Osvrnuvši se na nedavnu izjavu lidera HGI Adrijana Vuksanovića da su pregovori o formiranju Vlade ušli u drugo poluvrijeme, Đenero kaže da je on vjerovatno mislio na to da je do sada u Crnoj Gori bilo uobičajeno da se nakon objave izbornih rezultata jasno ocrta linija između dva politička bloka, onog većinskog i onog manjinskog, pa da je proces sastavljanja političke većine relativno jednostavan i brz. 

Drugo poluvrijeme zanimljivije od predizborne kampanje

“Ovog puta, doista, nije tako. U tom smislu gospodin Vuksanović je u pravu, to što on naziva drugim poluvremenom je možda i zanimljivije od predizborne kampanje, dakle od procesa koji bi trebao biti komunikacija između političke klase i biračkog tijela”, navodi Đenero. 

Ukazuje da bi se u toj komunikaciji sve političke pozicije morale razjasniti, jasno definisati i osigurati biračima da mogu racionalno glasati i očekivati predvidljivost ponašanja svojih odabranih predstavnika u političkom procesu koji će se odvijati u toku mandata. 

“Međutim, kao što znamo, to bistrenje, ta klarifikacija, to precizno definisanje političkih vrijednosti, barem kad je riječ o bloku stranaka koje se smatraju pobjednicima izbora iz avgusta 2020, a koje nakon toga tri godine nisu uspjele definisati nikakvu racionalnu politiku, nije se dogodilo. Unutar tog bloka nastupao je Spajićev i Milatovićev populistički pokret, pod egidom stare krilatice slovenskih socijaldemokrata iz 1990, Evropa sad, ali i koalicija stranaka proizašlih iz Demokratskog fronta. U toj kampanji PES je nespecifično govorio o evropeizmu i euroatlantizmu, a bivši DF, ovoga puta ZBCG, o povlačenju priznanja Kosova, odustajanju od članstva u NATO savezu i o povezivanju s euroazijatskim, a ne evroatlantskim strukturama i evropskom integracijom”, objašnjava sagovornik Analitike. 

Paradoksalno je, smatra Đenero, da nakon toga, Mandić i Knežević, koji su, kako kaže, cijeli svoj politički identitet izgradili na antiatlantizmu, protivljenju crnogorskom suverenitetu i oslanjanju na Rusiju i takozvani „srpski svijet“, nude potpis ispod projekta evropeizacije Crne Gore, naivan i nedefinisan, kojeg je mandatar Spajić ponudio kao program svoje vlade. 

“U normalnim okolnostima Kneževićevi i Mandićevi glasači, tih 15 posto protivnika crnogorskog suvereniteta i euroatlantskih struktura, bi im postavili pitanje o otvorenoj političkoj izdaji. Ili možda ti birači bolje znaju što je stvarno taj okvir evropeizacije, koji se nudi. Možda je iz odabira savjetnika za nacionalnu bezbjednost kopredsjednika PES-a, predsjednika države Milatovića, jasnije o čemu se radi, nego iz programskih fraza”, ukazuje Đenero. 

Unutar PES-a dolazi do raslojavanja

Ipak, dodaje, očito je da unutar PES-a sada dolazi do raslojavanja, da je dio njihovog članstva iskreno prihvatio taj projekt evropeizacije, koliko god on nedorečen i naivan bio, te da se taj dio agregira oko Spajića, dok drugi dio prihvaća političku igru koju u Crnoj Gori vode tri strukture: agentura Srbije i Rusije, crkvena mreža kontrolisana od strane Vučićevog patrijarha Prvoslava Perića i struktura medija u Crnoj Gori pod kontrolom Beograda.

“Proces nastajanja i konsolidacije stranaka uvijek je spor i tegoban, a krize uvijek bitno utiču na taj proces konsolidacije ili dovode do raspada političkih stranaka. Mandatar Spajić i oni koji su unutar PES-a na njegovoj strani sada prolaze tu krizu, koja za njih može završiti kao katarza, dakle proces u kojem će se riješiti onih koji ne dijele njihovu političku paradigmu, a može okončati i kolapsom političke organizacije”, ističe Đenero. 

Ishod takvih procesa vrlo je, kaže on, teško predvidjeti, jer zavisi od mnoštva varijabli, od iskustva vođa, od kapaciteta stranačkog članstva, političkih okolnosti, okruženja… 

“I konačno, uvijek se postavlja pitanje smatraju li birači, odnosno relevantan dio biračkog tijela te stranke, da uopšte postoji potreba za očuvanjem takve političke opcije na političkoj sceni. U tom smislu, drugo poluvrijeme će, zbog nekonsolidovanosti stranke koja je iz izborne procedure izašla kao najveća parlamentarna opcija, biti izrazito zanimljivo. O ishodu tog, ne poluvremena, nego sad već sage, zavisiće buduće konsolidovanje parlamentarne arene”, smatra Đenero.

Rizik za Spajića veći nego za Milatovića 

Sagovornik Analitike smatra da je za Spajića ovo igra na sve ili ništa, dok je, dodaje, Milatović relativno siguran na poziciji narednih pet godina. 

“Naravno, ne nastavi li raditi gafove kakve je do sada radio i ne stvori li se u Crnoj Gori ambijent u kojem bi opoziv takvog predsjednika bio moguć”, naglašava Đenero. 

Očito je, ocjenjuje naš sagovornik, da je Milatović osoba od daleko većeg povjerenja u Beogradu nego što je to Spajić, ali to, kako dodaje, ne znači da ga Vučić u svakoj prilici neće nastaviti ponižavati, kao što ga je ponizio prilikom prve, poklonstvene posjete Beogradu.

“Ipak, Milatović je nervozan, jer zna da mora „isporučiti“ ono što od njega Beograd očekuje, a to je politički uticaj koji bio doveo do toga da ključna oruđa Beograda i Moskve, nekadašnji Demokratski front, odnosno Knežević i Mandić, budu ugrađeni u strukturu buduće vlade, i to i u kabinetu, i još više „po dubini“”, napominje Đenero. 

Stava je i da je Spajić svjestan da, ako popusti i pristane na ugradnju ovog elementa u administraciju, prestaće da bude premijer i postaće tek figura bez naklonosti euroatlantskih partnera, a primoran će biti da ispuni svaki hir Beograda, ali i Moskve.

“Rizik u ovoj igri za Spajića je veći nego za Milatovića. Jasno je da, ako ne dođe do formiranja Spajićeve vlade, mora doći do raspisivanja novih izbora, a na njima bi se karte ponovno promiješale. Ishod takvog izbornog procesa bio bi krajnje neizvjestan, a jedino što je izvjesno je da bi PES nestao s političke scene. Birači, budimo toga svjesni, ne žele prijevremene izbore, oni uvijek kažnjavaju onoga koga smatraju odgovornim za to što su ponovno morali izaći na izbore”, naglašava Đenero. 

U političkom sukobu pobjeđuje spremniji na radikalne poteze

Sagovornik Analitike napominje i da nije slučajno da je odaziv na paralmentarne izbore ove godine bio najniži u crnogorskoj parlamentarnoj istoriji.

“Naravno da „kažnjavanje“ odgovornih zasto što nisu bili sposobni održati koaliciju stvorenu 2020. nije jedini razlog za to, ali je i to doprinijelo niskom odazivu. PES je ušao u krizu odnosa s biračima već prije parlamentarnih izbora, a relevantan dio onih koji su bili njihovi glasači na predsjedničkim izborima, na parlamentarnima je završio u rezignaciji, odnosno apstinenciji. Milatović se, čini se, pomirio s pozicijom Vučićevog zatvorenika, a Spajić za sada pokušava održati nekakav koliko-toliko autonomni status od vladara iz Beograda”, kaže Đenero. 

Bez stranačke strukture iza sebe, Milatović će, smatra naš sagovornik, ostati tek protokolarni akter što, kako danas izgleda, znači da će polako odumirati njegov uticaj i posve nestati do kraja petogodišnjeg mandata. 

“Spajićeva je pozicija drukčija: pobijedi li i od mandatara postane premijer, raspolagaće relevantnim resursima i moći će stvarati svoju strukturu moći. Ako ne uspije steći većinu za svoj kabinet, njegova je karijera okončana. U racionalnim uslovima, ako bi pretpostavili da su u igri akteri koji razumiju političke odnose, to znači da bi Spajić mogao biti spreman na odlučnije i radikalnije poteze, a u političkom sukobu obično pobjeđuje onaj ko pokaže da je spreman i sposoban radikalnije djelovati”, napominje Đenero. 

Prema njegovim riječima, ako racionalno sagledava svoju poziciju Spajić bi se morao odlučiti za inovativno djelovanje i pokušati da proširi političko polje unutar kojeg želi koalirati. 

“Činjenica da je uspostavio saglasnost s predstavnicima manjinskih opcija, oni mu mogu biti most prema suverenističkom bloku (kojem manjinski zastupnici i sami pripadaju). Nakon izbora se politička dinamika u Crnoj Gori ubrzala, u tom što je Vuksanović nazvao drugim poluvremeno, dogodile su se promjene koje nisu bile očekivane. Možda dobrohotni savjet sjajnog američkog politologa Januša Bugajskog, o formiranju velikog proevropskog i euroatlantističkog bloka, danas izgleda realnije nego na početku procesa sastavljanja vlade“, ističe Đenero.

Kako dodaje, danas je, međutim, teže pitanje isplati li se crnogorskim suverenističkim političarima ulazak u rizik sa Spajićem.

„Otvoreno je i pitanje odnosa snaga unutar takvog proširenog proeuropskog bloka. Pitanje je, zapravo, ko je sada snažniji u parlametu: DPS koji je ostvario pristojan izborni rezultat ili PES, koji je nakon izbora izgubio dio osvojenih mandata”, ukazuje sagovornik Analitike. 

Od stabilne, veći izazov formirati evropski fokusiranu vladu

Đenero smatra da su Vlade s minimalnom parlamentarnom većinom obično stabilnije nego one s velikom marginom te većine. 

“Kad imate minimalnu većinu, morate brinuti o stavovima svakog člana parlamentarne većine, a kad je ta većina uvjerljiva, često se događaju pobune „zadnjih klupa“, jer se takozvani parlamentarni „backbencheri”, zastupnici iz zadnjih klupa, s najmanje moći, često osjete zapostavljenima i misle da ih koaliciono vođstvo neopravdano zapostavlja, pa pokreću pobune i postaju nedisciplinovani pri glasanju i odlučivanju”, objašnjava Đenero. 

Kako dodaje, ako uspije sastaviti vladu, Spajić će raspolagati resursima koji mu omogućavaju da disciplinuje svoj zastupnički klub pod uslovom da, kako ističe, to zna raditi.

“Ne čini mi se posebno važnim da ta koalicija nužno bude bitno veća od minimalne, jer ozbiljnom politikom, jasnim zagovaranjem svojih prioriteta u javnosti i vještim komuniciranjem sa strankama koje dijele evropske vrijednosti, Spajić bi mogao osigurati većinu za svoje projekte, pod uslovom da su oni zaista proevropski. Osim toga, izgradi li vladu koja će biti „vodonepropusna” prema patogenom uticaju Rusije i prema širenju „srpskog sveta” u Crnu Goru, Spajić bi stekao povjerenje evropskih i euroatlantskih partnera, a to je uvijek važna karta u situacijama političke krize i u uslovima kad prijeti raspad parlamentarne većine. Čini se da je veći izazov formirati evropski fokusiranu vladu, nego nakon njenog formiranja osigurati njenu stabilnost ”, ocjenjuje Đenero. 

Moć u ovom trenutku na strani DPS-a, a ne Spajića i PES-a

Đenero se osvrnuo i na izjavu jednog od funkcionera Demokratske partije socijalista koji je kazao da „ne isključuje mogućnost da DPS bude dio nove Vlade“.

“Složene su dileme koje u tom smislu stoje pred DPS-om: pitanje je isplati li im se rizik ulaska u politički aranžman s nekonsolidovanom političkom opcijom, ili im više odgovara status lidera opozicije. Isto tako, dilema je vrijedi li prihvatiti status druge stranke u takvoj koaliciji, iako je njihova realna politička moć veća od mandatarove”, poručuje sagovornik Analitike. 

To su, smatra, pitanja na koja DPS mora odgovoriti dobije li racionalnu ponudu da učestvuje u novoj vlasti. 

“Oba odabira povezana su s rizikom, a oba je moguće braniti argumentom odgovornosti za državu i suverenitet Crne Gore. Moć je u ovom trenutku na strani DPS-a, a ne Spajića i PES-a. Vrlo je malo uslova koje PES može postavljati DPS-u, a priča o tome da oni ne mogu učestvovati u proevropskoj vladi je deplasirana”, smatra Đenero. 

Od 2020. do danas niko se nije dezavuisao kao Abazović

Komentarišući aferu “Tunel”, Đenero kaže da se niko u crnogorskoj političkoj areni nije u razdoblju od 2020. do danas dezavuisao kao Dritan Abazović. 

“Vjerovatno čak niti onaj nesretnik iz Demokratskog fronta koji sjedi u zatvoru zbog učestvovanja u narkokartelu, pa ni njegov stranački šef, koji ga brani kao žrtvu sistema, valjda „duboke države“”, dodaje Đenero. 

Kako naglašava, najgore što su Crnoj Gori napravili Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović jeste razaranje sistema nacionalne bezbjednosti, a “vidimo da im je selekcijom svog najpovjerljivijeg čovjeka za nacionalnu bezbjednost i Jakov Milatović odlučio dati ruku”.

“Kao politikolog, Abazović ne bi trebalo da je nevješt, ne tvrdim da nije, jer ničim nije pokazao da ima neka sistemska znanja. Međutim, razaranje sistema diobe vlasti i međusobne kontrole različitih nosilaca vlasti, kao i izlaganje sistema nacionalne bezbjednosti uticaju korupcije i agentura stranih država, nešto je zbog čega bi on dugoročno morao snositi ozbiljnu političku odgovornost”, izričit je Đenero. 

Proces napretka prema članstvu u EU zamrznut

Pitali smo ga i kako se afera “Tunel” može odraziti na izvještaj Evropske komisije u oktobru, posebno u svijetlu (ne)napretka u poglavljima 23 i 24. 

“Potpuno jednako kao slučaj Dejana Vukšića, i to i onda kad je kao Krivokapićev direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost podijelio bezbjednosne protokole NATO saveza, nesertifikovanim osobama davao klasifikovane informacije i, još gore, izvještavao ih o tome ko su kontakt osobe crnogorskog bezbjednosnog sistema u euroatlantskim partnerskim državama, pa su ti podaci iscurili u BIA i ruski GRU, i sada kad Milatović uz pomoć njega nastoji osujetiti eventualno preuzimanje kontrole nad bezbjednosnim sistemom od strane evropske i euroatlantske opcije”, navodi Đenero. 

Posljedica toga je, dodaje, da Crna Gora danas ne funkcioniše niti kao članica NATO u pravom smislu riječi, s njom se ne dijele povjerljive informacije, a proces napretka prema članstvu u EU duboko je zamrznut, „jednako kao i u slučaju Vučićeve Srbije koja, međutim, za taj napredak nije ni zainteresovana“.

“Milatović, međutim, koji čini sve da bi osigurao kontrolu obavještajnog sistema Srbije i Rusije nad sistemom nacionalne bezbjednosti Crne Gore, a istovremeno govori o evropskim ambicijama, ostavlja jednostavno groteskan utisak. Crna Gora može imati groteskog predsjednika, to se događa i u drugim evropskim državama, ali ne smije voditi groteskne javne politike”, zaključuje Đenero.