Hrvatska pjevačica Severina Vučković pridružila se popriličnoj družini javnih ličnosti iz država ovog regiona koje su vlasti Srbije maltretirale satima na granici. Prije nje su to okusili juna 2023. bosanskohercegovački pisac i glumac Feđa Štukan, još ranije hrvatski književnik Ante Tomić… Crnogorci su, naravno kao i u svemu, vazda poseban trn u oku, pa su na graničnim prijelazima Srbije i Crne Gore ili na beogradskom aerodromu godinama zadržavani svi za koje je smatralo da treba da budu maltretirani – od ministara, bivših ministara, poslanika, do novinara i javnih ličnosti. Najčešće nije bila riječ o zabrani ulaska, već prosto o višesatnom maltretiranju.

Hrvatska je juna 2022. vratila s graničnog prelaza Jasenovac Milicu Đurđević Stamenkovski, sada ministarku u Vladi Srbije, tada „samo“ čelnicu ultranacionalističke grupacije, kasnije i stranke „Zavetnici“.  Godinu kasnije vratila je s prelaza Bajakovo u izvjesnog Danijela Simića iz Banja Luke, koji se predstavlja kao novinar. Putovao je u Ukrajinu i tamo snimao sadržaje do kojih novinar teško da može stići ako samo novinar. Ove godine je hrvatska proglasila nepoželjnima trojku ovdašnjih političara: Andriju Mandića, Milana Kneževića i Aleksu Bečića. Od javnih ličnosti kojima je iz političkih razloga zabranjen ulazak u Hrvatsku valja spomenuti i bivšeg srpskog košarkaša Milana Gurovića, čije tijelo „krasi“ velika tetovaža četničkog vođe Draže Mihailovića.

Kosovo već godinama dobro pazi ko im od hard nacionalista ulazi u državu. Zvaničnici Srbije i čelnici Crkve Srbije moraju da traže dozvolu i da se najave. Što se tiče nacionalističkih huligana posljednjih godina su njihove ambicije splasnule pa nema spektakularnih zabrana. Zabilježi se tu i tamo neki incident poput onog juna 2021. kada je državljanin Crne Gore Risto Jovanović u pola minuta intervencije kosovske policije promijenio repertoar od „Kosovo je Srbija“ u „operisan sam“.

Crna Gora je do promjena 2020, kada je o zabrani ulaska riječ, „njegovala“ tradicionalni spisak velikosrpskog trojca salonskih fašista Matija Bećković, Čedomir Antić i Aleksandar Raković. Spisku je povremeno dodavan drugi ešelon koji se mijenjao od pravnika Dejana Mirovića, preko članova grupe Beogradski sindikat, do pjevača Vladimira Georgijeva (bugarski: Владимир Георгиев).

Interesantno je da je Crna Gora nakon promjene vlasti 2020. zabranila ulazak nekoliko interesantnih lica iz Srbije među kojima npr. Bratislavu Stojiljkoviću, bliskom saradniku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i vlasniku TV Adria koja emituje program i u Crnoj Gori.

Kojim principima se balkanske države rukovode

Svaka država svijeta ima pravo da zabrani kome god hoće da uđe na njenu teritoriju. To je jasno. Ali demokratske države to čine u skladu s pravilima i procedurama. Na Balkanu toga uglavnom nema. Hrvatska kao članica EU i sada Šengen zone sprovodi zajedničku politiku, s time što može suvereno da zabrani ulazak na svoju teritoriju i mimo šengenskih pravila iz političkih ili bezbjednosnih razloga. Kada je o hrvatskoj politicii riječ principi se mogu relativno lako utvrditi. Svi koji su pod optužnicom da su počinili ratne zločine ili pod istragom bivaju momentalno spakovani u bajbok ne samo na hrvatskoj granici već i širom Evrope. Mnogi kasniji osuđenici su to iskusili. Mimo ovog principa, očito je da se ne dopušta ulazak ultranacionalstima tipa Milice Zavetnice ili košarkaša Gurovića s „čiča Dražom“ na ramenu.

Kada je Crna Gora u pitanju, informacija nema. Ako se do 2020. mogao znati makar princip po kojem Crna Gora izriče zabrane ulaska, nakon promjene vlasti princip se nije mogao ni naslutiti. Crnogorski mediji su objavili prošle godine fotografiju srpskog tajkuna Bogoljuba Karića uz tvrdnje da je snimljen u Crnoj Gori iako je zbog veza u Rusiji na crnoj listi EU, koju Crna Gora sprovodi.

Oktobra 2022. je premijer Dritan Abazović saopštio nakon sjednice Vrhovnog savjeta odbrane da je na crnogorskoj crnoj listi 28 osoba zbog sumnji da su „nosioci malignog uticaja za interese stranih službi“. Ni tada ni kasnije nikakvi detalji nijesu saopšteni.

Ipak je u svemu najdalje otišla Srbija. Ako bi se maltretiranje političara iz Crne Gore ili Hrvatske, što se redovno događali proteklih godina, mogli nekako i svesti na ono što je političarima „u opisu radnog mjesta“, šta reći o umjetnicima osim jadna je zemlja kojoj su Feđa Štukan i Severina Vučković bezbjednosni problem odnosno opasnost.

Ali nije ovo u Srbiji od juče. U proteklih dvadesetak ili malo više godina hapšeni su širom Evrope brojni zvaničnici Bosne i Hercegovine i Kosova, ali su bez izuzetka svi kasnije puštani. Situacija je po pravilu bila sljedeća: Neki Bosanac ili Kosovar sletio bi na proputovanju u Beč ili Frankfurt, i tu bi mu granični policajac stavio lisice. Na snazi je bila potjernica Republike Srbije. Uslijedilo bi angažovanje advokata u postupku koji je znao trajati danima ili sedmicama. U svim slučajevima bez izuzetka svi bi prije ili kasnije bivali oslobađani kada bi pravosudne vlasti države u kojoj su uhapšeni procijenile da je riječ o političkim optužnicama. Okusili su to 2003. u Budimpešti tadašnji lider Demokratske partije Kosova Hašim Tači, pa 2011. penzionisan iproslavljeni bosanskohercegovački general Jovan Divjak, godinu ranije bivši član Predsjedništva BiH Ejup Ganić.

Kada je Srbija ustanovila da joj političke optužnice ne prolaze, odnosno da joj niko ne izručuje uhapšene već ih nakon pravnih analiza oslobađa, slučajevi su prestali.

Kako je u svijetu

Kada je svijet u pitanju ovakve slučajeve pamtimo uglavnom iz vremena Hladnog rata, a u novije doba su praktično isključivo vezani za dolazak lidera tzv. otpadničkih država (rogue states) na sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Decenijama se ponavljao gotovo isti scenario. Neki od lidera problematične zemlje najavio bi dolazak u Njujork na jesenje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Onda bi iz SAD krenuli bočni glasovi da će taj neko biti uhapšen ako kroči na tlo Amerike. Tako je bilo i u slučaju Fidela Castra, i Huga Cháveza i Bašara al Asada i drugih. Neki od lidera bi se odvažio pa došao, a neki su ostajali doma. Uglavnom, nije bilo hapšenja. Bolje rečeno nije bilo zloupotrebe činjenice da je sjedište Ujedinjenih nacija na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država.

Preko Srbije ni u tranzitu

No to što važi sa Jupitera ne važi za vola. Kada je o Balkanu riječ toliko je bilo slučajeva hapšenja i maltretiranja čak putnika u tranzitu, da dan danas brojni Kosovari radije putuju okolo naokolo. I kada idu putevima i kada lete. Dovoljno je pogledati neki od sajtova za on-line praćenje letova pa shvatiti da avioni iz Prištine za Zapadnu Evropu uglavnom lete do Crne Gore, pa tu skrenu za 90 stepeni desno. Svima je u glavi slučaj iz 2021. kada su bjeloruski lovci mimo svih međunarodnih normi prisilili Ryanairov avion na letu iz Atine za Viljnus da sleti u Minsk kako bi tamošnje vlasti uhapsile četiri bjeloruska disidenta za koje su im obavještajci javili da su u tom avionu.

Valja pomenuti i politiku „Majčice Rusije“ koja je običavala onih godina pred ulazak Crne Gore u NATO da maltretira predstavnike crnogorskih institucija koji su se prevarili da odaberu Moskvu kao tranzit. Najteže je to svojevremeno okusio pok. Poslanik Miodrag Vuković.

Kako bilo da bilo – sva ta zadržavanja, maltretiranja, pritisci, ruganja međunarodnim standardima nijesu od juče. Nijesu ni izmišljeni na ovom prostoru. Ali su njegova slika i prilika. Ništa bolje ne opisuje današnju Srbiju do činjenica da je individua poput Aleksandra Vulina vlasna da odlučuje o nečijoj slobodi ili zatočeništvu. Svako ko i pored ovog saznanja i svega ovoga što se događa ipak ne može bez Beograda neću reči da zaslužuje da mu se dogodi sve što mu se može dogoditi, to bi bilo surovo, ali najmanje što bi se reklo „čačka mečku“. Srbija je država koja prkosi međunarodnim standardima i koja ne preže da učini sve ne bi li pokazala svom puku da joj se može dokle god joj Zapad sve to toleriše. A nema naznaka da će ta politika visoke tolerancije na ovakve i druge demonstracije sile prestati. Eto, to su razlozi za sve ovo. Nije naravno Severina opasna. Opasno je ako ne pokazuješ svaki dan mišiće, da ne kažem što drugo. A još je opasnije ako si Zapad pa na sve to zatvaraš oči.

Milo, Filaret, Dačić i rampa

Valja ipak ovu tešku temu završiti u vedrom tonu. Crna Gora je 2. avgusta 2007. prvi put zabranila Jelenku Mićoviću, zvanom u Crkvi Srbije vladika mileševski Filaret, boravak u našoj zemlji. Policija ga je pokupila u Pljevljma i sprovela do granice sa Srbijom. Razlog je bio, kako je u Podgorici objavljeno nakon nekoliko dana histerije orkestrirane iz Beograda, Mićovićeva podrška skrivanju haških bjegunaca. U godinama koje su uslijedile Mićović je više puta imao manje ili veće probleme na crnogorskoj granici, i svaki put bi uslijedila ista orkestrirana halabuka beogradskih tabloida.

No, kada se početkom drugog desetljeća ovog milenijuma Filaret najzad primirio, pa su mu muke prelaska crnogorske granice prestale, jednom mu se tih godina dogodilo da je na granicu došao – po jednoj verziji bez dokumenata, a po drugoj s neurednim identifikacionim dokumentom. Granični policajac ga, normalno, nije pustio u Crnu Goru, pa se Filaret vratio u Srbiju, ali je vrlo brzo došao natrag na granicu s urednim dokumentima. Bez problema je ušao u Crnu Goru. No Beograd se već bio aktivirao, i to ovog puta ne putem tabloida već se oglasio lično Ivica Dačić, i tada kao i danas neki važan faktor, valjda ministar nečega, možda čak i premijer, ko će sad znati. Izdeklamovao je standardnu tiradu protiv Crne Gore uz ovog puta novitete da je „Crna Gora ponovo spustila rampu za Srbe“, da to ne može tako, da će Srbija uzvratiti i tome slično.

Splet okolnosti je htio da je planirano i najavljeno da će Milo Đukanović, tada predsjednik Vlade Crne Gore, tog popodneva obilaziti nekakve radove između Danilovgrada i Čeva. Uputila se, odmah nakon Dačićeve monodrame, u istom pravcu i bulumenta lokalnih dopisnika medija iz Srbije s zadatkom da Đukanovića izrešeta neugodnim pitanjima. Kada je po okončanju događaja crnogorski premijer stao pred novinare prva je pitanje plasirala dopisnica ovdašnje kolonijalne ispostave jedne beogradske televizije. Novinarka: „Gospodine Đukanoviću kako komentarišete izjavu Ivice Dačića da je Crna Gora ponovo diskriminatorski spustila rampu za Srbe?“ Đukanović: „Ne vidim razloga da se gospodin Dačić uzrujava zbog toga. On svugdje može bez problema da prođe i kada su rampe spuštene.“