Takva mogućnost možda zvuči paradoksalno, ali odražava dublji problem sa kojim se suočava sama Evropska unija: zamor od proširenja među državama članicama, ali i potrebu da se proces ipak nastavi kako bi Unija zadržala politički uticaj i kredibilitet. Upravo u tom raskoraku između političke volje i strateške nužnosti pojavljuju se ideje o “kombinovanom” ili paketnom proširenju, u kojem bi različiti tipovi kandidata mogli zajedno ući u EU – balansirajući političke i ekonomske interese.
SPECIFIČNA PRIČA ISLANDA
Island u toj priči zauzima specifično mjesto. Ova država je prekinula pregovore sa EU 2013. godine, a potpuno se iz njih povukla 2015. godine. Iako zbog toga nikada nije postala članica, ova nordijska država je već duboko integrisana u evropski sistem kroz “European Economic Area” (EEA), što joj omogućava pristup jedinstvenom tržištu i visok stepen regulatorne usklađenosti. Za razliku od zemalja Zapadnog Balkana, Island ne mora da prođe dug i neizvjestan proces reformi, jer je već usklađen sa velikim dijelom pravne tekovine EU i tehnički bi mogao brzo da napreduje kroz pregovaračka poglavlja.
Međutim, upravo tamo gdje je za većinu kandidata prostor za kompromis – za Island je nepremostiva prepreka. Ribarstvo, koje na Islandu ima gotovo strateški značaj, ostaje ključni kamen spoticanja u odnosima sa EU i crvena linija za tu državu.
Sudar sa Zajedničkom ribarskom politikom nije samo pitanje regulative, već pitanje suvereniteta nad resursima koji čine okosnicu islandske ekonomije. Stav Rejkjavika da ribolov u nacionalnim vodama mora ostati isključivo pod domaćom kontrolom direktno je suprotan principima EU, koji podrazumijevaju dijeljenje resursa i zajedničko upravljanje. U prevodu Island ne želi da bilo ko osim ribara te države lovi u teritorijalnim vodama Islanda.
Upravo zbog toga, i pored visokog nivoa usklađenosti u gotovo svim drugim oblastima, Island teško može napraviti ključni politički iskorak. Bez spremnosti na kompromis u ribarstvu, njegov evropski put ostaje blokiran – što u praksi znači da je malo vjerovatno da bi mogao preteći Crna Gora, uprkos tehničkoj prednosti koju ima u drugim segmentima.
CRNA GORA USKLAĐUJE ZAKONE SA EU
S druge strane, Crna Gora predstavlja gotovo suprotan primjer. Podgorica je kroz zakonodavne reforme, uključujući usvajanje Zakona o morskom ribarstvu, u potpunosti uskladila svoju politiku sa standardima koje definiše Directorate-General for Maritime Affairs and Fisheries – Generalni direktorat za pomorstvo i ribarstvo. Time je pokazala spremnost da prihvati zajednička pravila, čak i u osjetljivim sektorima, što je jedan od ključnih uslova za članstvo.
Ova razlika u pristupu suštinski određuje i njihove pozicije na evropskom putu: dok Crna Gora napreduje kroz prilagođavanje, Island ostaje na distanci zbog odbijanja da napravi kompromis tamo gdje je to za EU neizbježno.
Ipak, upravo ta razlika otvara prostor za specifičan politički scenario koji se sve češće pominje u medijima bliskim Briselu.
U uslovima pada podrške proširenju među građanima država članica, Evropska komisija i druge institucije EU mogle bi biti sklonije modelu “paketnog” proširenja. U takvom okviru, kombinacija Crne Gore i Islanda nameće se kao potencijalno rješenje koje bi istovremeno zadovoljilo više političkih ciljeva.
Crna Gora bi predstavljala primjer dugotrajnog reformskog procesa i evropske transformacije, dok bi Island, kao već razvijena i visoko integrisana ekonomija, mogao ublažiti skepsu dijela javnosti prema proširenju. Takva kombinacija mogla bi učiniti čitav proces politički prihvatljivijim unutar same Unije.
ILI ĆE CRNA GORA PRIJE ISLANDA ILI ĆE ZAJEDNO U EU
Upravo zato se kao realniji scenario od ideje da Island pretekne Crnu Goru nameće drugačiji ishod: ili će Crna Gora ući u EU prije Islanda, ili bi eventualno proširenje moglo biti realizovano kroz njihov zajednički ulazak. Sve izvan toga, posebno varijanta u kojoj Island samostalno i prije Podgorice postaje članica, ostaje malo vjerovatna upravo zbog neriješenog pitanja ribarstva.
Na kraju, ovdje nije riječ samo o brzini evropskih integracija, već o njihovoj suštini. Dok jedni prilagođavaju svoje politike kako bi postali dio zajedničkog sistema, drugi pokušavaju pronaći način da zadrže ključne elemente suvereniteta. U slučaju Islanda, to je more – i riba u njemu. A upravo bi to moglo biti presudno pitanje koje određuje redosljed ulaska u Evropsku uniju.
Preporučeno
TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.
Video