U razgovoru za Standard, Radulović ocjenjuje da Crna Gora nakon 2006. nije izgradila dovoljno snažnu obrazovnu, kulturnu i medijsku infrastrukturu, da se država opasnije “oburdava” iznutra nego spolja, ali i da je 21. maja ove godine na trgovima stasala nova generacija koja neće samo braniti, već i graditi bolju i pravedniju Crnu Goru. Njegova ključna poruka je jasna. Smisao evropskih integracija nije da se teritorija Crne Gore upiše u EU prostor, nego da se crnogorsko društvo iznutra promijeni i konačno počne da živi benefite tog procesa.

CRNA GORA NA POČETKU KRUGA

STANDARD: Od devedesetih ste aktivno bili na strani evropske, antiratne, građanske i nezavisne Crne Gore, u vremenu kada to nije bilo ni lako ni oportuno. Kada danas pogledate Crnu Goru, imate li osjećaj da su ideje za koje ste se borili pobijedile ili da se ponovo brane gotovo istim argumentima kao prije trideset godina?

RADULOVIĆ: Odgovor nije jednoznačan. Ideja evropske, antiratne, građanske i nezavisne Crne Gore danas je nesporno dominantna i superiorna u odnosu na antievropsku, klerikalnu, etnofederalističku i unionističku ideju.

Istovremeno, nerijetko se ima osjećaj da smo na “početku kruga”, jer dio zvaničnih nosilaca vlasti, pored deklaratornog zalaganja za evropske vrijednosti, u suštini radi suprotno. Stoga bi se trenutno stanje moglo porediti sa klatnom koje ima energiju da prevagne ka “pravoj strani istorije”, ali se uvijek nađe “dobrodušnik” da stvar vraća unazad.

I pored želje dobrog dijela izvornih suverenista, među kojima i sam pripadam, da društveni angažman nastave u nekim drugim oblastima, nedovršen proces borbe za suverenu, demokratsku i evropsku Crnu Goru, započet još 1990. godine, zahtijeva angažman ne manjeg intenziteta nego kada smo te vrijednosti prvi put promovisali.

STANDARD: Da li je današnji talas nacionalizma koji prema Crnoj Gori dolazi iz Srbije samo nastavak stare politike drugim sredstvima, ili je riječ o novoj, sofisticiranijoj fazi pritiska  kroz medije, crkvu, partije, društvene mreže i “kulturne” projekte?

RADULOVIĆ: Zadnjih 120 godina, od “bombaške afere”, kada je poslije prevrata u Srbiji 1903. godine pod uticajem “Crne ruke” planiran atentat na knjaza Nikolu, traje aktivna i neprekinuta politika “Načertanija”, koja je i 1918. i 1988. godine uspjela da prevratom “zbaci” vlast u Crnoj Gori, kako je inače zapisano u prvom članu Rezolucije takozvane Podgoričke skupštine.

Bogato iskustvo sa vrlo otvorenim i u pojedinim etapama nasilnim postupanjem “velikog brata”, nažalost za ovu generaciju Crnogoraca, nije bila naučena lekcija.

Nastavak te politike sada imamo u nešto sofisticiranijoj verziji, kroz kupovinu i punu kontrolu crnogorskih medija, politički aktivnu crkvu, direktno finansiranje lojalnih partija, neskriven angažman putem društvenih mreža koje imaju zadatak da promijene nacionalni kod Crnogoraca, kao i kroz “kulturne” projekte, tipa nedavno emitovanog skaradnog filma. Sve to je nastavak hegemonističke politike, sada drugim sredstvima, ali sa istim ciljem.

STANDARD: Kako tumačite odnos Aleksandra Vučića prema crnogorskoj nezavisnosti: kao formalno prihvatanje realnosti ili kao stalno održavanje političke ambicije da Crna Gora ostane prostor srpskog uticaja, a ne potpuno samostalna država?

RADULOVIĆ: Ukupno postupanje srbijanskog predsjednika, i na unutrašnjem i na spoljnopolitičkom planu, više je stvar patologije nego politike. Taj intenzitet monopola nad svim funkcijama u državi, javnim prostorom i ukupnim odlučivanjem, definitivno nije zabilježen ni na širem prostoru nego što je Balkan, koji ima bogato iskustvo sa autokratijama.

Njegova politička sudbina, u konačnom, rješavaće se u Beogradu. Crna Gora se odbranila i od Karađorđevića, Pašića i Miloševića, tako da, u konačnom, na drugima je da infantilno nastavljaju da osporavaju državni suverenitet Crne Gore, a na nama je da ga gradimo i integrišemo u širu zajednicu evropskih država.

“VRIJEME ZLA” NIKAKO DA STANE

STANDARD: U Srbiji se, i dvadeset godina nakon referenduma, i dalje proizvode emisije, dokumentarni filmovi i političke interpretacije kojima se referendum iz 2006. prikazuje kao sporan, nepravedan ili “namješten”, kao što je to bio slučaj sa nedavnim “dokumentarcem”. Šta nam to govori?

RADULOVIĆ: Da citiram naslov romana Dobrice Ćosića – “Vreme zla” nikako da stane. Ta upornost da se istraje u promašenoj politici, koja je svojevremeno bila sadržana u “balvan revolucijama” i koja je etničkim Srbima van granica Republike Srbije donijela mnogo stradanja i progona, kao pokvarena matrica ponavlja se sada u Crnoj Gori.

To što je emitovano, kako bi kazao Balašević, jeste “dno dna” i zato ovog puta mogu samo pozdraviti brzu i pravno utemeljenu odluku Agencije za audiovizuelne medijske usluge po ovom pitanju.

STANDARD: Je li Crna Gora pogriješila što nakon 2006. nije odlučnije izgradila državnu, obrazovnu, kulturnu i medijsku infrastrukturu koja bi objasnila zašto je nezavisnost bila istorijska nužnost, a ne partijski projekat?

RADULOVIĆ: Apsolutno jeste. Zasigurno je neizgrađena obrazovna, kulturna i medijska infrastruktura bila i ostala najveći hendikep u očuvanju svih prerogativa državnosti. Država se može rušiti izvana, ali je mnogo opasnije kada se “oburdava” iznutra.

Zato stalno ponavljanje o neophodnosti izgradnje profesionalnih institucija, sopstvene i jake medijske zajednice, kao i eliminisanja “fake” diploma koje su stečene na spornim fakultetima u regionu, treba uporno nastaviti. Sa “pink” kulturom i razaranjem kulta reprezentacije i nacionalnih sportskih klubova zapravo se razara osjećaj privrženosti državi, što i jeste cilj.

Partijska država, u bilo kom obliku i pod čijim god patronatom, u svojoj suštini nije dobra i sklona je padu. Snaga države je u kvalitetu i snazi ukupnog državnog aparata i javnih politika, a ne u “snazi” jedne ili više partija.

STANDARD: Danas gledamo političare koji su se 2006. borili protiv nezavisnosti, a sada čestitaju Dan nezavisnosti, zaklinju se u evropski put i govore o poštovanju države. Vjerujete li tim preobražajima ili je to samo nova taktika stare politike?

RADULOVIĆ: “Preobraženje” je očito odlika Crnogorca, bez obzira na to kako se identifikovali i predstavljali. Skoro da nema markantne političke figure koja nije imala hod od jednog do drugog pola crnogorskog političkog i nacionalnog klatna. Kralj Nikola, Milovan Đilas i Đukanović su potvrda toga, pa je za očekivati da se taj proces nastavi i u budućnosti.

Avgusta 2020. godine klatno je dostiglo svoju krajnju tačku na desnom polu i sada se intenzivno čitavi djelovi političkog spektra vraćaju u lijevi,  crnogorski dio polja. Bez obzira da li se radi o taktičkom premještanju, razumijevanju realnosti ili stvarnom saznanju da su temelji Crne Gore njena nezavisnost i državna suverenost, to je dobro.

U svakom slučaju, evidentno je da će se širiti spisak onih koji su, poput ranije Jovana Tomaševića i Sava Fatića, ili u novijoj istoriji profesora Novaka Kilibarde, svoju političku karijeru započeli na negaciji Crne Gore, a završili u njenoj afirmaciji i na visokim i odgovornim državnim funkcijama u interesu Crne Gore.

MANDIĆ, PROMJENA RETORIKE I GRANICE PRAGMATIZMA

STANDARD: Andrija Mandić danas nastupa znatno mekše nego nekada, govori institucionalnim rječnikom i pokušava da se predstavi kao evropski prihvatljiv političar. Da li je, po Vašem mišljenju, Mandić promijenio politiku ili samo retoriku? Drugim riječima, jeste li kod njega vidjeli promjenu ćudi ili samo promjenu dlake?

RADULOVIĆ: Politička karijera predsjednika Skupštine Crne Gore je i dalje “u hodu” i zato nije sada moguće dati konačan odgovor kada je on u pitanju, jer će se ona neminovno dalje profilisati i definisati.

Međutim, evidentno je da aktuelni predsjednik parlamenta ima intenzivnu transformaciju i da, sa skoro trodecenijskim političkim iskustvom i u zreloj starosnoj dobi, danas demonstrira mnogo više oportunizma i političkog pragmatizma nego u prethodnom periodu.

Naravno, nije realno očekivati “tektonski poremećaj” i prelazak na drugi pol, ali vrijedi podsjetiti na period njegovog zalaganja da stranka kojom rukovodi dobije ime “Nova demokratija”, po uzoru na sličnu u Grčkoj.

Stoga, ponoviću da su Crnogorci, bez obzira na nacionalni identitet, u svojim političkim karijerama skloni tom “šetanju” iz jednog polja u drugo. U ovom slučaju treba pratiti tok ove političke karijere, primarno u kontekstu evroatlantskih integracija.

Naravno da, na unutrašnjem planu, u godini prije izbora, ne treba očekivati bilo kakvu značajniju promjenu obrasca političkog djelovanja, jer glasači, birači i članstvo nerijetko nijesu u mogućnosti da isprate promjenu putanje, pa makar ona, sa stanovišta javnih politika, bila pozitivna.

STANDARD: Da li je najveća opasnost za Crnu Goru danas otvoreni velikosrpski nacionalizam ili njegova “umivena” verzija koja govori o pomirenju, evropskim integracijama i stabilnosti, a istovremeno relativizuje crnogorski identitet, jezik, kulturu i državnost?

RADULOVIĆ: Nacionalizam, u formi velikodržavnog projekta i negacije identiteta, uvijek će postojati, mijenjajući nosioce, formu i intenzitet. Govor Mila Lompara u Beogradu pred okupljenim studentima upravo govori o jednoj usađenoj matrici, koja je duboko anticivilizacijska i koja, zapravo, presudno Srbiju iz zapadnog civilizacijskog kruga vraća u istočnjački.

Ta matrica, bilo da se demonstrira oružano i nasilno kao 1919. godine, ili “mirnim sredstvima” kao danas, primarno preko crkve i medija pod kontrolom centara iz Srbije, nikada dugoročno nije dala efekat.

Crna Gora je poput Feniksa i uvijek se podizala, bez obzira da li su je pokoravali “Nemanje, Murati ili Bonaparta”, kako je zapisao Petar II. To je najbolje demonstrirala mladost Crne Gore ovog 21. maja, kada su na crnogorskim trgovima pokazali svu punoću osjećaja patriotizma i ljubavi prema svojoj domovini. Definitivno, rođena je i stasala nova generacija koja će ne samo braniti, već i izgraditi bolju i pravedniju Crnu Goru.

30. AVGUST: I DEMOKRATSKA SMJENA I POVRATAK STARE POLITIKE

STANDARD: Kako komentarišete činjenicu da dio građanske i proevropske javnosti danas djeluje umorno, defanzivno i podijeljeno, dok su snage koje nikada nijesu istinski prihvatile crnogorsku nezavisnost često organizovanije, glasnije i disciplinovanije?

RADULOVIĆ: Zamor u akciji ne znači da je nastupio zamor u ideji. Političke stranke imaju svoju agendu djelovanja i to pripada njima, dio građanskih aktivista se moguće povukao, a dio medija prati politiku svojih vlasnika.

Međutim, niko nema monopol nad idejom slobodne i jake Crne Gore. I kada neki odustanu, posustanu ili prevjere, tu su oni koji su bili i ostali na pravoj strani istorije. Tu su da drže liniju odbrane, koju će preuzeti neka nova generacija, spremna da na moderniji i uspješniji način završi priču započetu još 1990. godine, kada je na plakatu Saveza reformskih snaga ispisan slogan “Vratimo se u Evropu”.

Cijenim da danas svi imamo obavezu da tom cilju, u domenu svojih moći i pozicija sa kojih djelujemo, damo doprinos i tako, umjesto uskogrudog nacionalnog ili profitnog patriotizma, pokažemo državotvorni patriotizam.

Svi drugi, bez obzira na to da li se radi o namjeri ili neznanju, morali bi, makar za nauk, pročitati sadržaj Stege iz 1796. godine i šta su tadašnji Crnogorci zapisali o onima koji nijesu vjerni svojoj zemlji i kojima je tuđe od svog ognjišta bliže.

STANDARD: Da li je 30. avgust 2020. bio demokratska smjena vlasti koja je morala da se dogodi, ili je istovremeno otvorio prostor da se kroz institucije vrati politika koja nikada nije prihvatila 21. maj?

RADULOVIĆ: Neupitno je taj čin imao oba obilježja. Smjena višedecenijske vlasti bila je sine qua non daljeg nastavka EU integracija, jer država koja nema iskustvo sa mirnom tranzicijom vlasti ne može zadovoljiti standard funkcionalne i institucionalne demokratije.

Naravno, bilo bi neuporedivo bolje da je “staru vlast” zamijenila liberalno-demokratska i proevropska struktura, a ne ona koja je nastala na talasu klerikalne, nacionalističke i socijalne demagogije. Trenutne turbulencije u toj strukturi govore da se “konglomerat iz 2020. godine” profiliše i da će se podijeliti na radikalno i umjereno krilo.

U svakom slučaju, preskočena je ljestvica mirne tranzicije vlasti i sada društvenu energiju treba usmjeriti ka glavnom cilju  da se, pored forme EU integracija, ostvare i suštinski sadržaji tog procesa.

STANDARD: Često se govori da Crna Gora mora biti građanska država svih njenih naroda. Ali može li građanska Crna Gora opstati ako se stalno relativizuje crnogorska državnost, ako se izjednačavaju oni koji su je stvarali i oni koji su je osporavali?

RADULOVIĆ: Za građansku državu, pored ustavnog definisanja i javno deklarisane proklamacije, potrebno je da se izgradi građansko društvo sa autonomnim građaninom, koji je oslobođen pritiska partitokratije, i da sve vodeće političke elite prihvate i primijene taj koncept organizacije društva.

Mi danas imamo čudan miks javnog zalaganja za građansku državu i sve prisutniju etnofederalizaciju, koja može, kao što je više puta upozoreno, voditi ka “bosnizaciji” Crne Gore.

Cijepanje Crne Gore po etničkim šavovima, posebno za račun vanjskog faktora, nikome neće donijeti dobro. Za vjerovati je da u najvećem dijelu onih koji su 2006. godine imali drugačiji stav prema crnogorskoj državnosti danas postoji svijest o poruci koju je svojevremeno zapisao italijanski filozof Đuzepe Macini  da sloboda jednog naroda počinje tamo gdje narod sam odlučuje o sebi.

NIJE VRIJEME ZA POSMATRANJE SA TRIBINA

STANDARD: Kako ocjenjujete odnos međunarodne zajednice prema današnjim procesima u Crnoj Gori? Da li zapadni partneri zaista vide dubinu problema — obnovljeni velikosrpski nacionalizam, institucionalno potiskivanje crnogorskog identiteta i stalno osporavanje duha 21. maja  ili Crnu Goru posmatraju previše tehnički, kroz stabilnost vlade, glasanja u parlamentu i formalni evropski put?

RADULOVIĆ: Kada je u pitanju Zapadni Balkan, međunarodna zajednica je u zadnjih 30 godina manje-više bila na konceptu “stabilokratije”, koji je i danas dominantan pristup.

Nesporno je da sada postoji snažno demonstrirana namjera EU da Crna Gora uspješno istrči završnu etapu svoje evropske integracione priče. Vidan nedostatak u tom procesu je činjenica da je forma nerijetko ispred sadržaja. Posebno je to zastupljeno u zakonodavnoj aktivnosti i činjenici da je ona intenzivna, ali sa mnogo spornih rješenja, pa čak i sa neustavnim rješenjima.

U svakom slučaju, procesu EU integracija treba dati punu podršku, uz jasnu artikulaciju i prigovor na sve njegove manjkavosti, posebno u sferi unutrašnje simulacije reformi.

STANDARD: Imate li utisak da međunarodna zajednica, u želji da region održi “stabilnim”, ponekad prećutkuje procese koji dugoročno razgrađuju Crnu Goru iznutra? Drugim riječima, da li se zarad kratkoročne političke stabilnosti zatvaraju oči pred činjenicom da dio vlasti i dalje baštini ideologiju koja nikada nije prihvatila nezavisnu, građansku i evropsku Crnu Goru?

RADULOVIĆ: Ponavljam, međunarodna zajednica je oportunistička i vođena svojim geopolitičkim interesima. Dobro je da je Crna Gora sada u njenom fokusu, što je i visok stepen zaštite od “sjevernih” udara.

Međutim, uvijek treba isticati da je primarna obaveza i odgovornost na crnogorskim institucijama i građanima, koji treba da daju unutrašnji sadržaj  ne zbog “evropskog štrika”, već zbog potrebe da se živi u uređenom i prosperitetnom društvu.

Stvarno zalaganje za to napraviće razliku u odnosu na sve one koji simuliraju ili se taktički pozicioniraju spram stranačke pragmatike ostanka ili osvajanja vlasti. Zato je veoma važno da u javnom djelovanju još više bude zastupljen evropski i reformski supstrat crnogorskog civilnog društva, akademska zajednica, strukovne organizacije, nevladin sektor, sindikati, slobodni i društveno angažovani intelektualci.

Smisao integracija nije da teritorija Crne Gore bude integrisana u EU prostor, već da se crnogorsko društvo integriše i ostvari benefite tog procesa. Stoga, nije vrijeme za posmatranje sa tribina, već za naporan i predan rad koji će svima donijeti bolju, pravedniju i prosperitetniju Crnu Goru