E, crnogorski premijer, Milojko Spajić kao da je počeo da glumi Pika, tog komičnog lika iz legendarnog filma Branka Baletića, samo što je prevarantsko migoljenje u izvedbi našeg singapurskog Pljevljaka, prostije i primitivnije, nekako bez iskre šarma ili zrna komičnosti.

Nema tu, naravno, ničega komičnog. Jučerašnji nastup glumca-premijera zvanog Spajki Spajić, više je ličio na predstavu za javnost preispoljnog foliranta, nesvjesnog posljedica svojih postupaka, nego na istup ozbiljnog političara, predsjednika Vlade Crne Gore, države na pragu ulaska u Evropsku uniju.

Tužno je, ali je tako. I djelovalo je kao da je premijer naučio tekst koji su mu drugi pisali, da je pomislio kako sve može dobro da odglumi i da, uz to, kreira veliku opsjenu crnogorske javnosti. Dakle: premijer i predsjednik PES-a juče je najavio da će izmjenama Zakona o državljanstvu, koje navodno njegova vlada priprema, biti regulisano da osoba koja dobije crnogorsko državljanstvo neće moći da glasa, da bira ili bude birana na izborima – deset godina, punu deceniju.

Tako da, kako reče Spajki, uz veeeliki osmijeh, nema potrebe za veliku uzbunu ,,patriota u Crnoj Gori koje su zabrinute da li će sada doći 700.000 novih glasača koji će preplaviti državu“. Uskoro će, najavi slavodobitno premijer, kada Vlada predloži izmjene Zakona o državljanstvu, sve biti regulisano i onda ,,neće se više crnogorska država odricati crnogorske đece koja žive u inostranstvu“, a ,,neće biti ni izbornog inžinjeringa“ jer novodržavljani neće moći da glasaju deceniju po dobijanju crnogorske lične karte…

Ukratko: sjajno je sve to što sprema Vlada, u svom stilu je poručio Spajić. Lider PES-a pomislio je da će ovom ,,spektakularnom“ najavom brzo da riješi ključni problem koji ga već duže žulja.

Spajićev luping oko državljanstva trostruko je motivisan. Prije svega – da pripremi teren za rekonstrukciju početkom jula i ubacivanje ministara Andrije Mandića u svoju vladu, a potom – da najavom izmjena Zakona o državljanstvu izađe u susret srpsko-ruskom glavnom igraču Milanu Kneževiću i tako sačuva podršku parlamentarne većine; i na kraju – da ,,klauzulom od deset godina“ politički eutanazira crnogorske patriote koji strahuju da će se izmjenom Zakona o državljanstvu trajno izmijeniti politička demografija u Crnoj Gori…

Tri rješenja jednog problema, ,,tri u jedan“, kao u onoj staroj TV reklami za nes-kafu. Sasvim je moguće, dok su ga poslije konferencije sa Rakčevićem vozili ka Pljevljima, da je Spajić bio vrlo ponosan na svoj nastup, te da je sa saradnicima zadovoljno trljao ruke, svi skupa srećni što su jednom najavom neutralisali tri politički neuralgične tačke.

No, kada su, tokom vožnje, uzeli mobilne telefone u ruke, mora da su pretrpjeli politički srčani napad: u nepuna dva sata, stručna javnost i politički oponenti su argumentovano samljeli, isfronclali, razorili temelje Spajićeve priče o izmjeni Zakona o državljanstvu kao rješenju svih crnogorskih problema.

Brojni pravnici i političari raznih profila bili su apsolutno saglasni u jednom – Spajićeva izmjena Zakona o državljanstvu politički je nebulozna, pravno je neustavna, suprotna evropskim standardima i samo je izraz manipulativnog marketinga premijera i lidera PES-a.

Uz sve to, o izmjenama Zakona o državljanstvu nije bilo pomena ni na sjednicama Vlade, ni na sastancima unutar PES-a, niti se, makar zvanično, pominjala prilikom razgovora parlamentarne većine!

Kada je već nakon dva sata postalo jasno da se Spajić poslužio, ne samo lažnim obećanjima, nego i lažnim amandmanima na zakon, pokušao je premijerov ,,krizni štab“ da spašava to nešto malo preostalog integriteta Vlade. Iz kabineta predsjednika Vlade kazali su da će te zakonske izmjene, koje sada nijesu ustavne, biti ,,zakonski zaštićene ustavnim promjenama“.

Kakav stupidan pokušaj ,,kontrole štete“! Spajićevi savjetnici su pokušali da javnost ubijede kako će Spajić, koji ima tek natpolovičnu većinu u parlamentu, izdejstvovati ustavne promjene za koje je potrebna i dvotrećinska većina u parlamentu i, kasnije, čak tropetinska većina na referendumu, da bi se onda prišlo izmjenama Zakona o državljanstvu?! Koje sada ne podržava većina ni u vlasti ni u opoziciji!

Teško je pronaći neki sličan primjer u Crnoj Gori, pa i u balkanskom okruženju, koji bi nalikovao ovom jučerašnjem ispadu Milojka Spajića i njegovih konsultanata. Nije lako pronaći ovakvu količinu političke bahatosti koja je obrnuto proporcionalna znanju Spajkija and company.

I, što je najgore, ovo nije ispad, nije incident, nego već prepoznatljiva matrica ponašanja Milojka Spajića. Čovjeka koji je sam priznao da je došao u Crnu Goru kako bi se borio u litijama Crkve Srbije, da bi poslije bestidno sijao priče o vlastitom mesijanstvu i želji da Crnu Goru spasi i pretvori u ,,Singapur Balkana“.

Otkud ta bahatost plasiranja laži? Je li to ponio iz porodične kuće, iz rodnih Pljevalja ili su mu se te vještine prevare uvukle pod kožu dok se bavio berzanskim mešetarenjem, kripto-poslovima? Kako je dopustio da se njegove spektakularne najave velikih reformi i skokova, ono famozno i lažno ,,paf-paf“ pretvori u bljutavo, a jedino istinito – ,,truć-truć“?

Nije to više važno. I nije bitno koji je istinski lik Milojka Spajića: da li onaj kada ovdje najavljuje brzo blagostanje i hitro pravljenje od Crne Gore ,,Zlatnog grada“ balkanskog El Dorada, ili ipak onaj drugi, prozapadni, koji pokazuje Briselu i zemljama Kvinte, ili je zaista Spajićev najiskreniji lik onaj kad se ponizno pokloni Vučićevim kerberima u Crnoj Gori.

Na kraju dana i to više nije od značaja, valja samo pokušati da se osujeti prevara koja se sprema. A tu Milojku Spajiću polako, ali sigurno, prijeti poraz, kao ono kad šahisti padne zastavica, sve dok je ubijeđen da mu treba samo minut razmišljanja da pobijedi protivnika. 

Nema više vremena. I nije slučajno Milojko Spajić tako brzo prešao put od premijera koji obećava do premijera koji daje lažna obećanja. I nije čudo što on i njegov PES gube podršku i povjerenje. To je, prosto, zakonomjerno. Jer, poznato je: ,,Možeš lagati neke ljude sve vrijeme, možeš lagati sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš lagati sve ljude sve vrijeme“.

Kažu da je ovo skoro prije nekih 160 godina rekao Abraham Linkoln, ali je i to manje važno. Bitno je da ta istina djeluje vijek i po.

Draško Đuranović