Njegova poruka da u Pljevljima za Dan nezavisnosti “nema zainteresovanih” nije omaška već politička dijagnoza bijede koju pokušava da nametne kao normalnost. Nije to administrativna informacija, nego izraz prezira prema državi, prema funkciji koju obavlja i prema svakome ko još vjeruje da javna dužnost traži makar minimum pristojnosti.
A onda je stigao i krompir. Kao i uvijek kad sitna pakost umisli da je duhovitost, došla je ona objava koja je trebalo da pokaže kako za podjelu krompira, eto, “ima zainteresovanih”. Tu više nema nikakve zabune. Nema nespretne formulacije. Nema vađenja. Nema pogrešnog tumačenja. Ima samo goli cinizam jednog lokalnog moćnika koji misli da je sprdnja sa državom dokaz njegove političke snage.Nije.
To je dokaz njegove mjere. A ta mjera je bijedna.
Treba to reći bez rukavica. Nije problem samo u Dariju Vranešu. Problem je u svijetu koji ga slavi. U mentalitetu koji pada u trans kad neko iz fotelje vlasti pljune na državu pa to zove “karakterom”. U publici koja na političku nekulturu gleda kao na autentičnost. U ljudima kojima je draži seljački podsmijeh od elementarnog dostojanstva. U tom mulju iz kojeg stalno izranja isti tip javne ličnosti – čovjek bez mjere, bez osjećaja za instituciju, bez minimuma poštovanja prema funkciji koju obavlja, ali zato prepun one jeftine drskosti kojom se hrane svi mali lokalni gospodari.
Vraneš nije opasan zato što je originalan. Opasan je zato što je tipski. To je onaj model političkog parazita koji ne može ništa da izgradi, ali zna da truje. Ne zna da okupi, ali zna da podijeli. Ne zna da predstavlja sve građane, ali zna da huška svoje. Ne zna da gradu da širinu, ali zna da ga zatvori u rov, u mrak. I sve to radi sa izrazom čovjeka koji misli da je mnogo duhovit zato što je mnogo bezobrazan.
U normalnom društvu, predsjednik opštine koji se ruga državnom prazniku bio bi doživljen kao sramota funkcije. Kod nas se takav doživljava kao “zanimljiv”, “tvrd”, “svoj”. Eto do čega smo došli. Da se elementarna nepristojnost računa u političke vrline. Da se nevaspitanje nagrađuje pažnjom. Da se javni bezobrazluk slavi kao autentičnost. Da čovjek koji od opštine pravi privatni poligon za ideološko iživljavanje bude nekome simbol otpora, a ne simbol propadanja.
Kakav to oblik života slavi Darija Vraneša? Slavi ga onaj koji ne može da podnese državu ako nije skrojena po njegovoj plemenskoj mjeri. Slavi ga onaj kome je draže da se grad bruka nego da država bude poštovana. Slavi ga onaj kome je svaka provokacija mila ako nekoga “njihovog” boli. Slavi ga svijet sitne osvete, uskogrudosti i pakosti. Svijet u kojem nije cilj da nešto bude bolje, nego da nekome bude gore. Svijet u kojem se javna funkcija ne shvata kao obaveza, nego kao dozvola za ismijavanje svega što ti ideološki smeta.
To je, zapravo, najgore u ovoj priči. Nije krompir. Nije ni jedna izjava. Nije čak ni jedan čovjek. Najgore je što se iza svega toga valja čitav jedan smrad normalizovanog primitivizma. Ideja da je sasvim u redu da predsjednik opštine bude kafanski provokator. Da je sasvim u redu da se državni praznik tretira kao šala. Da je sasvim u redu da grad dobije etiketu mjesta u kojem za sopstvenu državu “nema zainteresovanih”. Kao da Pljevlja treba kolektivno da nose taj pečat zbog nečije političke patologije moći.
E pa ne treba.
Zato je vrijeme da se ta laž javno razbije. Da se vidi ima li u Pljevljima ljudi koji neće da ćute dok se njihov grad pretvara u poligon za politički prostakluk. Da se vidi ima li ikoga ko neće da pristane da jedan lokalni funkcioner svojim cinizmom govori u ime svih. Da se vidi ima li građana kojima je dosta da ih predstavljaju ljudi koji misle da su krompir i podsmijeh veća politička poruka od elementarnog poštovanja prema državi.
To je sada suština svega. Ne njegova izjava. Ne njegova objava. Nego odgovor na pitanje – ima li u Pljevljima zainteresovanih za dostojanstvo?
Preporučeno
Jer ako ih nema, onda Vraneš zaista govori u ime grada.
Video