Hoće li Crna Gora preskočiti prag srpskog sveta ili će se u posljednjem trenutku okrenuti i vratiti sebi odlučiće se 2. aprila. To je Dan D za Crnu Goru. Tada će se znati i hoće li našu državu narednih pet godina predvoditi Milo Đukanović, simbol suverene, građanske, multetničke i slobodne Crne Gore. Ili Jakov Milatović, apostol, kleropopulista, pijun i favorit SPC, Beograda, Moskve. I ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Milo Đukanović je u prvom krugu predsjedničkih izbora ubjedljivo pobijedio apostola Jakova Milatovića. Što prodavcu magle nimalo ne smeta da pečobrazno tvrdi kako je Đukanović izgubio, a on ubjedljivo pobijedio.

Što ne čudi. Poraz je jako bolan. Jer su samoproglašeni apostoli i oslobodioci Crne Gore javno obećali, avgusta 2020.g, da će za tri mjeseca skršiti Đukanovića i njegov DPS. I sa njima prebukirati spuški zatvor. Zajedno sa onim u Bijelom Polju i Lepoglavi.

Specijalna operacija oslobađanja Crne Gore

No, desilo se nešto što ni u noćnoj mori nijesu sanjali: dvije i po godine kasnije Milo Đukanović je ubjedljivo pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora. I iza sebe ostavio Uroša Nejakog. Što je još gore, zatvorske ćelije se već glancaju za novokomponovane ministre, doministre i premijera Dritona.

Pošto je Đukanovićeva pobjeda neupitna, možda je zanimljivo zagrepsti ispod površine i vidjeti kako je do druge pozicije došao autsajder Milatović.

Na prvi pogled izgleda da je laki luzer Jakov Milatović rođen pod srećnom zvijezdom, pa je nenadanom diskvalifikacijom Milojka Spaića, zbog dvojnog državljanstva, dostigao takve visine. No, biće prije, da je odličan rezultat Prodavac Magle postigao vođen nečijom moćnom rukom, koja ga kao lutku na koncu postavlja na pravo mjesto u pravo vrijeme.

Pogledajmo činjenice: nakon pobjede DF-a i njegovih koalicionih partnera 2020. do tada totalni anonimus Jakov Milatović, postavljen je za ministra ekonomskog razvoja u Vladi CG. Time i za apostola Zdravka Krivokapića. Uz iznuđenu saglasnost vojvode Andrije Mandića, koji je u Tv duelu sa Milom Đukanovićem priznao da je pobjedu DF-a morao da preda Spaiću, Milatoviću i družini.

Mandić nije otkrio po čijem naredjenju se odrekao svoje decenijama čekane i „krvavo“ izvojevane pobjede. I čija ga je to čelična ruka stisla za vrat i naćerala na taj gotovo samoubilački politički čin.

Nakon pada Krivokapićeve Vlade, propali ministar Milatović je, opet vođen tom rukom, predložen i izabran za gradonačelnika Podgorice.

Uslijedilo je i raspisivanje predsjedničkih izbora. I gotovo nevjerovatan zaplet i rasplet. Moćna Ruka je zbrisala sa mjesta predsjedničkog kandidata Milatovićevog najboljeg druga Milojka Spaića. Uz ekspresnu asistenciju zvaničnog Beograda. I tako širom otvorila vrata rezervisti Jakovu da, umjesto tog diskvalifikovanog i ocrnjenog kandidata, on preuzme lidersku poziciju u PES-u. I izađe na crtu Đukanoviću. Sa oreolom borca za poštovanje zakona.

U međuvremenu je crni Milojko „ovjeren“ sa dvije tužbe SDT-a. Zbog zaduženja Crne Gore od 750 miliona eura, koje će sa kamatama naše građane koštati enormnih 890 miliona eura. Tako je berskupulozni Prodavac Magle osigurao i unutarstranačku pobjedu za predsjednika PES-a.

Ko je smjestio Vojvodi Raju

U okviru Specijalne Operacije oslobađanja Crne Gore od Crne Gore, Moćna Ruka je sa Milatovićevog puta uklonila još jednu ogromnu prepreku. Andriju Mandića. Neprikosnovenog političkog vođu crnogorskih Srba. I to sa samo jednim ciljem: kako bi redov Jakov obalio komandanta Mila. Što je i razumljivo. Vojvodi Mandiću to godinama nije polazilo za rukom.

Lakovjerni Mandić, baš kao i Spaić, nije slutio da mu se sprema velika klopka. I da je u ovoj predsjedničkoj kampanji Moćnoj Ruci poslužio samo kao zec u trci za uklanjanje Đukanovića. Stoga je povjerovao kreatorima njegove izborne kampanje, na čelu sa svaštočinom Šavivom, da umjesto propagiranja četništva treba da se transformiše u Tita. Poruke pomirenja, bratstva i jedinstva tekle su mednim vojvodinim usnama. Još su mu samo falili tompus, Jovanka i Elizabet Tejlor pa da jugonostalgičari dobiju novog Tita.

Drastičan politički zaokret Andrije Mandića zbunio je njegove glasače. Mnogi od njih su takav čin doživjeli kao izdaju srpstva, Srbije, Kosova, Rusije i čitave Vaseljene. A, ne kao dobru investiciju u budućnost i pomirenje Crne Gore. I širenje koalicionog kapaciteta DF-a. Tom narativu dala je puni doprinos i moćna šaptačka divizija PES-a.

Cilj stratega i komandanata Specijalne operacije je bio brutalan: kada padne glava, past će i tijelo. Dakle, kada padne Mandić, pašće i DF. Ili još preciznije: doživjeće sudbinu Novaka Kilibarde i Narodne stranke. Zbrisanih sa političke karte.

Nema dileme: Andrija Mandić je svojom naglom političkom transformacijom nesvjesno omogućio Apostolu Jakovu da zvanično sjedne na prijesto prvog Srbina Crne Gore. I drugoplasiranog kandidata za crnogorskog predsjednika.

No, i nakon Mandićevog poraza neiskreni lideri PES-a nastavljaju da targetiraju glasače DF-a. To zorno pokazuje i primjer Dr Filipa Ivanovića. Taj, kažu, moćni funkcioner PES-a i bliski Milatovićev saradnik tvrdi u režimskim Vijestima da „NATO ne donosi mir, da nije ni vojni, ni ekonomski, ni moralni interes CG“, i što je još važnije „nije garant bezbjednosti niti ekonomske održivosti“. Što je, priznaćete, prava muzika za uši glasača DF-a.

Koliko je Mandić bio korektan prema nezahvalnom Milatoviću govori i sljedeća činjenica: Šavivovi botovi nijesu fakturisali Jakovu Milatoviću porodično nasilje. Odnosno, optužbe sa društvenih mreža da bogobojažljivi apostol diže ruku na svoju suprugu. I da je zbog toga J.M dva puta prijavljen podgoričkoj policiji.

Što govori da blaženi Andrija nije želio da se spušta na nivo i kaljugu društvenih mreža. I to je za svaku pohvalu.

Šešelj ministar kulture i klanja

Po planu stratega Specijalne operacije oslobađanja Crne Gore od Crne Gore, konačni obračun planiran je na dan parlamentarnih izbora 11. juna. Tada će uslijediti završna faza tog dobro skovanog plana. Nakon pobjede na podgoričkim i eventualne pobjede na predsjedničkim izborima, Milatović i njegov PES, nošeni tom olujom i još snažnijom Moćnom Rukom, ubjedljivo pobjeđuju i na parlamentarnim izborima.

I to zahvaljujući glasovima usisanog DF-a i Demokrata. Što bi, u konačnici, značilo izuzetno slabljenje tih stranaka i dovođenje na nivo umirućeg SNP-a ili krepale URE.

Tada bi, umjesto tridesetogodišnje vladavine DPS-a, nastupila dugogodišnja vladavina PES-a. Jer će po tom planu PES imati gradonačelnika glavnog grada, premijera i predsjednika Crne Gore. I vladaće dokle hoće. Sve do uništenja Crne Gore i njene slobode.

Međutim, ne treba potcjenjivati inteligenciju lidera i glasača DF-a, Demokrata, Ujedinjene CG… Nasuprot. Sigurno su već izvukli bolnu pouku: dok su ljubili ruke Aleksandra Vučića i agenata BIA, svještvenstva SPC i ruskih „diplomata“, njihovi sveci su u drugoj ruci držali novu lutku. Apostola Jakova Milatovića. Prodavca magle i laži, umivenog i naparfimisanog kleropopuliste.

A kada se udruže BIA, SPC i GRU onda ta Moćna Ruka, umjesto palih boraca postavlja nove redove. Upakovane u blještavi celofan obrazovanih mladih ljudi, poštenjačina i pokornih sluga Bogu, Crkvi, Srbiji. I majčici Rusiji. Baš kao onomad Dritana Abazovića. A sve sa ciljem uništenja Crne Gore i njenog pretvaranja u novu Republiku Srpsku. Sa izlaskom na more. Sa admiralom Aleksandrom Rakovićem na čelu srbijanske ratne mornarice. I Šešeljem kao ministrom kulture i klanja.

Pastir i stada ovaca

No, to je i najslabija tačka Specijalne operacije oslobađanja Crne Gore od Crne Gore i Mila Đukanovića. Da pogledamo i zašto?

Pod geslom „Samo sloga Srbina spašava“, nadobudni Jakov glasače DF-a, Demokrata i UCG, gleda kao stada ovaca koje će prevesti u svoj tor, ne shvatajući da se radi o ljudima koji imaju svoju pamet, integritet i ponos. Što još jednom pokazuje da prazna kanta najjače zveči.

S druge strane, trojka Mandić-Bečić-Danilović, bez imalo žara najavljuju da će njihovi glasači glasati za Milatovića. Iako su do juče bili kao rogovi u vreći i rigali vatru jedni na druge.

Što govori da ta privremena politička fuzija neće ići lako. Iz prostog razloga što Mandić, Bečić i Danilović neće svoju partijsku infrastrukturu, članstvo i glasače na tacni predati političkom početniku Jakovu Milatoviću. Niti oni mogu narediti svojim pristalicama da svoj glas daju nekom novoformiranom pokretu bez partijske infrastrukture i sa dva posvađana lidera.

I to sve u korist svoje štete, a na dobrobit njihovom najjačem rivalu u srpskom bloku Jakovu Milatoviću i njegovom PES-u.

Koji će ih na parlamentarnim izborima, ako mu zapadne, beskrupulozno zgaziti. Uostalom, iskustvo govori da je bolje praviti dil sa ljutim i principijelnim suparnicima, nego sa neiskrenim i nametnutim prijateljima. Ko ne vjeruje, neka pita Milojka.

Elem, logično je zaključiti da će Jakov Milatović 2. aprila omrsiti brke sa malim brojem glasova pristalica DF-a, Demokrata, UCG i SNP-a. Realno je očekivati da za Milatovića neće glasati ni pristalice Spaića, kojem je „najbolji drug“ zabio nož u leđa i tokom gostovanja kod Komnenić Petra. Najavljujući, između redova, da će Spaića nakon izbora i zvanično zbaciti sa partijskog prijestolja i sjesti na njegovo mjesto.

Pošto je shvatio poruku, narednog jutra je uzvratio Milojko. Tužbom protiv DIK-a, jer mu nije dozvoljeno da učestvuje na predsjedničkim izborima. Želeći da na taj način dobije na vremenu i sačuva predsjedničku poziciju u PES-u. Pod izgovorom da njegov slučaj nije pravnički riješen i završen, pa ne može zbog toga biti ni smijenjen.

Crnogorsko proljeće ili ruska zima

S druge strane, ako pogledamo što se dešava u Đukanovićevom bloku doći ćemo do zaključka da će se muke po apostolu Jakovu nastaviti. Dileme nema: Đukanović će svoj glasački saldo samo uvećati i pobijediti.

Činjenice su neprikosnovene: Đukanović već osvojenom broju glasova može dodati, kako je izjavio, više od 40. hiljada glasava. Iz dijaspore i, ono što možda pravi još veću razliku, od uspavanih glasača. Iako ih Predsjednik nije spomenuo, koji su prvi krug prespavali. Ubijeđeni da Milo pobjeđuje sa „po gasa“. Što se i dogodilo.

A da se to nije dogodilo – Milo Đukanović bi prošao kao onomad Boris Tadić. Kada je na srbijanskim predsjedničkim izborima, po svim anketama ubjedljivo vodio u odnosu na autsajdera Aleksandra Vučića. Pa, su Tadićevi uspavani glasači ostali doma. A dobro motivisani i mobilisani Vučićevi glasači svog kandidata postavili na tron srbijanskog predsjednika. I to doživotno.

Pouku iz Tadićevog slučaja trebalo bi da izvuku Đukanovićeve pospane pristalice iz Podgorice, Nikšića i drugih gradova širom Crne Gore. Gdje se nalazi zlatni rudnik Milovih glasača. Pod uslovom da se probude iz zimskog sna.

I izaberu da li žele crnogorsko proljeće ili beskrajno dugu sibirsku zimu.