Video
Potpisivanje Deklaracije o vojnoj saradnji Hrvatske, Albanije i Kosova, 18. marta u Tirani, izazvalo je munjevitu reakciju zvaničnog Beograda. Državni i paradržavni mediji Srbije su digli histeriju na najviši nivo. Ministarstvo vanjskih poslova je u Saopštenju o opasnom presedanu u regionu navelo da očekuje „od Zagreba i Tirane“ „odgovor o stvarnim namjerama“. Navodi se da je „posebno uznemirujuće što se ovaj vojni savez formira bez konsultacija sa Beogradom“ te da je „Srbija bila spremna da razmotri saradnju u dobroj vjeri sa Hrvatskom i Albanijom“, ali da „inicijativa, koja se realizuje bez Srbije, ali uz Prištinu, predstavlja otvorenu provokaciju i grubo ignorisanje realnosti na terenu“.
Odgovorili su najviši zvaničnici Hrvatske – najprije jednako oštro ministar odbrane Ivan Anušić da je „prošlo vrijeme kada je Hrvatska pitala Beograd što smije i kako treba raditi“ i da se „to se više nikada neće ponoviti“.
„Hrvatska će potpisivati deklaracije s kim želi, a suradnja s Albanijom i Kosovom usmjerena je na razmjenu znanja, suradnju vojnih industrija, potporu euroatlantskom putu Albanije i Kosova…“, naveo je ministar Anušić u odgovoru.
Slične teze u mirnijem tonu ponovio je juče u Briselu premijer Hrvatske Andrej Plenković rekavši da Deklaracija „nije nikakvog neprijateljskog karaktera“.
„Ja razumijem da sad treba tražit probleme negdje dalje. Ove zemlje su donijele to na temelju svojih odluka i za to ne trebaju pitat nikoga, ni Srbiju, a ni NATO“, kazao je premijer Hrvatske.
Ovolika galama, koja se zbog Deklaracije podigla u Srbiji otvorila je tri pitanja: Prvo, kakva je priroda odnosno što je cilj potpisanog akta – je li na pomolu „novi vojni savez“, kako se to predstavlja u Beogradu. Drugo, je li trebalo među potpisnicama da bude i Crna Gora – ako da, zašto da, a ako ne zašto ne, i treće, kakve su posljedice Deklaracije potpisane prije tri dana u Tirani.
Što je cilj Deklaracije
Tiranska Deklaracija rezultat je višegodišnje izuzetno plodne vojne saradnje Hrvatske i Albanije. Dvije države blisko sarađuju gotovo dvije decenije, i to ne kriju. Naprotiv. Dobra saradnja isticana je na svakom sastanku najviših zvaničnika. Februara 2011. ministar odbrane Davor Božinović i ambasador Albanije u Zagrebu Pelumb Qazimi razgovarali su o prijenosu hrvatskih iskustvima koncipiranje novih uniformi Oružanih snaga Albanije.
Pet godina kasnije predsjednik Albanije Bujar Nishani posjetu Hrvatskoj ocjenjuje kao najvažniju u dotadašnjem mandatu, a predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović ističe odnose kao primjer ne samo za region nego i šire.
U ljeto 2018. predsjednica Hrvatske je u uzvratnoj posjeti. U Tirani s domaćinom, predsjednikom Ilirom Metom razrađuje prioritete saradnje – jadransko jonski saobraćajno-energetski pravac te saradnju u oblastima energetike, poljoprivrede, turizma, prehrambene i – IT i vojne industrije.
Konačno, prošlog ljeta ministri odbrane dviju država dogovaraju u Zagrebu jačanje bilateralne odbrambene saradnje.
Deklaracija kao takva utire put već dogovorenoj saradnji Hrvatske s Albanijom, i uvodi u to područje Kosovo. Naredni sastanci pokazuju da je jedan od ciljeva svakako plasman proizvoda hrvatske industrije naoružanja, vojne opreme i sredstava odbrane. Dakle, jedan od motiva je ekonomski.
Drugi aspekt je saradnja koja podiže nivo bezbjednosti cijelog regiona, kaže za Standard bivši načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore, admiral Dragan Samardžić.
„Svaka inicijativa o odbrambenoj saradnji u regionu koja nije usmjerena protiv bilo koga, već doprinosi jačanju sposobnosti pojedinačnih država – a samim tim i stabilnosti cijelog regiona – više je nego dobrodošla. Međutim, dok god sve države Zapadnog Balkana ne budu ravnopravno uključene u ključne bezbjednosne inicijative poput SEDM, A5 i CEDC+, teško je očekivati suštinski napredak na nivou cijelog regiona. Nažalost, u praksi se često suočavamo sa opstrukcijama i neslaganjem pojedinih članica kada je riječ o uključivanju svih država Zapadnog Balkana u ove inicijative. To ne doprinosi izgradnji povjerenja niti jačanju mira i stabilnost“, kaže admiral Samardžić za Standard.
Dodaje da savremeni bezbjednosni izazovi – bilo da je riječ o hibridnim prijetnjama, organizovanom kriminalu, sajber napadima ili kriznim situacijama – zahtijevaju zajednički i koordinisan regionalni odgovor.
„Zbog toga je jačanje saradnje zemalja Zapadnog Balkana u oblasti odbrane i bezbjednosti od suštinskog značaja kako bismo zaštitili živote građana i očuvali stabilnost naših društava. Posljednjih godina smo naučili da će koncept otpornosti (resilience) biti ključan za NATO, EU, ali i za države našeg regiona. Otpornost je odgovornost svake države i ne može se graditi izolacijom, već isključivo kroz saradnju i međusobnu podršku. Zato svaka inicijativa u oblasti bezbjednosti i odbrane mora biti transparentna, kako bi se izbjeglo nerazumijevanje i nesporazumi. Takođe, treba biti usklađena sa Zajedničkom vanjskom i bezbjednosnom politikom EU (ZVBP) i otvorena za sve zemlje regiona. U tom kontekstu, vidim Crnu Goru kao aktivnog i posvećenog učesnika u svim inicijativama koje doprinose stabilnosti i bezbjednosti Zapadnog Balkana“, zaključuje za Standard admiral Dragan Samardžić.
Zašto se digla halabuka u Srbiji
Halabuka koja se u vezi s potpisivanjem Deklaracije digla u Beogradu nema nikakav bezbjednosni motiv jer Deklaracija nema nikakve direktne veze s bezbjednošću Srbije. Motiv halabuke je isključivo političko-PR-ovski. To dokazuju četiri činjenice.
Prva: U Strategiji nacionalne bezbednosti Republike Srbije, eksplicitno stoji da je „oružana agresija na Republiku Srbiju u narednom periodu malo verovatna“. Ozbiljan dokument kakav ova Strategija iz 2019. jeste, uz to i krovni, odnosno, kako se navodi „najviši strateški dokument čijim se sprovođenjem štite nacionalne vrednosti i interesi Republike Srbije od izazova, rizika i pretnji bezbednosti u svim oblastima društvenog života“ ne sadži zaključke i ocjene koji nemaju utemeljenja u realnosti. Naprotiv.
Drugi dokaz da je galama političko-PR-ovski, a ne bezbjednosno motivisana je činjenica da Srbija u ovom trenutku ima 10 – 15 raznih ugovora o vojnoj saradnji, među ostalim s Francuskom (zaključen 2019), Austrijom (zaključen 2021) itd, i što je najinteresantnije, čak i Sporazum o vojnoj saradnji s Hrvatskom. Da, dobro ste pročitali. Srbija i Hrvatska zaključile su Sporazum o vojnoj saradnji 8. juna 2010. Sporazum, koji je prethodno više puta najavljivan, potpisali su u Zagrebu ministri odbrane Hrvatske Branko Vukelić i Srbije Dragan Šutanovac. Srpski ministar dočekan je tada u Zagrebu uz najviše vojne počasti. Primio ga je i predsjednik Hrvatske Ivo Josipović.
Na konferenciji za medije dvojice ministara tada je rečeno da sporazum vodi stabilizaciji regiona. Takvi su bili i naslovi u medijima. Predsjednik Josipović je sporazum nazvao „ozbiljnim znakom normalizacije i dobre perspektive za budućnost“.
U slučaju događaja od prije tri dana čak nije riječ ni o sporazumu već samo o Deklaraciji. Za razliku od sporazuma koji predstavlja napismeno potvrdu čina sporazumijevanja odnosno približavanja i ujednačavanja stavova i mišljenja, deklaracija je tek svečana izjava o dogovorenim osnovnim načelima. To je treći dokaz da Deklaracija nikoga ne ugrožava. Dokument potpisan prije tri dana je daleko manje snage od mora sličnih dokumenata koje države regije, među kojima i Srbija, odavno imaju.
Četvrta činjenica koju valja imati u vidu je da su samo dva dana po potpisivanju tiranske Deklaracije srpski mediji objavili na velika zvona da će sporazum o vojnoj saradnji uskoro potpisati Aleksandar Vučić i Viktor Orbán. Naslovi su u skladu sa željenom percepcijom: „Uskoro vojni savez Srbije i Mađarske“, „Prava bomba“, „Uskoro jako moćan vojni savez“ i slično. Prvo, Mađarska već jeste u vojnom savezu, kao što su to i Hrvatska i Albanija. Sporazume o saradnji mogu zaključivati i s državama van NATO-a, ali ne i vojne saveze, jer bi to dovelo do apsurda Sjevernoatlantski ugovor.
Dakle, niti su Hrvatska, Albanija i Kosovo sklopili bilo kakav „vojni pakt“, čak nijesu ni zaključili sporazum. Potpisali su tek Deklaraciju, dokument najmanjeg stepena obavezivanja. Slične deklaracije svaka država može potpisati još pet, deset ili pedeset.
Uostalom, jedan takav mogući sporazum najavio je juče na Kosovu predsjednik Letonije Edgars Rinkēvičs.
Konačno, mogla se čuti u Beogradu i tvrdnja da Deklaracija ugrožava Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. Tek ta tvrdnja nema nikakvog smisla jer Albanija i Kosovo nijesu ni potpisnice Sporazuma iz ’96. već su to Hrvatska, BiH i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija. Drugo, u tom Sporazumu je riječ isključivo o ograničavanju naoružanja država potpisnica i to konkretno: borbenih tenkova, borbenih oklopnih vozila, teške artiljerije (kalibra 100 mm i većeg), borbenih aviona i jurišnih helikoptera, što je navedeno i Sporazumu.
Đe je tu Crna Gora
U izvještajima o potpisivanju Deklaracije moglo se čuti da je dokument ponuđen na potpisivanje i Bugarskoj. Sam tekst sadrži odrednicu da je Deklaracija otvorena i za druge zemlje.
Zašto ovdje nema Crne Gore? Ako je cilj deklaracije saradnja, Crna Gora bi tu mogla biti. Kada se pogleda mapa država potpisnica, jasno je da Crna Gora tu prirodno pripada.
Da li je Deklaracija ponuđena i Crnoj Gori na potpisivanje Standard je u srijedu pitao i Ministarstvo odbrane Crne Gore i Ministarstvo odbrane Hrvatske. I pored više intervencija ni sa jedne adrese nijesmo dobili odgovor.
Preporučeno
Moguće je da je razlog ćutanja i jednog i drugog ministarstva odbrane sadašnja faza narušenih odnosa dviju država u kojoj ni jedna strana ne želi da povuče potez koji bi dodatno pogoršao odnose. U tom kontekstu treba posmatrati i pitanje što je s Crnom Gorom u ovom slučaju. I da je pozvana ovakva Crna Gora, s ovakvom Vladom sklepanom od ideološki različitih činilaca, teško bi mogla donijeti odluku da se priključi Deklaraciji.
