Prema informacijama Pobjede, na sastanku Vojnog komiteta NATO koji je, posredstvom zuma, održan u utorak 28. februara od 12 do 15 sati, načelnici generalštabova država članica trebalo je da se izjasne o povećanju borbene gotovosti snaga Sjevernoatlantskog saveza na Baltiku, prevashodno kao čina zaštite zbog agresije Rusije na Ukrajinu.

Danom kada je vojska Ruske Federacije, 24. februara, upala na teritoriju suverene Ukrajine – počinivši akt agresije nezapamćen na tlu Evrope od 1968. godine i upada snaga SSSR-a i Varšavskog pakta u Čehoslovačku – otvorena je najveća međunarodna kriza u modernom dobu. Zato je Vojni komitet NATO zahtijevao od članica Alijanse da se, što hitnije, izjasne o povećanju pripravnosti, naročito zbog bezbjednosti država NATO na Baltiku koje sve članice Alijanse, shodno članu 5 Vašingtonskog ugovora, moraju da štite u slučaju ugrožavanja teritorijalnog integriteta i napada.

Na hitnom sastanku 1. marta, od svih načelnika generalštabova jedino je crnogorski predstavnik ostao uzdržan, dok su Makedonci obavijestili Vojnu komandu da je njihov načelnik GŠ u inostranstvu, ali su svoju saglasnost dali već danas, u roku kraćem od 24 sata.

Odlukom brigadnog generala Đurovića Crna Gora je ostala jedina država članica NATO koja je praktično odbila da pruži saglasnost i to u času kada prijeti eskalacija međunarodne krize. Da bude još lošija slika o crnogorskom učešću na sastanku Vojne komande NATO – o postupku generala Đurovića nije informisan niko iz Savjeta za odbranu i bezbjednost Crne Gore!

Jedno kasno saopštenje predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića u utorak veče, kada je zatražio hitno postupanje Ministarstva odbrane i Generalštaba, ,,u cilju stvaranja uslova za donošenje odgovarajućih odluka koje proističu iz članstva Crne Gore u NATO“ – potvrđuje tezu da predsjednik države, koji je i komandant oružanih snaga, nije bio ni djelimično informisan o postupcima čelnih ljudi iz Vojske i Ministarstva odbrane.

A komandant oružanih snaga, što jeste predsjednik države, morao je kao član Savjeta za odbranu i bezbjednost – po slovu Ustava i Zakona o Vojsci – biti upoznat sa stavom koji su formulisali general Milutin Đurović i ministarka odbrane Olivera Injac. Baš kao i premijer Zdravko Krivokapić i predsjednik Skupštine (u ovom slučaju predsjedavajući) Strahinja Bulajić, koji su po funkciji članovi Savjeta.

U čitavom skandalu zanimljiva je uloga ministarke odbrane. Prema informacijama Pobjede, ona je o hitnom sastanku načelnika generalštabova država NATO bila upoznata još krajem prošle sedmice.

Znala je i za temu sastanka, ali zvanično nije obavijestila članove Savjeta za odbranu i bezbjednost, niti inicirala hitan sastanak, iako je bila obavezna da to uradi.

Tim prije što su, prema saznanjima Pobjede, pravnici iz Ministarstva odbrane zauzeli stav da bi, ako Crna Gora želi da izađe u susret zahtjevu Glavnokomandujućeg snagama NATO u Evropi (SECUR), morala da se donese odgovarajuća odluka u Skupštini Crne Gore.

Kako tumače u Ministarstvu odbrane, odluka koju je zahtijevala komanda NATO nije predviđala upućivanje dodatnih snaga crnogorske vojske. Savjet za odbranu i bezbjednost je još ranije donio odluke o, kako se to kaže, ,,deklarisanju“ pješadijskog voda Prve pješadijske čete i jednog odjeljenja HBRN u sastav snaga NATO za brzo reagovanje, do 30 pripadnika.

Nova odluka, mogućnost slanja do 40 pripadnika, omogućila bi, shodno zahtjevima Alijanse, da se još jedan vod HBR odjeljenja (za odbranu od hemijskog, biološkog i radioaktivnog oružja) uputi u sastav snaga Alijanse. Zato je bilo potrebno, po mišljenju ljudi iz Ministarstva odbrane, da se odluka Savjeta za odbranu verifikuje u Skupštini Crne Gore.

Prema tumačenju pravnih eksperata koje je konsultovao ovaj list, Savjet za odbranu i bezbjednost, shodno Ustavu, član 130, stav 5, predlaže upotrebu Vojske u međunarodnim snagama. Kako je već takva odluka donešena i verifikovana u parlamentu – a crnogorska kvota još nije ispunjena – uopšte nije bilo potrebno da glasaju poslanici – tvrde sagovornici Pobjede.

No, čak ako je tumačenje pravnika iz Ministarstva odbrane i tačno, ostaje ključno pitanje: zašto ministarka Injac nije prijedlog odluke dostavila Savjetu za odbranu i bezbjednost i zbog čega je krila informaciju o sastanku načelnika generalštabova od Đukanovića, Krivokapića i predsjedavajućeg Skupštine Bulajića?

RUŽENJE DRŽAVE 

Da je postojala namjera da se kriju informacije i odlučuje bez prethodne saglasnosti Savjeta za odbranu pokazuje još jedna činjenica: ministarka odbrane je prijedlog odluke koju Savjet odbrane, prema tumačenju pravnih stručnjaka Ministarstva odbrane, treba da proslijedi parlamentu na usvajanje poslala u kabinete Đukanovića i Krivokapića – tek u utorak veče!

I to više od 24 sata nakon što se načelnik Generalštaba Đurović već ,,izjadao“ kolegama iz država članica da ne može da se izjasni jer ,,u Crnoj Gori neke državne institucije nijesu funkcionalne“?!

Očigledna je obmana generala Đurovića i ministarke Injac: Savjet za odbranu i bezbjednost postoji – premijer Krivokapić jeste u tehničkom mandatu, ali to ne utiče na rad Savjeta; predsjednik Skupštine jeste smijenjen, međutim parlament nije raspušten već se priprema za sjednicu prvog proljećnog zasijedanja.

Pitanje motiva za takve postupke. Pričom o praktičnom nepostojanju institucija u Crnoj Gori, dvojac Đurović – Injac je državu oslikao u Briselu kao državni provizorijum u kojem ne postoji procedura donošenja odluka i u kojem praktično ne funkcioniše državni sistem.

Da li su ovakvi postupci zloupotreba službenog položaja, da li odluke bez konformacije nadležnih spadaju u teško ogrešenje pravnih procedura u Vojsci Crne Gore i Ministarstvu odbrane, je li sve posljedica neznanja ili je postojala zla namjera Đurović i Injac – o tome će odlučivati nadležni.

Političke posljedice su već vidljive: dva visoka državna funkcionera teško su narušila ugled države Crne Gore u Briselu, srcu NATO u Evropi. I u danima velikih krvoprolića u Ukrajini poslali sramotnu poruku – na Crnu Goru ne računajte!