Video
Piše : Andrej Nikolaidis
Čitav sam svoj vijek, o tugo jesenja, proveo pod diktaturom. Prvih sedamnaest godina – da budem precizan: nažalost, samo prvih sedamnaest godina – živio sam u totalitarnom sistemu Tita i njegovih komunista. Što rekao Bryan Adams u „Summer of 69“: „Those were the best days of my life“. Ostatak života proveo sam pod diktaturom Mila Đukanovića. Četeresišest godina totalitarizma, prika moj. A onda su mi slobodu donijeli Amfilohije Radović i Dritan Abazović – iako sam se tome aktivno suprotstavljao, takoreći koprcao k’o krme, kad dođu po njega za 29. novembar.
Dobro, nije bilo baš tako… Demokratiju i slobodu upoznao sam još 1990. Onda je, uz fanfare, fraze o slobodi i sočna, bezbrojna obećanja o boljem sutra, došla demokratija. Pobijedila je, ta demokratija, u čitavom svijetu – srušila Berlinski zid, bolan. Pobijedila svugdje, pa i u Sarajevu. Stigla demokratija, a sa njom na vlast stigli bivši robijaši (Alija Izetbegović: 14 godina; Radovan Karadžić, 3 godine; Momčilo Krajišnik: 9 mjeseci), a u vladu, parlament, sudove i preduzeća upao demokratski bašibozuk. Stigla demokratija, a sa njom stigli i: rat, zvjerstva, etničko čišćenje, genocid, sistematska silovanja, koncentracioni logori, sistematska pljačka svega što nije bilo za nebo privezano, never-ending tranzicija, taj eufemizam za pljačku u produženom trajanju; stigli desekularizacija, deindustrijalizacija, deedukacija, deintelektualizacija, anihilacija srednje klase, kastinski sistem; stigli revizija istorije, nacionalizam, fašizam. Ukratko: stigla sloboda.
Otprilike u isto vrijeme kad i građani Bosne i Hercegovine, istu priču o demokratiji, sa sličnim posljedicama, popušili su i građani Crne Gore. Hoću vam reći: građani Crne Gore su već jednom odabrali srpski nacionalizam na koji je bila zalijepljena etiketa „demokratske promjene“.
A sad: „Mamma mia! Here we go again“, što bi rekla ABBA.
Znate ono kad se supružnici konačno i zauvijek posvađaju, predaju papire za razvod, pa jedno o drugome saspu sve nagore – i ono kako je bilo i ono kako nije. Ljudi obično, hoću vam reći, jedni po drugima povraćaju kad se rastanu. U Crnoj Gori, u njenoj novoj vladi, to čine i prije nego što su se sastali.
Vlada nije ni formirana, a oni koji je pokušavaju sklepati već jedni o drugima govore jezive stvari.
Pogledajmo, recimo, polemiku između Nebojše Medojevića, jednog od lidera Demokratskog fronta, i Miodraga Perovića, vlasnikaVijesti, jednog od tajkuna koji stoji iza Abazovićeve partije URA.
Medojević tvrdi da novu crnogorsku vladu kreiraju Miodrag Perović, Željko Ivanović (suvlasnikVijesti), pop Gojko Perović i ambasador Srbije u Crnoj Gori Vladimir Božović. Kakav trijumf demokratije: vladu u nezavisnoj državi pravi ambasador druge države, uz pomoć tri čovjeka koji niti su bili na izbornim listama, niti su formalno članovi partija koje jesu učestvovale na izborima. Ako je Medojević u pravu, to je školski primjer političke korupcije: oni za koje su glasali građani posao koji su im građani povjerili predali su u ruke neformalnim centrima moći koji finansijski, medijski i organizaciono stoje iza njihovih partija.
Toga je svjestan i Medojević, zato poručuje da „birači Demokratskog fronta nijesu glasali za Miška Perovića, njegov bolesni plan i njegovu URU”. Preciznije: niti jedan glasač nije glasao za Miška Perovića niti bilo kakav njegov plan, jer taj čovjek, ponavljam, zvanično nije učestvovao na izborima.
Ali ako je Medojević u pravu, šta on radi u političkom savezu sa čovjekom koji sa ambasadorom Srbije sastavlja crnogorsku vladu a da za to nema apsolutno nikakav demokratski legitimitet?
Šta Medojević radi u savezu sa čovjekom koga optužuje da je vođa kartela i Druge familije (najmoćnije u Crnoj Gori nakon Đukanovićevih)? Zar je Medojević bolju Crnu Goru naumio stvarati sa čovjekom za koga tvrdi da je agent ANB-a koji svoje bogatstvo duguje Đukanoviću: “Niko nije mogao da se obogati i stekne na stotine miliona eura pod režimom Đukanovića, a da mu to sam Đukanović nije omogućio, a službe odobrile i registrovale (…) Prvoj i drugoj familiji je od životne važnosti da nova Vlada ništa ne “talasa” i da se ne demontira monstruozni sistem kontrole preko zloglasnog ANB. Imaju isti interes da se ne otvaraju dosijei ANB i otkrije njihova saradnja i način sticanja milijardi”. Povrh svega, Medojević tvrdi da Perović i “Druga familija” žele dio od šverca duvana i kokaina?!
Dritan Abazović, pak, govori o tome da novu crnogorsku vladu kreiraju zapadne ambasade u Crnoj Gori. On ponavlja kako je dobio sugestije, ili su to bila uputstva, hajde ti znaj, ko ne može u vladu i ko ne može na koje mjesto u vladi. Po Dritanovim riječima, zapadne ambasade insistiraju da sektor bezbjednosti u budućoj vladi mora pripasti baš njemu i njegovoj partiji.
Ako Dritan govori istinu, da li bi bilo pretjerano reći: p****** ti se na demokratiju u kojoj strane ambasade sastavljaju spiskove izbornih pobjednika koji ne smiju vladati. Demokratski front je dobio šest puta više glasova od URA-e. Nije demokratija, nego abominacija demokratije da URA Demokratskom frontu diktira spiskove za izvršnu vlast nepoželjnih funkcionera tog saveza.
No sve to nije bitno, jer sve to, zapravo, sa demokratijom nema veze, kao što sa demokratijom veze imali nisu “prvi demokratski izbori” u našim zemljama, prije tri decenije. Jedina sila koja je sposobna da izazove promjenu vlasti u Crnoj Gori je velikosrpski nacionalizam. Ta je sila na vlast dovela Đukanovića, ta je sila na vlast dovela Abazovića. Velikosrpski nacionalizam je vlast u Crnoj Gori smijenio dva puta u ovih 30 godina – svi i sve ostalo niti jednom.
Glede smjenjivosti vlasti… Ovi koji su sad zajahali Crnu Goru vladaće 30 godina, osim ako nisu potpuni politički idioti – za što postoje ozbiljne indicije. Primijetimo da su svi oni koji su “na prvim demokratskim izborima” osvojili vlast – još uvijek na vlasti. U “stabilizovanoj demokratiji” Hrvatskoj na vlasti je i dalje HDZ. Koji sada, kao i onda, vlada i u Bosni. Baš kao i SDA. Nema SDS-a: ti su malo pretjerali sa genocidom, pa su prepakovani u druge partije, no čitav Dodikat je čedo SDS-a. U Srbiji na vlasti nisu samo oni Miloševićevi saradnici koji su u međuvremenu umrli. U Crnoj Gori je Đukanović izgubio parlamentarne izbore, ali je i dalje predsjednik. Tako da ova demokratija, hoću vam reći, neobično liči totalitarizmu: i u jednom i u drugom sistemu jedni te isti su stalno na vlasti.
U međuvremenu ste, sve u potrazi za finom distinskcijom između dvaju sistema, ostali bez nekih članova familije, bez posla i bez vjere u ljude; tamo gdje je bila firma u kojoj ste radili pobjednici izbora su podigli stanove za prodaju; kumovi i prijatelji su pucali na vas i optuživali vas da sami sebe ubijate…
Preporučeno
Ako bi neko priredio izložbu koja bi prikazala tridesetogodišnje tekovine demokratije na ovim prostorima, bila bi to impresivna hronika zvjerstva. “Atrocity Exhibition”, što bi rekli Joy Division.
