime se bavim i tu ću da budem najbolja. Ne bih trošila energiju i ovo malo života što mi je preostalo na politiku. Zašto bih?

STANDARD: Evidentno je da će u Holivudu prilikom predaje štafeta starije glumačke garde doći do opadanja kvaliteta. Da li mislite da je to slučaj i sa smjenom generacija kod nas? Da li među mlađim snagama  vidite Vaše nasljednike, ali i velikog Dragana Nikolića, Milene Dravić, Nebojše Glogovca… 

KARANOVIĆ: Da, naravno. Vidite, za to je potrebno mnogo unutrašnje snage, to je maraton. Slava prođe, kao i interesovanje, mediji cimaju na sve strane, vi ste u jednom trenutku popularni, ali posle ništa više, morate da radite dalje. Nisam ni ja bila formirana, samo samo imala potencijala, ali šta ćete sa njim da uradite je do vas. Znam mnoge koji su proćerdali ili uništili svoje potencijale time što su mislili ’uhvatili smo Boga za bradu’, pa počeli da se drogiraju, piju, propadaju…

Nije problem kao mlad glumac napraviti boom, veći je problem trajati, ići iz jedne faze u narednu, dalje, dalje, dalje…Treba mnogo fokusa i energije da se prilagođavaš, mijenjaš svoje navike. Ne možeš sa 50 godina da se ponašaš isto kao sa 20 ili 40. Ni ja ne živim isto kao prije 30 godina. Moraš da se mijenjaš, da bi trajao, imao snage, inače…

M. R.