Da je, kako dodaje, to učinjeno, bila bi ipak do neke mjere smanjena šteta, jer je, kako kaže, očito da Bečićev stranački drug Krapović u resoru odbrane i u komunikaciji s NATO savezom čini veliku štetu. 

„Doduše, ako se sjetimo Spajićevog ekspozea, jasno je da sadašnjem premijeru nije jasno što je ključni problem crnogorskog euroatlantskog identiteta (naravno, riječ je o disfunkcionalnosti sistema nacionalne bezbjednosti i činjenici da je taj sistem „izbušen” od strane obavještajnih sistema trećih zemalja (prije svega Vučićeva BIA i Putinov SVR), što Crnu Goru čini nekredibilnom partnerkom i zemljom s kojom nije moguće dijeliti klasifikovane informacije“, ukazuje Đenero.

Napominje i da svi problemi koje će nositi članstvo ministara iz stranke koja je povezana s Vučićevom i Putinovom agenturom, u Spajićevoj administraciji postoje već sada, ali ulaskom ministara iz redova bivšeg DF, koji bi mogli imati dominantan položaj u administraciji, kao stvarno najmoćnija opcija, kako dodaje, postaće prepoznatljiviji i očitiji. 

Hrvatskoj važno da ima susjeda koji dijeli evropske vrijednosti

Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman izjavio je u Briselu kako je potrebno pomno pratiti stanje u Crnoj Gori kako bi ta država ostala na evropskom putu. Svjedočili smo nedavno i problemu oko broda Jadran, koji je zategnuo odnose između dvije susjedne zemlje – Hrvatske i Crne Gore. 

Sagovornik Analitike naglašava da od proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, pa do smjene vlasti nakon izbora u avgustu 2020, između Hrvatske i Crne Gore nije bilo ni naznake političkih napetosti.

„Hrvatska, doduše, formalno nije bila kontaktna država u pristupanju Crne Gore NATO savezu 2017, nego je to bila Mađarska, ali je u tom procesu, kao i u procesu pristupanja Evropskoj uniji, Crna Gora imala čvrstu podršku Hrvatske“, ističe Đenero.

Podsjeća da su i nakon smjene vlasti, nakon razdoblja, kako kaže, kratkotrajne nekompetentne administracije Zdravka Krivokapića, ponovno bili uspostavljeni odnosi koji su nadilazili puko dobrosusjedstvo, u vrijeme kad je Ranko Krivokapić obavljao posao šefa diplomatije a Raško Konjević ministra odbrane. 

„Hrvatskoj je bilo silno važno to što je ovaj dvojac, uz sjajan posao koji je obavljao dr Savo Kentera, kao direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, počeo popravljati štetu koju je vlada Zdravka Krivokapića napravila Crnoj Gori kao članici NATO saveza“, navodi Đenero. 

Hrvatska politika prema Crnoj Gori u cijelom razdoblju nakon proglašenja crnogorske samostalnosti, imala je, ističe Đenero, jednu konstantu – uvjerenje da će bilateralni odnosi biti tim bolji što će Crna Gora biti snažnije integrisana u NATO i što će brže napredovati prema članstvu u EU. 

„To nije tek politika trenutne administracije Andreja Plenkovića, to je opšte mjesto u hrvatskoj političkoj areni i odnos socijalističkog europarlametarca Tonina Picule, vjerovatno najuticajnijeg zastupnika Evropskog parlamenta iz Hrvatske, koji je izvjestitelj Evropskog parlamenta za Crnu Goru, identičan je odnosu konzervativne Plenkovićeve vlade prema južnom susjedu“, kaže Đenero.

Za Hrvatsku je, naglašava sagovornik Analitike, jako važno da na obali Jadrana, južno od Prevlake, ima susjeda koja dijeli evropske i euroatlantske vrijednosti, koji zajedno s Hrvatskom štiti ovaj dio Mediterana, između ostaloga i od patogenog uticaja totalitarnog režima Vladimira Putina. 

„To je prioritetni interes Hrvatske kad su u pitanju odnosi s Crnom Gorom. Naravno, važno je i pitanje zaštite hrvatske zajednice u Boki, koja je u vrijeme DPS-ove administracije dobila adekvatnu društvenu zaštitu i izgradila je ili obnovila svoje institucije, a danas je čvrsto integrisana u politički korpus suverenističke i konstitucionalističke Crne Gore“, kaže on.

Napominje da nije prošlo neopaženo to što je upravo u naletu velikosrpskog uticaja na Crnu Goru, koji je doveo do smjene vlasti 2020, prava kolateralna žrtva bila upravo hrvatska manjina, koja je obavještajnom operacijom ostala nezastupljena u prethodnom parlamentarnom sazivu. 

„Politika koju vodi Adrijan Vuksanović sa svojom Hrvatskog građanskom inicijativom na ponos je evropskoj Hrvatskoj. Njegova politika nije diktirana ili oblikovana iz Zagreba, ali to što se on afirmirisao kao jedan od prepoznatljivijih aktera građanske suverenističke Crne Gore, što je sjajno i principijelno djelovao u konfuznom razdoblju formiranja aktualne administracije u Crnoj Gori, još je jedan od uloga u dugotrajno dobre i prijateljske odnose dviju država“, navodi Đenero.

Odšutjeli razočaranje, ali oprez porastao

Kako dodaje, Hrvatska politika pažljivo je pratila procese koji su se odvijali nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori i bila je razočarana činjenicom da su relativni izborni pobjednici odlučili u vladajuću koaliciju uvesti protivevropske i protivatlantističke partnere, dapače, prepustiti poziciju ključara koalicije proruskom i velikosrpskom elementu iz bivšeg DF, odnosno sadašnje koalicije Za budućnost Crne Gore. 

„Kao i ostatak Evropske unije Hrvatska je odšutjela svoje razočaranje, ali je oprez porastao. Kad je postalo jasno da će uticaj DF-a samo ekspandirati, a kad je retorika novih vlasti postala otvoreno antagonistička prema Hrvatskoj, očito je donesena odluka da se pošalje jasna politička poruka“, smatra Đenero.

Kako naglašava, na svoj način su je poslali i potpredsjednik Vlade Ivan Anušić, i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, Anušić oštrije, a Grlić Radman nešto blaže. 

„To ne znači da će Hrvatska u narednom razdoblju na bilo koji načni opstruirati pristupni proces Crne Gora, kao što ne opstruira ni pristupni proces, kad je u pitanju Srbija. Nikad Hrvatska neće koristiti neko bilateralno ili granično pitanje za zaustavljanje crnogorskog pristupnog dijaloga, a isto tako nikad neće sama blokirati zatvaranje nekog pristupnog poglavlja. Međutim, Hrvatska neće biti ni među onim državama koje bi zagovarale integraciju Crne Gore s administracijom koja ima „popravni iz Ruskog” i koja umjesto interesa suverene Crne Gore advocira interese Vučićeve varijante Putinovog svijeta“, naglašava Đenero. 

Podvlači i da nije Hrvatska ta koja drži ključeve napretka Crne Gore u pristupnim pregovorima. 

„Ti pregovori su zamrznuti od 2020, zbog vrijednosti koje su zastupale Krivokapićeva i Abazovićeva administracija, a s DF-om u koaliciji pozicija administracije Milojka Spajića samo je još više upitna, kad je riječ o sprovođenju evropskih i euroatlantskih vrijednosti“, podvlači Đenero.

Mandić akter koji bi morao biti čvrsto iza sanitarnog kordona

Osvrnuvši se na ponašanje i postupke predsjednika Skupštine Andrije Mandića, sagovornik Analitike napominje da nije problem to kako se Mandić ponaša, jer je to- očekivano.

„Riječ je o čovjeku koji je bio osuđen za konspiraciju protiv suvereniteta svoje države, a u režiji Putinove i Vučićeve agenture. Problem je u tome što se takav akter mogao naći na poziciji predsjednika parlamenta, a njegova sekta postane najveća frakcija u izvršnoj vlasti, sa zastupljenošću od čak 40 % na politički definisanim javnim pozicijama“, ističe Đenero.

Ukazuje da kakva je snaga veto pozicije predsjedavajućega Skupštine Crne Gore, pokazao je Mandićev stranački drug i kolega u agenturnom poslu za Rusiju, izvjesni Strahinja Bulajić, blokirajući s te pozicije u proljeće 2022. uspostavljanje legitimne administracije, nakon što se Krivokapićeva većina raspala. 

„Mandić je akter koji bi morao biti čvrsto iza sanitarnog kordona, s njim bi svi akteri iz demokratske političke arene morali izbjegavati svaki susret i svaki oblik saradnje. Pa nek njegovo političko djelovanje bude na ponos premijeru Spajiću, a još više predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću, koji je učestvovao u podzemnim operacijama koje su rezultirale ovakvim izborom predsjednika Skupštine Crne Gore, ali i formiranjem ovakve parlamentarne većine“, kategoričan je Đenero.

DPS u poziciji kad nema dobrih rješenja

Sagovornik Analitike osvrnuo se i na najavu inicijative za smjenu Mandića iz opozicionog DPS, koju će, kako su kazali, pokrenuti „kad procijene da će za nju imati podršku“, naš sagovornik napominje da je politika – umijeće mogućeg.

„DPS je u poziciji kad nema dobrih rješenja, nego samo može birati između loših i manje loših (pesimisti će reći: loših i još lošijih), ali ključna stranka suverenističke demokratske opozicije jednostavno mora igrati u uslovima koji su joj zadani. Parlamentarno pravilo je da, kad se traži nečija smjena, kad se pokreće postupak izglasavanja nepovjerenja, to se ne smije činiti u uslovima kad je jasno da do takvog opoziva neće doći“, pojašnjava Đenero. 

Slično je, dodaje, i s odnosom prema nekompetentnom ministru odbrane Draganu Krapoviću. 

„Anušićevo odbijanje susreta s njim, ovog aktera koji nastavlja politiku razaranja crnogorskog članstva u NATO savezu, istjeralo je na čistac u javnosti i građansko društvo i slobodni mediji u Crnoj Gori reagovali su upravo na niovu na koju smo navikli – sjajno. Neki su ostali razočarani što DPS u parlamentu nije pokrenuo postupak opoziva ministra, ali u uslovima kad je jasno da bi ga parlamentarna većina podržala, postupak opoziva donio bi više štete nego koristi i dodatno bi kompromitovao ionako ranjene demokratske procedure u Crnoj Gori“, naglašava naš sagovornik. 

Spajić i Milatović u vazalnom položaju u odnosu na Gospodara Vučića

Đenera smo pitali i o, manje ili više, tinjajućem sukobu na relaciji Spajić – Milatović.

„Sukob Spajića i Milatovića nije samonikao, nego je podstican od strane politike koja je pokrovitelj i jednom i drugom akteru. Uz njihov međusobni sukob, ključni agent evroazijskih struktura u Crnoj Gori, Andrije Mandića, eksponencijalno se povećava, a dominacija DF-a u administraciji postaje potpuna i neograničena“, smatra Đenero. 

Napominje da se ne smije zaboraviti da je režim u Beogradu, puštanjem pojedinih informacija (o državljanstvu i prijavama prebivališta) bitno uticao na crnogorski politički reljef, ali, kako ističe, budući da oba aktera bez podrške Beograda praktički ne postoje, ni jedan ni drugi nisu ni pomišljali na bilo koji način da reaguju na to uplitanje. 

„Obojica su dovedeni u vazalni slab položaj u odnosu na Gospodara Vučića i prihvatili su taj položaj, a za razliku od njih dvojice Mandić se može pohvaliti „insignijama” Vučićeva povjerenika za Crnu Goru. Sjetimo se samo njegovog učestvovanja u slavlju pobjede matične stranke Srpskog sveta, nakon „najčistijih izbora u istoriji Srbije“, kaže Đenero. 

Suđenje Batrićeviću – suđenje slobodi govora

Sagovornik Analitike komentarisao je i proces koji je protiv profesora FCJK Bobana Batrićevića pokrenut u podgoričkom Sudu za prekršaje, gdje je prekjuče održano i prvo ročište.

„Suverenistička Crna Gora funkcionisala je kao sekularna država, a administracija je pokušavala na dobar način regulisati odnose crkve i države, nalik onome kako je to uradila Francuska, kolijevka sekularne države. Sada su akteri koji zagovaraju klerikalne koncepcije dominantni u crnogorskoj parlamentarnoj areni, a crkva koja funkcioniše kao predstavništvo za „duhovnost” režima u Beogradu, koja otvoreno zagovara velikosrpske političke interese, uspostavila je povlašćeni, dominantni položaj „državne religije”, naglašava Đenero.

To je, kako ukazuje, jedna od vrlo prepoznatljivih posljedica procesa koji su započeli socijalnom dinamikom „triju kolona” Rista Radovića, a ta se dinamika, kaže, održava i danas. 

„Suđenje gospodinu Bratićeviću nije samo suđenje kritičaru državne crkve iz susjedne države, kojoj sadašnja administracija u Crnoj Gori daje status službene državne religije, nego je suđenje slobodi govora. Nije slučajno što je njegova kolumna objavljena upravo na stranicama Antene M, jednog od najvažnijih crnogorskih suverenističkih medija. Važno je shvatiti na vrijeme što taj proces znači za sekularnu državu, kakva se Crna Gora relativno donedavno bila, a što za slobodu govora i slobodu medija, koji su danas najvažnija brana suverenizma i konstitucionalizma u Crnoj Gori“, zaključuje Đenero.