Komentarišući napade hrvatskog nedjeljnika Nacional na crnogorskog predsjednika, Đenero ističe da nije teško zaključiti čiji interes stoji iza tog napada.

“Nacional je bio, na primjer, i privatno glasilo dosadašnjeg ruskog ambasadora. U ruskom interesu Nacional sistemski komplikuje odnose između dva suvlasnika najveće hrvatske energetske kompanije, INA-e, Mađarskog MOL-a i hrvatske države. Isto tako, Nacional je sistemski opstruirao akciju prve vlade Andreja Plenkovića u konsolidacij i Agrokora, kojem je Rusija kao vlasnica dviju banaka bila kreditor posrnulog hrvatskog tajkuna Ivice Todorića. Cilj je bio ekonomska blokada Hrvatske i nametanje potpune energetske i političke zavisnosti Hrvatske prema Rusiji. Nije teško vidjeti koji interes stoji iza Nacionalovog napada na Đukanovića”, poručuje Đenero.

Lider DF Andrija Mandić otvoreno je govorio da vladu sastavlja medijska tajkunska mafija, da je njihova zamisao da zanemare izborne rezultate… Na sličan način reagovao je i predsjednik Srbije.

ĐENERO: Nevjerovatno je s koliko prostodušnosti se u Crnoj Gori govori o vanjskim, protivdemokratskim uplitanjima u formiranje administracije. S jedne strane Mandić govori o uticaju medijskog “mogula”, s druge strane Abazović otvoreno priznaje miješanje stranih diplomata u diobu moći unutar sastava nacionalne sigurnosti. Uvijek ima pokušaja uticaja interesnih skupina na formiranje administracije, ali se to barem pokušava raditi decentno, a kad se o tome javno progovori, to postaje skandal, koji može uticati i na to da pokušaj takvog mandatara da sastavi vladu završi neuspjehom, pa i da se time provociraju novi izbori, nakon kojih bi se takav nelegitimni uticaj isključio.

Šta pokazuju izjave Mandića i lidera DF?

ĐENERO: Pokazuju nemoć. Istup Andrije Mandića zapravo govori o njegovoj trenutnoj nemoći. I njemu je jasno da nije moguće formirati administraciju na osnovu ovog izbornog rezultata, u kojem je DPS relativni pobjednik i u kojem stranke “ustavnog luka” ili suverenističke, konstitucionalističke opcije imaju većinu…

Za razliku od Mandića, koji se teško miri s time što i sam razumije, pokojni mitropolit Amfilohije stvarni ideolog koncepta “tri kolone” jasno je razumio da je sada na djelu pokušaj formiranja prelazne administracije, tokom koje tek treba stvoriti pretpostavke za demontažu ustavnog poretka, minimalizirajući smetnje koje će stvarati Abazović. Tek i drugom talasu, nakon predsjedničkih izbora, s novom administracijom, zaista bi započelo ostvarivanje političkih ciljeva koje zastupaju dvije od triju”kolona”.

U nedavnom intervjuu izjavili ste da se u svim susjednim državama, osim u Srbiji, budi zebnja da bi formiranjem parlamentarne većine i izvršne vlasti, koju bi predvodio kleronacionalistički blok, došao kraj evropskom dubrosusjedstvu na crnogorskim granicama.

ĐENERO: Crna Gora je u prethodnom razdoblju bila uzor tolerantnom, kompromisnom rješavanju problema sa susjedima. Prva je uspjela, na primjer, “zatvoriti” sve granične sporove sa susjedima, sa svima osim s Hrvatskom sklopiti bilateralne ugovore kojima su granice definisane, a s Hrvatskom je već preko deset godina na snazi privremeni sporazum koji je spriječio bilo kakve incidente i sporove na granici.

Kad dvije od triju “kolona” unutar parlamentarne većine dovode u pitanje priznanje Kosova, kad se zagovara pristupanje Crne Gore u nekakav “Сербский мир” (“srpski svet”), kad se antagonizuju nacionalne manjine, postavlja se pitanje koliko će dugo trajati dobre stvari koje je Đukanovićeva administracija napravila u susjedstvu.

DPS je mirno predala vlast iako su njeni politički protivnici tvrdili da će “tenkovima braniti fotelje.” Uprkos toj činjenici, srpski mediji ne odustaju od kampanje protiv crnogorskog predsjednika Đukanovića. U kampanju se uključio i hrvatski nedjeljnik Nacional. Zašto?

ĐENERO: Kakve god mane pripisivali Milu Đukanoviću, niti njegovi najljući protivnici ne mogu negirati da je on bazično demokratski politički akter. Jedna od stvari po kojoj razlikujemo demokratske od autoritarnih i totalitarnih vladara je to što demokratski na vlast dolaze izborima, a jasno je da će u slučaju gubitka izbora osigurati miran prenos vlasti. Niko ozbiljan nije niti pomišljao da bi predsjednik Đukanović mogao pokušati opstruirati pokušaj uspostavljanja alternativne parlamentarne većine i da će odbiti novoj većini da preda izvršnu vlast. To nijesu očekivali niti oni koji su o tome govorili, a tvrdnjama o prijetnji građanskim ratom, kako bi se promijenila vlast, nastojali su da mobilišu svoje političko tijelo.

VN: A Nacional.

ĐENERO: Kad pitate za Nacional, tu “novinu” već dugo u šali nazivam “Национальная газета”. I stara serija Nacionala, koju je vodio pokojni Ivo Pukanić, nije bila posvećena doznavanju istine radi svojih čitalaca, nego promociji nekih drugih interesa. Ta interesna struktura u današnjem je Nacionalu potpuno providna. Nacional je bio, na primjer, i privatno glasilo dosadašnjeg ruskog ambasadora. U ruskom interesu Nacional, na primjer, sistemski komplikuje odnose između dva suvlasnika najveće hrvatske energetske kompanije, INA-e, Mađarskog MOL-a i hrvatske države. Isto tako, Nacional je sistemski opstruirao akciju prve vlade Andreja Plenkovića u konsolidaciji Agrokora, gdje je Rusija, kao vlasnica dviju banaka (Sberbank i VTB banke), bila kreditor posrnulog hrvatskog tajkuna Ivice Todorića. Cilj je bio ekonomska blokada Hrvatske i nametanje potpune energetske i političke zavisnosti Hrvatske prema Rusiji. Nije teško vidjeti koji interes stoji iza Nacionalovog napada na Đukanovića.

VN: Na šta ste mislili kada ste gostujući na FACE TV kazali da Crna Gora može biti prostor u kojem bi projekti “Velike Srbije” i “Velike Albanije” mogli zaigrati važnu rolu. Zašto se najviše grozite osovine Zagreb – Beograd?

ĐENERO: Kao što je “Mali Schengen” tek naoko dopadljiva kulisa za koncept odustajanja država Zapadnog Balkana od članstva u EU i model uspostavljanja hegemonije Srbije na Balkanu, tako istom cilju služi i beogradsko nutkanje Zagrebu “osovinske saradnje” Osovina Beograd Zagreb služi prije svega tome da Hrvatska prizna hegemoniju Srbije nad većim dijelom Balkana, a Beograd je u tu kombinaciju uvlači uvjeravajući je da i Hrvatska može imati koristi od prihvatanja “velikodržavne politike” i da se sa Srbijom uključi u zločinački posao diobe Bosne i Hercegovine.

Čini mi se da je upravo na to mislio Milo Đukanović kad je nedjelju dana prije mog razgovora s gospodinom Hadžifejzovićemuistoj emisiji progovorio o revitalizaciji triju koncepata velikodržavne politike, srpskom, albanskom i hrvatskom. Čini mi se da s trenutnom administracijom, na čelu s Andrejem Plenkovićem, nema opasnosti da bi Hrvatska bila uvučena u balkanski rast velikodržavnih projekata, jer fokus interesa Plenkovićeve administracije jednostavno nije na Balkanu. Hrvatska propušta napraviti nešto dobro na Balkanu, ali ne učestvuje u stvaranju štete.

Kako gledate na odnos EU prema Crnoj Gori tokom svih mjeseci od početka litija do postizbornih dešavanja?

ĐENERO: Savremena evropska politika duboko je potkapacitirana. Nedostaje liderstva, nedostaje ekspertize, nedostaje posmatranja procesa u vremenskom okviru dužem od četiri godine. Sve to dovelo je do evropskog podsticanja smjene vlasti u Crnoj Gori, bez sagledavanja socij alnog i političkog supstrata te države i svijesti da se time Unija poigrava s perspektivom zemlj e koj u j e definisala kao buduću članicu. Odricanje od saradnje s DPS i Đukanovićem pomalo sliči na odricanje od Borisa Tadića 2012. i podršku Tomislavu Nikoli ću i Aleksandru Vučiću, čime je posve demontiran blagi diskontinuitet prema Miloševićevom režimu, stvorena pretpostavka za uspostavljenje Vučićevog autoritarnog režima i za novu nestabilnost na Balkanu.

U fokusu nove vlasti je popis stanovništva planiran za prvu polovinu naredne godine. Iz Srbije se već otvoreno govori što je njihov cilj.

ĐENERO: Teško je najavljivati što će biti iduće godine. Veliko je pitanje hoće li uopšte Zdravico Krivokapić uspjeti formirati prelaznu vladu ili će parlamentarna kriza biti razriješena raspisivanjem novih izbora. Pitanje je hoće li zbog COVID-19 u prvoj polovini iduće godine biti moguće sprovesti popis stanovništva. Sigurno je samo jedno, da velikosrpske ili kleronacionalističke političke organizacije vide šansu da popis stanovništva iskoriste za početak demontaže crnogorske državnosti. To je vjerovatno i jedini korak u toj demontaži, kojeg bi trebala osigurati Krivokapićeva prelazna administracija, u kojoj bi učestvovali i Abazović i njegovi saradnici. Ono što velikosrpski glasači očekuju, dakle, istupanje iz NATO saveza i povezivanje s Rusijom i povlačenje priznanja Kosova i prihvatanja matrice velikosrpske agresivne politike, ostalo bi za neku drugu, ne višeprelaznu administraciju.

Za mnoge je popis novi referendum…

ĐENERO: Crna Gora je imala visok od EU zadan prag za priznavanje referendumske odluke o samostalnosti, 55, a ne samo 50 odstp podrške toj odluci. To znači da relevantna većina Crnogoraca (državljana Crne Gore, pripadnika političkog naroda, bez obzira na nacionalnu pripadnost) želi takvu nezavisnost. Žele je i glasači koji su u parlament uveli Abazovićevu listu, a uvjeren sam da su Abazovićevi politički partneri lojalni konceptu crnogorske samostalnosti. Zato mi se ne čini da je ostvariv koncept demontaže Crne Gore kao države i njenog pretvaranja u “autonomnu pokrajinu” unutar “Srbije od tri dela”.

Posljedice mutne operacije sa druaom “hrvatskom” strankom

Hrvati u Crnoj Gori su ostali bez parlamentarne zastupljenosti i to, prema Vašoj ocjeni, nakon “mutne operacije” formiranja druge “hrvatske“ stranke, iza koje stoji čovjek kontroverzne biografije, koji nije autohtoni bokeljski Hrvat…

ĐENERO: Hrvati u Crnoj Gori bili su barem jednako dobro zaštićeni kao oni u austrijskom Gradišču ili u Mađarskoj, na primjer. Od početka državne nezavisnosti podupirali su taj projekat, a učestvovali su u izvršnoj vlasti.

Politička isključenost Hrvata u Boki se vjerovatno neće dogoditi, prije svega zbog dobrih odnosa u lokalnoj zajednici, a glavnina pitanja važnih za položaj pripadnika manjinskih zajednica uvijek se rješava na nivou lokalne samouprave, pogotovo kad su temeljni odnosi vladavine prava i ravnopravnosti građana na državnom nivou konsolidovani. Budući da Crna Gora s budućom administracijom, ako ona uopšte bude konstituisana, ulazi u rizični period vezan za vladavinu prava i jednakost pred zakonom, zbog dominacije velikosrpskog faktora u potencijalnoj koaliciji, u takvom bi periodu bilo naročito važno za Hrvate u Boki da su politički predstavljeni. Izgleda da je nakon bolnog suočavanja s posljedicama ove operacije, koja ih je ostavila bez političkog predstavnika u Podgorici, došlo do svojevrsnog suočavanja s realnošću unutar hrvatske zajednice.

Kažete da je problem izazvao doseljenik iz Srbije.

ĐENERO: Neko ko se useli u neku državu, pa i kad stekne njeno državljanstvo, ne može biti tretiran kao pripadnik manjine. Koliko god obožavam Kotor, iako se zaštitnik Kotora Sveti Tripun slavi na isti dan kad i Sveti Vlaho, zaštitnik mog Dubrovnika, da se nastanim u Kotoru, pa čak i da postanem državljaninom Crne Gore, ja ne bih bio pripadnik hrvatske manjinske zajednice u Boki, koliko se god divio tradiciji Bokeljske mornarice, koliko god uživao u interferenciji kultura i tradicija Crnogoraca i Hrvata, ali i ostalih mediteranskih naroda, koje se u Boki pretapaju.

IZA NACIONALA STOJE RUSKI INTERESI

Za novog ambasadora Rusije u Hrvatskoj kazali ste da je bitno doprinio tome da Crna Gora “više ne bude oslonac evropske i evroatlantske sigurnosti”. Šta je onda njegova misija u Hrvatskoj?

ĐENERO: Pomalo nevjerovatno je se ambasador koji ima takav skor u zemlji iz koje dolazi kao što Andrej Nesterenko ima u Crnoj Gori (jer je direktno ili indirektno učestvovao u svemu važnom, od pokušaja državnog udara, do planiranja zamjene velikosrpstva kleronacionalizmom) u Hrvatskoj dočekuje kao svaki drugi diplomata.

Njegov prethodnik Anvar Azimov prvi je ruski diplomata koji je izborio veći medijski prostor i koji nije mandat proveo na rubu diplomatske zajednice, u izolovanosti u vili u zagrebačkoj rezidencijalnoj četvrti. Azimov se prvi počeo pojavljivati u uniformi, kakvu je Staljin dao skrojiti svojoj “diplomatskoj diviziji”, a u kojoj je izgledao kao zastavnik JNA pred penzionisanjem. Nesterenko nastavlja “uniformisanu tradiciju”, s time da on u toj uniformi djeluje prilično prijeteći.

Koja je razlika između starog i novog ambasadora…

ĐENERO: Azimova je zanimalo jačanje ruskog ekonomskog uticaja u Hrvatskoj, okupio je grupu najkorumpiranijih hrvatskih političara, od zagrebačkog gradonačelnika do bivšeg kvazi liberalnog ministra privrede i energetike, i uz njihovu pomoć je jačao uticaj ruskih energetskih preduzeća u Hrvatskoj.

U energetskom kontekstu, kao bivši “konsultant i lobista”, ruskoj se ambasadi približio i današnji predsjednik Zoran Milanović, koji se javno suprotstavlja svakoj euroatlantističkoj ideji (na primjer Inicijativi tri mora) koja “ljuti” Ruse. Nesterenko, pripadnik staljinističke diplomatske kaste, sin visokog ruskog diplomate i blizak prijatelj ministra Sergeja Lavrova, izrazito aktivnog u stvaranju haosa na Balkanu, dolazi na ekonomski pripremljen teren. Njegovi će interesi biti usmjereni na slabljenje evropske orijentacije Hrvatske, razaranje političkog centra i jačanje nacionalističko radikalnih opcija u Hrvatskoj, koje je Putinov režim na ovogodišnjim parlamentarnim izborima otvoreno finansirao.