Veliki dio crnogorske javnosti protumačio je ovu poruku kao poziv na ujedinjenje Crne Gore i Srbije, odnosno nastavak neprijateljske politike zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori.

U kontekstu sveukupne atmosfere u našoj zemlji, te na Zapadnom Balkanu i samoj Srbiji, sa novinarom i profesorom Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Dinkom Gruhonjićem analizirali smo u kojoj mjeri su ovo tek svečarske poruke ili se mogu shvatiti i kao prekriveno upozorenje suverenistički nastrojenom dijelu Crne Gore. Tema našeg razgovora bile su i aktuelna politička dešavanja u obje države.

Rodić je srpski nacionalista

„Ne mislim da je tu bilo šta prikriveno, to je sve odavno veoma otvoreno: svojatanje Crne Gore kao „vjekovnog srpskog prostora“ i negiranje postojanja crnogorske nacije“, ocijenjuje Gruhonjić. 

Uostalom, kako podsjeća, to je izgovorio čovjek koji je bio ministar odbrane u Vladi Srbije čiji je premijer bio Ivica Dačić. 

„Ujedno, taj isti čovjek je bio i direktor BIA, odmah na početku vlasti Vučićevih „naprednjaka“. Rodić je, dakle, srpski nacionalista i kao i svaki nacionalista on je, kao što je govorio filozof Milan Kangrga, „primitivna i nezrela osoba“, antipod svega humanog, jer negira pravo na postojanje drugih ljudskih bića koja, eto, uporno odbijaju da budu „Srbi“ ili su možda “nedovoljno dobri Srbi” pa Crnu Goru smatraju svojom domovinom“, ukazuje Gruhonjić. 

Ističe i da kao i svaki ekspanzionistički nacionalizam, i priča o „srpskom svetu“ kao i ona o „ruskom svetu“, nije ništa drugo do „esencijalno zlo, pravi zvjerinjak“.

„O tome svjedoče tolike stotine hiljada mrtvih i zauvijek unesrećenih ljudi na jugoslovenskom prostoru. Kao i stotine hiljada mrtvih i unesrećenih u Ukrajini. Eto, sa takvima imate posla u Crnoj Gori od kraja ljeta 2020. godine. Zvijer nije na kućnom pragu, ona je u kući. Poslali su vam je brzom poštom odavde, iz Srbije“, kazao je Gruhonjić. 

Jasne poruke Vraneša svim nesrbima u Pljevljima

Poruke slične Rodićevim, o granicama i podijeljenom srpskom narodu, imao je i predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš iz Mandićeve Nove srpske demokratije na Sretenjskoj akademiji održanoj u tom gradu. Pitali smo našeg sagovornika treba li građane Crne Gore da zabrine navedena retorika s obzirom na nedavna upozorenja više svjetskih državnika, među njima Bajdena i Zelenskog, da Rusija podstiče destabilizaciju Zapadnog Balkana, posebno nakon što je, kako se čini, režim u Beogradu prošao neokrznut nakon neuspjele akcije na sjeveru Kosova kada su zapadni ambasadori praktično stali u odbranu Vučića. 

 „Treba i te kako da zabrine. Znate, ljudski je nadati se da „neće valjda baš nas“. Ali, da se malo igramo metaforama, valja primijetiti jednu stvar: nada je slijepa. I hajde što je slijepa, nego je i ona izašla iz Pandorine kutije svih svjetskih zala. Dakle, umjesto da se neprestano nadamo da „neće valjda baš nas“, mislim da nam je odavno pametnije bilo da se organizujemo“, ističe Gruohonjić. 

Uostalom, kako napominje, pričamo o Pljevljima u kojima su veoma žive rane zbog masakra četnika nad muslimanskim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu, kao i zločini, protjerivanja i zastrašivanja tokom devedesetih godina 20. vijeka. 

„I nije slučajno što ta osoba koja se predstavlja kao gradonačelnik, a u stvari je ordinarni četnik pod komandom vojvode Mandića, priča to što priča, i to baš u Pljevljima. To je jasna poruka svim nesrbima i nedovoljno dobrim Srbima da treba da se isele iz Pljevalja, jer su i oni “dušmani”. A zna se kako se postupa sa dušmanima“, upozorava Gruhonjić. 

Vučićev režim pod dvostrukom dioptrijom NATO-a

Što se tiče konstatacije da je Vučićev režim prošao “neokrznut” nakon terorističkog napada na sjever Kosova koje su organizovale srbijanske vlasti, sagovornik Analitike kaže da se ne bi se složio s tim. 

„Način na koji su kosovske vlasti efikasno reagovale na pokušaj “malih zelenih” po uzoru na Putinovu aneksiju Krima, svjedoči o tome da su sarađivale za zapadnim obavještajnim službama i da su zajednički “navukli” Vučića da povjeruje da može da izvede nekakav “blickrig”. Rekao bih prije da je to bila ozbiljna šamarčina Vučićevom režimu, koji je sada pod dvostrukom dioptrijom NATO-a. E, sad, drugi je problem što Zapad nema s kim da razgovara u Srbiji, jer – sem marginalnih izuzetaka – na političkoj sceni u Srbiji vlada konsenzus oko politike “srpskog sveta”, izričit je Gruhonjić. 

Srbija duboko zaglibljena u živom blatu nacionalizma

Predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić unio je, protivno protokolu, u svoj kabinet trobojku za koju netačno tvrdi da je jedna od istorijskih zastava Crne Gore. Uprkos ovoj i mnogim drugim nacionalističkim provokacijama visokih funkcionera njegove stranke, Mandić ostaje sagovornik zapadnih diplomata u Podgorici. Interesovao nas je stav Gruhonjića da li je Madnić u mogućnosti da uspostavi stepen kontrole političkog i društvenog života koji ima predsjednik Srbije.

„Siguran sam da on to nije u stanju da uradi. Kao prvo, Mandić radi “na dugme”, on je marioneta. Kao drugo, a u stvari najvažnije, situacija u Crnoj Gori i Srbiji su neuporedive sa mnogo aspekata. Srbija je zemlja koja je zaglavljena u gubitničkim traumama zbog pet izgubljenih ratova u svega osam godina (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, NATO, Kosovo). Ona je duboko zaglibljena u živom blatu nacionalizma i još dugo će glavinjati u paklu koji je samoj sebi napravila“, kategoričan je Gruhonjić. 

Podsjeća da je Srbija, kako joj i ustav kaže, država srpskog naroda. 

„Crna Gora je multietnička, građanska država, članica NATO-a, zemlja koja je prije litijaške kontrarevolucije bila na pragu ulaska u EU, zemlja koja ima sasvim drugačiju istoriju i tradiciju nego što je srbijanska, drugačiji način života, drugačiji moral, drugačiju kulturu…“, navodi Gruhonjić.

Nikome neće pomoći ako budemo krivili druge za ovo što nam rade

S druge strane, dodaje on, sve te mandićevske četnike ne treba potcijeniti, već im se treba politički organizovano suprotstaviti, da ne bi metastazirali. 

„Oni nijesu ličnosti, oni su sindrom. Sindrom bolesti jednog društva, kao što ni Vučić nije važan kao ličnost, već kao sindrom. Jer da nije ovaj bio bi neki drugi Vučić u Beogradu, ime je savršeno nevažno, dijagnoza bolesti društva je najvažnija. Zašto se iko, zaboga, čudi što Mandić unosi “trobojku” u kabinet predsjednika Skuštine Crne Gore!? Čudo bi bilo da to nije uradio. I to je ono o čemu sam maloprije govorio: nije dovoljno nadati se i čuditi se. Uostalom, znate vi bolje od mene s kim sada imate posla u Crnoj Gori, nije vam prvi put u posljednjih 100 godina. Samim tim, kristalno vam je jasno i šta im je cilj i kako se ostvarenju tog cilja sve možete suprotstaviti“, podvlači Gruhonjić. 

A zapadne diplomate, kaže on, razgovaraju sa predstavnicima države, što Andrija Mandić, nažalost, jeste. 

„Da ne ulazimo sad u političko sljepilo Zapada koje je doprinijelo paralizi Crne Gore, dugačka je priča. I neće nikome pomoći ako budemo krivili druge za “ovo što nam rade”, naglašava Gruhonjić. 

Vučić ne vjeruje Spajiću

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović prije nekoliko dana podnio je ostavku na sve funkcije u Pokretu Evropa sad (PES), što je pokrenulo raskol u ovoj stranci. Našeg sagovornika pitali smo smatra li da je režim u Beogradu imao udjela u ovim dešavanjima ili se radi tek o borbi za moć između lidera PES-a.

„Jakov Milatović je direktni eksponent Aleksandra Vučića, samim tim, sasvim je moguće da je beogradski režim imao udjela u tome. Vučić ne vjeruje Spajiću. Ali, ako ćemo pravo, ne vjerujem ni ja u njegovu političku dosljednost i integritet, samo iz drugih razloga“, navodi Gruhonjić.

U Evropskom parlamentu se upalio alarm

Evropski parlament je izglasao rezoluciju kojom se traži međunarodna istraga o nepravilnostima tokom izbora održanih prošlog decembra u Srbiji, kao i suspenzija evropskih fondova, ukoliko se dokaže da su vlasti bile direktno umiješane u prevaru birača. Gruhonjić se osvrće na to loliko ovakva vrsta pritiska ima uticaja na režim Vučića.

„Evropski parlament je konačno priznao ono što je svaki za Balkan zainteresovani evropski političar znao od samog početka, kada je Vučić uzurpirao vlast 2012. godine: u Srbiji ne postoje slobodni izbori. Slobodni izbori su suspendovani prije 12 godina, a Zapad je na to žmirio zbog uvjerenja da će im Vučić “isporučiti” za njih strateške stvari: da će priznati nezavisnost Kosova i da neće razbijati Bosnu i Hercegovinu. On to nije uradio i neće ni uraditi, ukoliko mu ne zavrnu ruku, i to jako“, kaže Gruhonić. 

Ističe da je Vučićev teroristički udar na sjever Kosova ubrzao donošenje ove Rezolucije i to je, kaže, konačno upalilo crvenu lampicu i alarm se uključio. 

„Suspenzija evropskih fondova je sasvim moguća, to je efikasno sredstvo jer režim u Srbiji bez tih fondova i bez investicija iz zemalja EU ne bi mogao održavati ekonomsku stabilnost. Ali, ne vjerujem da će EU vući neke drastičnije poteze prema srbijanskim vlastima prije održavanja izbora za Evropski parlament u junu mjesecu. Ovo je i inače globalno gledajući “superizborna godina”, u kojoj normalni ljudi priželjkuju jedno, a autokrate i tirani nešto sasvim drugo kao ishod na izborima, prije svega u SAD i EU“, napominje Gruhonjić. 

„Možemo vas ubiti i niko nam ništa ne može“

Četvrt stoljeća nakon ubistva Slavka Ćuruvije okončan je proces protiv optuženih za ovaj zločin. Apelacioni sud u Beogradu oslobodio je svu četvoricu pripadnika Službe državne bezbjednosti koji su bili optuženi za ubistvo. 

„Sa objavljivanjem presude su kalkulisali sigurno iz nekih politikantskih razloga. A poruka je jasna: možemo vas ubiti i niko nam ništa ne može. Jer, Slavka Ćuruviju je ubila država. I to je najužasnija pouka koju možemo izvući iz cijelog slučaja“, ocjenjuje Gruhonjić. 

Za mlađe čitaoce, napominje on, u momentu kada je naš kolega ubijen, na Uskrs 11. aprila 1999. godine, ministar informisanja bio je – Aleksandar Vučić.

„Tokom svog mandata Vučić je primijenjivao drakonski Zakon o informisanju, najrepresivniji zakon protiv nezavisnih medija u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, on je bio ministar protiv informisanja, ministar protiv novinara, ministar protiv slobode govora – bio je ministar ratne propagande“, podvlači Gruhonjić. 

Ljudi većinski zabijaju glavu u pijesak

Početkom februara u centru Beograda obilježena je godišnjica smrti Milana Nedića koji je tokom Drugog svjetskog rata bio predsjednik marionetske Vlade i saradnik nacističkog okupatora. Takođe, na ovogodišnjem promotivnom kalendaru MUP-a Srbije, između ostalih policijskih formacija, našla se i Nedićeva Srpska državna straža. Pitali smonašeg sagovornika da li je ovo konačna faza rehabilitacije naci-fašističkih formacija iz Drugog svjetskog rata, nakon što su četnici i partizani izjednačeni i u školskim udžbenicima i hoće li građani Srbije pristati na pranje lika i djela notornog kvislinga.

„Dio građana Srbije sigurno neće nikada pristati na to. Međutim, djeca odrastaju i uče iz udžbenika u kojima su i Tito i Draža antifašisti pa je jasno u šta će oni izrasti, sem onih koji imaju roditelje koji ne samo da se ne slažu sa takvim verzijama “istorije”, nego su spremni i da o tome otvoreno razgovaraju sa svojom djecom i da im objasne činjenice. A malo ih je, jako ih je malo. Ili podržavaju takvo falsifikovanje istorije ili – većinski – zabijaju glavu u pijesak“, kazao je Gruhonjić. 

Nema budućnosti za društvo kojim vladaju moralni idioti

Prema njegovim riječima, duštvo koje diktira takve trendove falsifikovanja istorije je moralno izopačeno društvo, društvo kojim vladaju moralni idioti koji ne razlikuju dobro i zlo, koji su, dakle, prije svega zli. 

„Nema budućnosti za takvo društvo i za sve one u regionu koji u takvom društvu gledaju kao na nekakvu “maticu” i “svjetionik”. Jer to što im se pričinjava kao svjetionik je ono Sauronovo oko u Mordoru, koje od građana pravi prvo podanike a potom i beslovesne orke, fizičke i duhovne obeščovječene nakaze koje su spremne da poginu jer su istrenirani da ljudski život ne vrijedi ni koliko crno ispod nokta“, kazao je Gruhonjić. 

Posebno ako je to, kako ističe sagovornik Analitike, “tuđi”, “dušmanski” život. 

„I još jedna stvar: možda je vrijeme da se preispita i antifašistička istorija – ne Srba kao naroda ali istorija uže Srbije iz Drugog svjetskog rata svakako da, jer otkud tolika podrška četnicima i otkud toliko kvislinga iz Drugog svjetskog rata na teritoriji koja za sebe tvrdi da je bila na strani antifašističke koalicije? Imalo bi se tu štošta reći i polemisati“, ukazuje Gruhonjić. 

Vučić nepogrešivo na pogrešnoj strani istorije

Aleksandar Vučić bio je jedini u sali koji aplauzom nije pozdravio govor Julije Navaljne na bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu, nakon iznenadne smrti njenog supruga i ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog u zatvoru u Sibiru prošle sedmice. Interesovala nas je otkud Vučić crpi pokazanu samouvjerenost da na takav način prkosi većinskom stavu i politici međunarodne zajednice. 

„Ne bih ja to nazvao samouvjerenošću, nemojte ga precjenjivati. Aleksandar Vučić jednostavno nije u stanju da razlikuje dobro i zlo. Cijeli svoj život to nije bio u stanju, jer zašto bi – u suprotnom – kao mladić postao član Srpske radikalne stranke, te zločinačke organizacije, a potom i njen generalni sekretar. Nakon tog nečovječnog gesta u Minhenu, Vučić “pravdao” da će nekakva “istraga” otkriti uzrok smrti Navaljnog. Ko će sprovesti tu istragu? Inspektori iz Putinovih gulaga“, poručuje Gruhonjić.

Ističe da „kao i njegovi idoli iz Drugog svjetskog rata – četnici – tako je i Vučić nepogrešivo na pogrešnoj strani istorije, odnosno na strani putinovskog neonacizma“. 

„Ali, s obzirom na to da je predsjednik Srbije izašao iz devedesetih 20. vijeka, dakle iz nacionalsocijalističkog režima Slobodana Miloševića, njegov izbor je logičan i “dosljedan”. I Vučić, kao i mnogi drugi političari i pripadnici intelektualne i ostalih “elita” gorih od rulje u Srbiji, natopili su zemlju nekakvom tobožnjom rusofilijom, koja nije ništa drugo nego obožavanje smrti, obožavanje krilatice “jedan narod, jedna država, jedan vođa”, ukazuje Gruhonjić.

Crkva Srbije nije samo nehrišćanska već i paravojna formacija

Nedavno je u Podgorici počelo suđenje istoričaru i profesoru cetinjskog FCJK Bobanu Batrićeviću, zbog njegove kolumne u kojoj je kritikovao srpske episkope u Crnoj Gori i zbog toga optužen za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje. Interesovalo nas je jesu li u Srbiji sudovi i tužilaštva ovako senzitivni i ekspeditivni kada je u pitanju kritika sveštenstva SPC ili je njen „stisak“ nad društvom i institucijama snažniji u Crnoj Gori.

„Snažniji je u Crnoj Gori. Na nas u Srbiji uglavnom popovi bacaju verbalne anateme. Zasad. Ali, logično je što su u Crnoj Gori agresivniji. Crkva Srbije, zvana SPC, od svoga osnivanja s početka dvadesetih godina 20. vijeka, dakle prije nekih stotinjak a ne prije 800 godina kao što lažu i mažu, služi svrsi za koju je i napravljena: da bude produžena ruka zvaničnog Beograda, to jest velikosrpskog nacionalizma, na teritorijama koje beogradska mahala smatra svojim “vjekovnim ognjištima”, poručuje je Gruhonjić. 

Ako je, kaže on, iko i sumnjao u to, mogao se uvjeriti da je to tako prije četiri godine, kada je „ajatolah Amfilohije poveo a potom i sproveo litijašku kontrarevoluciju“. 

„Ili kad je ono 5. septembra 2021. vladika Jaonikije uz sasluživanje patrijarha Porfirija (kojeg u Vojvodini zovu “Profitije”) ustoličen za Amfilohijevog nasljednika u Cetinjskom manastiru uz prisustvo do zuba naoružanih osoba u mantijama, a nas koji smo tada bili na Cetinju onako “hrišćanski” počastio tonama suzavca. Dakle, Crkva Srbije ne samo da nije hrišćanska, ona je po potrebi i paravojna formacija, kao u Crnoj Gori, na primjer“, naglašava Gruhonjić. 

Ko udari na FCJK – udario je na tvrdo

Navodi da Boban Batrićević, naravno, nije slučajno odabran kao meta, baš kao što, kako je kazao, nije slučajno što se četnici na sve načine upinju da ugase Fakultet za crnogorski jezik i književnost. 

„Njima je nepodnošljivo da se u Crnoj Gori išta zove crnogorskim imenom. Ali, znajući Bobana i moje prijatelje i kolege i koleginice sa FCJK – udarili su na tvrdo. Siguran sam da će im se sve to u konačnici vratiti kao bumerang. Kao i onim kvazi-novinarima koji su moje drugove i drugarice po borbi za ljudska prava u Crnoj Gori proglasili ekstremistima. Bilo bi dobro da ništa od toga ne zaboravimo“, poručio je Gruhonjić.