POBJEDA: Sporadične proteste građana, izazvane potezima i odlukama vlada Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, pored ne naročitog broja okupljenih, karakterisala je i jasna distanca u odnosu na stranke opozicije. Razumiju li građani da bez političkih stranaka nema političkog života?

KALEZIĆ: Distanca koju pominjete plod je veoma dobro osmišljene kampanje delegitimizacije suverenističkih partija od strane medijsko-političkog konglomerata bliskog vladajućoj strukturi. Ipak, građani moraju da shvate da nema ogranizovane političke akcije, uključujući proteste, bez političkih stranaka. One su centar i srce demokratskog procesa. Protesti su tek iskra koja se pojavi i nestane. Obaveza suverenističkih stranaka je da budu motor protesta, a nezavisni intelektualci, građani i civilni sektor da mu dodaju vrijednost. U tom smislu, neophodno je napustiti paradigmu po kojoj su suverenističke stranke dežurni krivci i izduvni ventil za različita i opravdana nezadovoljstva.

POBJEDA: Koliko stranke suverenističkog bloka daju povoda za kritiku? Uzmite DPS: predsjednik te stranke i Crne Gore Milo Đukanović kaže da ta partija neće glasati za nametnute kandidate za sudije Ustavnog suda; nekoliko dana kasnije visoki funkcioneri DPS-a, demantujući predsjednika, nude trule nagodbe, zbog kojih ih je jedan broj glasača napustio. Razumijem pritisak Zapada, ali se novo „muljanje“ teško može opravdati.

KALEZIĆ: Zaista je teško razumjeti da partija sa tolikom podrškom i istorijskom odgovornošću i dalje ima manje ili više problema u artikulisanju onoga što su državni interesi, pa nastavlja da upada u zamku politikantstva. Cio suverenistički blok, baš kao i DPS kome pripada čelno mjesto u tom pokretu, moraće da prekine sa praksom manevara niskog leta u pokušaju da riješi krupne državne probleme. DPS očito pati od nerazumijevanja svoje uloge u društvu; još više od nerazumijevanja uloge njihovog predsjednika ne samo unutar stranke, nego i unutar crnogorskog društva. Ponekad djeluje kao da DPS pokušava da sakrije svoj politički status i profil, što za posljedicu ima incidente koji ne služe na čast ni DPS-u ni suverenističkom bloku. Mislim da je vrijeme da se suverenisti oslobode konstantnog pravdanja za neučinjeno, još i više za učinjeno.

POBJEDA: Mislite na…?

KALEZIĆ: Mislim na nezavisnu Crnu Goru i članstvo u NATO, što je istorijska zasluga suverenističkih stranaka, najviše predsjednika Đukanovića. DPS ne razumije da ih ta istorijska dimenzija obavezuje ne na kalkulaciju procentima, nego na političku aktivnost koja će biti čista i besprijekorna. Mora se prestati sa trulim političkim kompromisima, koji su se uvijek i po pravilu završavali na štetu DPS-a. Suprotno tome, odlučna i politički i moralno utemeljena politika dovodila je i njih i Crnu Goru do rezultata koje sam spomenuo.

POBJEDA: Koliko na „konstruktivnost“ suverenističkih stranaka utiče odnos zapadnih ambasadora, koji od njih očito traže da budu politički odgovorniji od vladajuće većine?

KALEZIĆ: Zapad se prema suverenističkim strankama zaista prečesto odnosi kao da su vlast. Možda je riječ o nedostatku taktike i vizije Zapada, koji se upustio u opasnu avanturu podrške Vladi Zdravka Krivokapića, i to bez jasne strategije o tome kako da kontrolišu situaciju ako ona izmakne kontroli. A izmakla je. I izmiče.

Zapad trenutno ima samo jedan zadatak: da podrži vrijednosnu politiku koja stanuje u suverenističkim strankama, a ne na drugoj strani političkog spektra. Kad god izađu iz tog okvira i kad god pokušaju da nekom taktičko-političkom gimnastikom mijenjaju vrijednosni karakter politika, to završi nesrećnom Vladom Zdravka Krivokapića ili još nesrećnijom Dritana Abazovića.

Mislim da međunarodna zajednica još ne razumije vlastitu odgovornost za krizu u kojoj se crnogorsko društvo našlo. Ipak, postaje im jasno da samo stranke suverenističkog bloka, na čelu da DPS-om, mogu ponuditi izlaz iz postojećeg stanja.

POBJEDA: Nalaze li partije suverenističkog bloka na zapadnim adresama razumijevanje za poteze koje trenutno povlače?

KALEZIĆ: Politička kriza u Crnoj Gori došla je do tačke ključanja, pa Zapad teško može javno da negoduje protiv onoga što je vaninstitucionalna demokratska politička borba. Uostalom, mirni, demokratski i civilizovani protest najbolja je praksa zapadne demokratije. Ako neko pokušava da ospori sve atribute državnosti jedne zemlje, teško je građanima uskratiti pravo da se tome suprotstave na miran i demokratski način.

Mislim čak da je u ovom momentu Zapad naklonjen ovoj vrsti aktivnosti budući da joj ona pomaže da artikulišu novu strategiju za Crnu Goru. Ta promjena strategije je evidentna i ogleda se ne samo u odbacivanju Zdravka Krivokapića, nego i Dritana Abazovića kao njegove zamjene. Odgovornost Zapada je da prvi put od 2020. stvari dovede do kraja. U suprotnom, probleme će definitivno preuzeti „treće strane“ – Rusija i Srbija.

POBJEDA: Zapad, posebno SAD, imaju prilično problematičan odnos prema srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, čija zemlja konstantno destabilizuje region. Kako to doživljavaju zapadno orijentisani građani Crne Gore, BiH, Kosova, Srbije, što mislite?

KALEZIĆ: Potpuno je opravdano razočaranje građana američkom spoljnom politikom, što mora ozbiljno da zabrine njene kreatore. Nesuvisli, gotovo opsesivni pokušaji Vašingtona da Srbiju izvuče iz zagrljaja Rusije – čak i da u tome uspiju, u šta ne vjerujem – mogu da ostave nesagledive posljedice po percepciju Amerike u regionu. A to je nešto što se kosi sa svim pravilima i ciljevima američke spoljne politike.

Kao sila koja dominantno formuliše odnos Zapada prema regionu i Srbiji, mislim da će Amerika uskoro odustati od ideje da se Beograd suštinski može izvući iz ruskog uticaja i da će polako mijenjati strategiju.

POBJEDA: Kako?

KALEZIĆ: To podrazumijeva blagu ili jaču izolaciju Srbije, ali i podršku demokratiji kako u samoj Srbiji, tako i u ostalim balkanskim državama. Ova strategija sadržana je u dokumentima Kongresa, koji je, kroz Zakon o podršci demokratiji ili kroz odnos prema ꞌOtvorenom Balkanuꞌ, definisao zakonodavni okvir za takvu aktivnost. Kao što se devedesetih računalo na konstruktivnu ulogu Slobodana Miloševića, pa se ta idila završila bombardovanjem SRJ, ovoga puta neće biti vojne intervencije, ali bi moglo doći do izolacije Vučićevog režima kako bi se sačuvao poredak i mir na Zapadnom Balkanu.

POBJEDA: Da li strategiju o kojoj govorite sprovode izaslanik za Balkan Gabrijel Eskobar i ambasador SAD u Beogradu Kristofer Hil?

KALEZIĆ: Ponašanje Eskobara otvara brojne dileme vezane ne samo za njegov lični angažman na Zapadnom Balkanu, već i za konstantno stvaranje veoma loše slike o američkoj spoljnoj politici. Posebno posljednjih nekoliko gafova, od kojih je najskandalozniji njegov nedavni susret sa protjeranim ambasadorom Srbije Vladimirom Božovićem.

Takvo Eskobarovo ponašanje otvara brojne dielme, na koje će odgovor morati da da Stejt department. To je dio problema za koji nemam razumijevanja.

Sa druge strane, ambasador Hil je čovjek sa diplomatskim pedigreom koji mu daje za pravo da se bavi kompleksnim pitanjima poput Srbije i Kosova. Tu objašnjenje treba tražiti u pokušajima da se srpsko društvo „odobrovolji“. Koliko god nam se stavovi i izjave ambasadora Hila u ovom momentu činili kontraproduktivnim po društva Zapadnog Balkana, pitanje je koju to diplomatski taktiku jedan američki ambasador u Beogradu može da primijeni a da dodatno ne iritira tamošnje društvo. Da li bi drugačiji američki pristup pomogao Rusiji da preuzme i onaj mali dio srpskog društva koji nije zahvaćen ruskim uticajem? Na kraju, ako pratimo aktivnosti američkih ambasadora nakon raspada SFRJ, lako ćete uočiti zajedničku crtu: u početnim danima različiih kriza svi su se u javnoj diplomatiji ponašali veoma slično ambasadoru Hilu, zastupajući stavove čiji je cilj jačanje američkog uticaja na Balkanu.

POBJEDA: Kada je riječ o Crnoj Gori, što tačno podrazumijeva američka „promjena strategije“ o kojoj ste govorili?

KALEZIĆ: Taj se stav najbolje vidi kroz odnos prema predsjedniku Đukanoviću, koji je, ne samo iz vizure SAD, nego i nekih važnih država Zapada, 2020. zaista bio percipiran kao problem. Danas je taj odnos drastično promijenjen. Istovremeno, promijenjen je i odnos prema DPS-u, koji ima status konstruktivnog faktora spremnog da ponudi rješenje. Podrška i entuzijazam koji su vladali s obje strane Atlantika spram Dritana Abazovića, Ure i ostalih konstituenata vlasti nestao je ili se istopio do neprepoznatljivosti.

Vašington danas razumije da se rješenjem crnogorske krize mogu riješiti još neki problemi na Zapadnom Balkanu, što, za razliku od ostalih, ne zahtijeva mnogo vremena. Nakon administracije predsjednika Bila Klintona, ovo je prva istorijska prilika za Ameriku da brzim rješavanjem crnogorskog problema pripremi teren za rješavanje ostalih zapadnobalkanskih kriza, koje zahtijevaju više i energije i vremena. Drugim riječima, Amerika i Zapad u Crnoj Gori imaju priliku da pokažu posvećenost vrijednosnoj politici, politici sprečavanja širenja ruskog uticaja, te da postave temelj za rješenje drugih kriza. Sjetićete se da je Slobodan Milošević u vrijeme administracije predsjednika Klintona najprije srušen u Crnoj Gori. I iz Crne Gore. Naredna dobra vijest je to što je prevaziđena uloga EU, koja nije uspjela da se snađe u balkanskim problemima. Trenutno, njihova je uloga više posmatračka.

POBJEDA: Zašto mislite da je to dobra vijest za Zapadni Balkan, posebno ako se sjetite destruktivne uloge administracije predsjednika Donalda Trampa, koji je podržavao podjelu Kosova ili „Otvoreni Balkan“, na primjer, čemu se suprotstavila kancelarka Angela Markel?

KALEZIĆ: Istorijsko iskustvo nas uči da se problemi na Balkanu bez Amerike nikada suštinski nijesu mogli riješiti. Brisel nije shvatio dubinu balkanskih problema, zarobljeni su birokratskim načinom razmišljanja, koji sprečava efektuiranje konkretnih politika. Amerikanci nemaju taj teret.

Angela Merkel je, uprkos veoma skromnom kapacitetu, u jednom momentu nevoljno preuzela ulogu liderke slobodnog svijeta. Istina je da je njemačka politika bila dovoljno trezvena da zaustavi sumanutu ideju promjene granica na Zapadnom Balkanu. Vjerujem da je to jedina dobra tačka politike Angele Merkel spram regiona.

Sa druge strane, Tramp je incident, koji se vjerovatno neće ponoviti.

POBJEDA: Pomenula sam i „Otvoreni Balkan“.

KALEZIĆ: OB nikada nije imao suštinsku podršku Amerike, koja po definiciji uvijek podržava slobodno tržište. Jasno je da su neki djelovi američke administracije mislili da će javnim djelovanjem uspjeti da promijene stav američke politike, što se pokazalo kao lični entuzijastični izlet, koji se, na sreću Zapadnog Balkana, nije pozitivno okončao. Ovdje mislim na sve koji su javno podržali inicijativu OB, znajući da iza toga ne stoji ni Vašington, a ni ostale države zapadne međunarodne zajednice. Te aktivnosti su, ponavljam, nanijele i nanose veliku štetu i SAD i zapadnobalkanskim društvima. Nakon šest godina lutanja Zapada i dvije godine domaćeg političkog tumaranja, voda se konačno bistri: odbacuje se OB, pooštrava se retorika prema faktorima destabilizacije regiona i Crne Gore i, prvi put nakon 2000. godine, pojačavaju se individualne američke sankcije. Uvedene gangsterima predsjednika Vučića sa Kosova, one su i najbolji instrument da se pošalju jasne političke poruke.

POBJEDA: Kakve poruke?! Jesu li američke sankcije obeshrabrile te gangstere da aktivno učestvuju u političkom životu Kosova i Srbije, da se više puta javno sretnu sa predsjednikom Vučićem, kome zbog toga nikada javno nije upućena ni riječ kritike?

KALEZIĆ: Što bi se dogodilo da tih sankcija nema? Ne bi bilo bolje, to je sigurno.

U Americi je politički sitem postavljen tako da mu je neophodno vrijeme za promjene; kada se one dogode, stvari je veoma teško vratiti na početak.

Tramp i njegovi ljudi su napravili disbalans i sada se situacija vraća u normalni okvir, u normalni kolosijek. Sporo, ali se vraća.

Kada je riječ o Crnoj Gori, raduje to što ćemo uskoro dobiti novog američkog ambasadora. Iako personalna rješenja ne definišu politiku, promjena na tom nivou može da poboljša i da podstakne procese. Tim prije što smo, nažalost, dugo svjedočili nesnalaženju američkih izaslanika u Crnoj Gori oko krupnih, kapitalnih pitanja crnogorskog društva.