Video
Velike obljetnice obično su prilike kad se sumira postignuto i kad se intenzivnije nego inače počne raspravljati o modelima i javnim politikama koje bi mogle osigurati napredak, razvoj ili konsolidaciju postojećeg stanja. Upravo se ove godine suočavamo s dvije “okrugle” godišnjice. Naime, ovih se dana navršilo trideset godina od početka finalne faze raspada Jugoslavije.
U kolektivnom su sjećanju snažno ostali obilježeni neki ključni datumi, na primjer 21. jun 1991. godine kad je tadašnji američki državni sekretar James Baker cjelodnevnim razgovorima s republičkim vodstvima u Beogradu pokušao zaustaviti ono što je bilo nezaustavljivo – raspad Jugoslavije. Unatoč tog dana izrečenoj prijetnji kako SAD nikad neće priznati države koje bi proglasile neovisnost o Jugoslaviji, samo četiri dana nakon toga, 25. juna, Slovenija i Hrvatska su proglasile neovisnost, a idući dan pokrenuta je vojna intervencija protiv Slovenije.
Nakon Bakerova posjeta Beogradu, SAD su privremeno digle ruke od Jugoslavije, a rješavanje problema preuzela je tadašnja Europska ekonomska zajednica. Brijunski mirovni sporazum, 7. jula 1991. kojim je reguliran prekid neprijateljstava, ali i novo prijelazno razdoblje, razdoblje od tri mjeseca moratorija na provođenje neovisnosti. Povlačenje JNA iz Slovenije, koja je ionako bila transformirana u oružanu snagu Miloševićeva režima, razbuktavanje rata u Hrvatskoj i priprema za Miloševićevu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, između ostaloga i uz pomoć vojnih snaga i tehnike povučenih iz Slovenije i poslije Hrvatske, bili su procesi na koje Europska ekonomska zajednica tada nije mogla utjecati. Kaos su stvarali Milošević i njegovi sljedbenici, posve izvan bilo kakve međunarodne kontrole.
Kočničar konsolidacije Balkana
Kratkotrajno razdoblje optimizma na Balkanu uspostavljeno je tek 2000. godine, velikim smjenama vlasti, najprije u Hrvatskoj, a nakon toga i u Srbiji, efikasnom, prije svega američkom i NATO intervencijom na ovom prostoru, razoružavanjem i stvaranjem uvjeta u kojima novi sukobi nisu bili mogući. Naravno, bilo je daleko od toga da bi svi problemi bili riješeni, ostalo je pitanje manjeg daytonskog entiteta u BiH (ali se tada činilo da to što je vlast ratnih zločinaca iz SDS-a zamijenila skupina ratnih profitera oko Milorada Dodika ipak nekakav napredak), rješavanja odnosa Bošnjaka i Hrvata unutar Federacije.
Crna Gora se za put neovisnosti i samostalnog pristupanja NATO savezu i Europskoj uniji odlučila tek nakon atentata na Zorana Đinđića kad je postalo jasno da će reforme u Srbiji biti vrlo otežane i da će ona ostati kočničar konsolidacije Balkana. Makedonija je u tom razdoblju napravila ogroman iskorak Ohridskim mirovnim sporazumom u augustu 2001. godine kad je definitivno afirmirala načelo nepromjenjivosti granica i uspostavljanja mira diobom vlasti među zajednicama unutar države.
Posljednji trenutak optimizma dogodio se prije, sada već deset godina kad je 30. juna 2011. godine Hrvatska završila pristupne pregovore s EU. Formalno pristupanje Uniji dvije godine potom bila je tek svečanost, ali ključan je proces, proces mijenjanja društva i zakonskih okvira, kako bi država mogla pristupiti EU, bio završen prije točno deset godina.
Od tada na Balkanu nema dobrih vijesti. Iako pogodbena administracija, koju je predvodio Boris Tadić, a činili su je meko krilo demokratskog, protumiloševićevskog pokreta i meko krilo starog režima, nije postizala očekivane rezultate i nije očekivano brzo vodila Srbiju prema članstvu u Europskoj uniji, a pogotovo ne prema euroatlantizmu i pristupanju NATO savezu, s Tadićem je Srbija bila nepotpuna demokracija, ali demokracija, a euroatlantizam je bio osnova njenog poretka.
Najveća sramota Europske unije na Balkanu dogodila se 20. maja 2012. godine kad su tadašnji predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso i predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy tri sata prije zatvaranja birališta Tomislavu Nikoliću, ali i “srpskom narodu” čestitali rezultate izbora, na kojima su neoradikali porazili demokrate.
Posebni odnosi
Ova “greška” tadašnjega ključnog dvojca Europske unije bila je jasna poruka odricanja od Tadićeve pogodbene administracije i podrška Tomislavu Nikoliću i njegovom Aleksandru Vučiću, koja je nakon devet godina vladavine rezultirala rastakanjem demokratskih institucija i građanskog društva, uništavanjem slobodnih medija, ali što je još neugodnije, uvođenjem Rusije kao faktora utjecaja na Balkanu.
Iako je dio funkcionara Unije polagao nadu da će neoradikali riješiti pitanje odnosa Srbije s Kosovom i priznati njegovu neovisnost, jer na kraju mandata predsjednika Tadića Kosovo je bilo vrlo nisko u percepciji problema u javnosti u Srbiji, radikalskom se politikom “zamrznuti konflikt” samo zaoštrio, a pozicija Srbije postajala je sve radikalnija.
Pritom Savjetodavno mišljenje, što ga je Međunarodni sud u Haagu izradio na zahtjev Srbije, o međunarodnoj legalnosti Deklaracije o neovisnosti Kosova jasno kaže da načelo zaštite temeljnih ljudskih prava ima prioritet pred načelom jedinstvenog suvereniteta države, pa da je u postojećim okolnostima jednostrano proglašenje neovisnosti Kosova kao države s međunarodno-pravnog stanovišta bilo legitimno.
Iako je od Đinđićeva vremena počela izgradnja “posebnih odnosa” Srbije s manjim entitetom u Bosni i Hercegovini, tek su porast ruskog utjecaja u Banja Luci i Beogradu i uspostavljanje administracije u Beogradu koja je koncept Velike Srbije iz devedesetih nadomjestila istovjetnom ideologijom, samo sada pod egidom “Srpskog sveta”, doveli do otvorenog zagovaranja neovisnosti “Republike Srpske” od Bosne i Hercegovine, a ruski je utjecaj doveo i do naglašenog savezništva dvojice ruskih ljudi u bosanskohercegovačkoj politici Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Projekt “četiri neutralne države”
Tešku grešku Barrosa i van Rompuya potkraj prošlog su ljeta (august 2020) ponovile europska i pogotovo tadašnja američka vanjska politika, podržavanjem smjene vlasti u Crnoj Gori kad je konstitucionalistička, atlantistička i proeuropska administracija Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista zamijenjena koalicijom koju čine “tri kolone” velikosrpskih stranaka pod Vučićevom kontrolom, klerikalnih, koje je okupio nekadašnji mitropolit Crnogorsko-primorske mitropolije Srpske pravoslavne crkve Risto (Amfilohije) Radović, i skupine klijenata oligarhskog gremija.
Posljedica vladavine ove organizacije gubitak je vjerodostojnosti Crne Gore kao članice NATO saveza, zbog evazije zajedničkih klasificiranih informacija Sjevernoatlantskog savezništva, ali i zbog regrutiranja na pozicije, za koje su potrebni NATO certifikati, osoba koje su već ranije sudjelovale u odljevu NATO-vih podataka trećim zemljama (Rusija i Srbija).
Administracija, koja vjerojatno broji zadnje dane i koja se raspala u međusobnim sukobima, nije ispunila očekivanja kumova iz Beograda i Moskve. Nije izvela Crnu Goru iz NATO saveza, nije povukla priznanje Kosova i nije promijenila Zakon o državljanstvu i Izborni zakon kojim bi se građanima Srbije koji vuku porijeklo iz Crne Gore osiguralo pravo glasa za izbore crnogorskih javnih vlasti.
Pod Vučićem Srbija se snažno naoružava, u aranžmanima, prije svega, s Putinovim autoritarnim režimom u Rusiji, a i “legendarnim demokracijama”, kakva je Lukašenkova Bjelorusija, a pod egidom “mini Schengena” Vučić nastoji ostvariti ekonomsku hegemoniju Srbije na Balkanu. Naivna EU podupire ga u uspostavljanju kolonijalnih odnosa i dominacije Srbije na Balkanu, a Rusija očekuje i više, da uspostavi zonu četiriju “neutralnih” država (BiH, Srbija, Makedonija, Crna Gora) koje bi bile u kolonijalnom položaju u odnosu na Srbiju i klijentelističkom u odnosu na Moskvu. Projekt “četiri neutralne države”, naravno, nije osmislio Vučić, nego Putinov diplomat Sergej Lavrov, a Vučić bi trebao biti samo izvršitelj.
Ipak, na balkanskom se obzorju pojavljuje i nada za novu fazu smirivanja i napretka. Naime, nakon četiri godine američkog izolacionizma, pod starom antiatlantističkom parolom “America First” (istu su parolu isticali i protivnici angažmana SAD protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu), u Washingtonu je opet demokratska, multilateralistička, atlantistička administracija, sklona potpori Europi u uspostavljanju reda u njenom susjedstvu. Balkan je zona utjecaja NATO saveza, a NATO je organizacija utemeljena na solidarnosti članica, nastala u vrijeme velikih nada nakon Drugoga svjetskog rata kad su politike bile vođene velikim idejama zaštite ljudskih prava i kolektivne sigurnosti.
Pokojni akademik Drago Ibler, nestor hrvatskoga međunarodnog prava, svoje je učenike i suradnike uvijek upozoravao da je za malu zemlju izrazito važno da na međunarodnom parteru uvijek nastupa u skladu s međunarodnim pravom i jasnim liberalno-demokratskim vrijednostima, vrijednostima zaštite ljudskih prava, jer samo to maloj državi može garantirati sigurnost u međunarodnom poretku. NATO je upravo takva međunarodna organizacija, utemeljena na principima, koja malima osigurava sigurnost i temeljnu ravnopravnost s velikima.
NATO je, nadalje, jedini mehanizam koji može osigurati potiskivanje utjecaja autoritarnih protudemokratskih režima s prostora Balkana, a u svim državama balkanskog prostora, osim u Srbiji, uspostavljena je jasna politička volja političke većine da njihove države pripadaju demokratskom, slobodnom svijetu Zapada.
Tek nakon konsolidacije utjecaja NATO saveza i stvaranja čvrste zone kolektivne sigurnosti na Balkanu, tek nakon zaustavljanja procesa nekontroliranoga naoružavanja od strane Rusije i njenih saveznika, bit će moguće pokrenuti i ozbiljnije procese usklađivanja ovdašnjih političkih sustava sa Zajedničkom pravnom baštinom europskih zajednica (Acquis Communautaire). Potrebno je vratiti se dobrim europskim politikama, kakva je bila ona o Taylormade pristupu europeizaciji Bosne i Hercegovine u zajedničkoj Njemačko-britanskoj inicijativi, ali i uspostaviti snažnu političku volju članica EU da se prevlada neopravdana blokada pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije, koju zbog razloga nespojivih sa zajedničkim vrijednostima Europske unije provodi Bugarska, i to prema državi koja je u nekoliko navrata (Ohridskim mirovnim sporazumom, Sporazumom s Grčkom) pokazala da svoje javne politike vodi u skladu s europskim vrijednostima.
Osim BiH i Sjeverne Makedonije, treći ključ konsolidacije Balkana je Crna Gora, koja je bila izložena nevjerojatnom vanjskom pritisku, od pokušaja državnog udara do miješanja Srpske pravoslavne crkve, Srbije i Rusije u izborne procese u toj državi. Unatoč pritisku, crnogorska demokracija i konstitucionalizam za sada su pokazali sjajnu žilavost i otpornost, pa se čini da je i bez međunarodne pomoći pokušaj razaranja crnogorskoga ustavnog poretka i atlatizma i europeizma te države na putu da propadne.
Preporučeno
Ako uskoro iz Podgorice stignu prve dobre vijesti nakon deset godina, važno je da se na njima ne stane, da dobre vijesti nastave stizati i iz Sarajeva i iz Skopja. Samo u tom slučaju moći ćemo reći da je Balkan, nakon trideset godina nestabilnosti, na putu demokratske konsolidacije.
