Video
Ne smeta joj zastava, ali ne želi da rizikuje sigurnost svog desetogodišnjeg sina, jer se na igralištu, odakle kreću sve litije i protesti, okupljaju oni koji su polomili stakla na kancelariji firme u kojoj radi i koji su uz strašne urlike sa prijetnjom lomili tihu avgustovsku noć u Pljevljima.
„Dok je dan sin je u dvorištu. Kad padne mrak u kući je. Bolje da mi je na oku“, kaže Pljevljakinja koja je za razgovor odabrala jedan od „sigurnih“ lokala u čaršiji.
Oprezna, ali sa vidnom brigom u glasu i pogledu, kaže da je je posljednji dan avgusta dočekala nespokojno, u svojoj kancelariji, gdje je prvo otplakala „kao malo dijete“, a tek onda počela da sređuje ono što su noć prije demolirali vandali.
„Čašu jednu zdravu nijesu ostavili. To su uradili klinci. Postoji snimak, i imam ga. To su uradila djeca, ali iza te djece neko mora da stoji. Isto kao što je moje dijete naučilo da voli Crnu Goru i ne mrzi nikog, tako su oni ponijeli iz kuće da mrze oni koji drugačije misle, drugačije su vjere ili političkog opredjeljenja“, smireno priča samohrana Pljevljakinja, koja je inače dijete iz mješovitog braka.
Dodaje, da su ti isti vandali, dok je sređivala nered, prolazili ujutro pored, i uz psovke dobacivali da i zaposlene treba skrckati kao što je to staklo…
„Prije neki dan, gledam, u mojoj ulici jedan komšija sa suprugom i dvoje unučadi ulazi u ćevabdžinicu i pozdravlja sa merhaba. Čovjek pored je spremno dočekao i rekao – u Pljevljima više ne može da se govori merhaba, ovo je sada naš grad. Iako su tu bila djeca, napao ga je prvo verbalno, a onda i fizički. Jadni čovjek se nekako doteturao do moje ograde, tresao se i nije mogao da dođe sebi. Ma strašno“, priča doživljaj iz njene ulice naša sagovornica.
A na noć izbora, kaže ona, komšinice koje žive same zaključale su kuće i išle jedne kod drugih da spavaju, jer uzvici koji su prolamali ljetnju noć u Pljevljima budili su sjećanje na devedesete kada je bezbijednost svakog ko drugačije misli, osjeća, vjeruje bila ugrožena.
„Urlikali su iz kola “selite se Turci“, „nož, žica, Pljevlja su druga Srebrenica“…. Ma da čovjek ne vjeruje da se to dešava skoro 30 godina nakon onog stradanja. Sjutradan zatičem stariju komšinicu, koja živi sama, sjedi ispred kuće i plače. Pita me, ali pita i sebe – „šta ja da radim, đe ću ja sad“. Drugi komšija kaže- “ja sam sinoć u šest sati zatvorio kapiju i zaključao kuću pa sam stavio sjekiru pored vrata i na jedno oko spavao“, uz kratke prekide i uzdisaje priča naša sagovornica, vrijedna Pljevljakinja i samohrana majka.
Vjeruje da je za sada u Pljevljima pod kontrolom, ali poziva na oprez jer se sve može promijeniti za samo jednu noć.
Svoju ispovjest završava sa urezanim sjećanjem iz devedesetih, kada je bila osmogodišnja djevojčica i kada je zbog istih urlika u pljevaljskoj noći morala da bježi iz svoje dječije sobe.
„Otac je ušao u kuću i rekao nam- pakujte se. Sestra je bila u pubertetu i pakovala je šminku, a ja sam pakovala igračke. Prigrabila sam jednu lutku i pobjegla u podrum jer sam slušala starije kako pričaju da je podrum jak i da ima debele zidove kojima ni bomba ne može ništa. Poslije nekog vremena, našla me je majka, izvela i otišli smo kod njenih u Bar. Otac je bio grub, i vikao je – „mičite mi se, gubite mi se sa očiju, idite više, šta čekate. Bukvalno nas je otjerao. Kada se sve završilo, pitali smo oca zašto je bio grub, a on nam je rekao da nije znao da li ćemo ga zateći živog, pa je želio da nam ostane u ružnom sjećanju kako ne bismo mnogo žalili“, završava svoju priču sagovrnica Standarda.
Uz pozdrav na kraju i obećanje da ćemo sačuvati njen identitet samo je dobacila:
Preporučeno
„Ovo je strašno, sve jovo nanovo. Valjda neće“.
