Albin Ćeman juče nije uradio ni toliko kao ni Armen Šehović.

I baš zato su njih dvojica, možda čak više od Andrije Mandića, zanimljiv dio jučerašnje parlamentarne predstave u kojoj sjednica o razrješenju predsjednika Skupštine nije ni počela jer nije bilo kvoruma. U sali su bila 38 poslanika, odnosno 39 računajući Mandića, dok su među prisutnima bili opozicija, poslanici Bošnjačke stranke i Seid Hadžić iz PES-a.

O Mandiću smo već gotovo sve rekli. O njegovom telegramu porodici Ratka Mladića, čovjeka kojem je pravosnažno potvrđena doživotna kazna za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, takođe nema mnogo nepoznanica. Ali ostaje pitanje onih koji nijesu ni došli da se o tome izjasne.

I to pitanje je mnogo šire od jednog glasanja. Pitanje je koliko vrijedi tvoje lično „ja“ kada partija procijeni da joj je tog dana korisnije da ga nema?

ČOVJEK NA „MUTE“

Albin Ćeman nije anonimni partijski vojnik kojem je poslanička klupa prvo ozbiljno mjesto na kojem se u životu našao. Ljekar je, anesteziolog, čovjek iz profesije koja počiva na znanju, procjeni i individualnoj odgovornosti. Upravo zato je njegov slučaj zanimljiviji i neprijatniji.

Teško je razumjeti kako čovjek koji je profesionalno obučen da u kritičnom trenutku procjenjuje situaciju, donosi odluku i za nju snosi odgovornost u politici može tako jednostavno da se pretvori u praznu stolicu.

Ne mora Ćeman misliti ono što mislim ja. Ne mora glasati za smjenu Andrije Mandića. Može smatrati da je inicijativa DPS-a politički trik, može vjerovati da Mandićev telegram ne predstavlja razlog za razrješenje, može imati deset argumenata zašto bi glasao protiv, ali morao bi, valjda, nešto misliti.

Tu počinje problem jedne vrste partijskog organizovanja koje kod Demokrata već dugo djeluje gotovo laboratorijski čisto. Što je disciplina jača, pojedinac je sve manje vidljiv. Ostaje grupa, ostaje centrala, ostaje glasnogovornik, a čovjek se postepeno pretvara u funkciju.

Kod Borisa Bogdanovića to je odavno poprimilo gotovo automatizovanu formu. DPS je kriv, Milo Đukanović je negdje iza zavjese, neprijatelj vreba, Demokrate brane državu. I tako iz dana u dan, dok se politički govor ne pretvori u ono zujanje klima-uređaja koje u početku nervira, a onda ga više niko ne registruje.

Ali Ćemanov jučerašnji problem nije Bogdanović već on sam.

Jer Bogdanović može da napiše šta hoće, partijski organ može da odluči šta hoće, predsjedništvo može da izračuna šta mu se matematički isplati, ali je na kraju upravo Albin Ćeman trebalo da odluči hoće li ući u salu ili neće.

Kada obrazovan, ostvaren i profesionalno formiran čovjek pristane da ga nema baš u trenutku kada bi trebalo da pokaže šta misli, onda je teško sve objasniti običnom partijskom disciplinom. To već liči na svojevrsnu političku samolikvidaciju ličnosti, na dobrovoljno stavljanje čovjeka na „mute“ kako centrala slučajno ne bi morala da sluša ton koji nije prethodno odobrila.

ARMENOVA PRAZNA STOLICA GOVORI ISTIM JEZIKOM

Armen Šehović nije član Demokrata nego PES-a, ali je juče proizveo isti politički rezultat. Nije trebalo da postane disident, da napusti partiju niti da preko noći promijeni politički tabor. Trebalo je samo da dođe u Skupštinu.

Šehović je, zanimljivo, svega nekoliko mjeseci ranije javno govorio o multietničkom karakteru Crne Gore, jednakosti i evropskim vrijednostima, predstavljajući ih kao jednu od temeljnih vrijednosti PES-a.

Upravo zato ovakvi trenuci služe kao mnogo bolji test od saopštenja. Jer evropske vrijednosti nijesu naročito skupe kada se izgovaraju pred mikrofonom. Cijena im se vidi tek onda kada zbog njih treba da napraviš makar minimalno neprijatan potez unutar sopstvene političke kuće.

Posebno je to neugodno kod političara koji pripadaju bošnjačkom narodu, ali ne zato što Bošnjak mora imati unaprijed propisan politički stav. Upravo suprotno. Ćeman i Šehović imaju puno pravo da misle drugačije od mene, od DPS-a, od Bošnjačke stranke ili od bilo koga drugog. Ali bi utoliko više trebalo da insistiraju da taj stav bude njihov.

Ako smatraju da Mandić nije zaslužio smjenu, neka to kažu. Ako misle da je inicijativa opozicije politikantska predstava, još bolje, neka dođu i to opoziciji kažu u lice. Ako podržavaju Mandića, imaju pravo i na to.

To se zove politika.

Ali kada ne dođeš, kada nema tvog glasa, argumenta, objašnjenja ni lica, a tvoje odsustvo istovremeno proizvede sasvim konkretan politički rezultat, onda glava u pijesku nije neutralnost nego odluka.

MANDIĆU NIJESU TREBALI NJIHOVI GLASOVI

Tu se zapravo cijela priča može očistiti od svih velikih riječi. Andriji Mandiću juče nijesu trebali ni Ćemanov ni Šehovićev glas. Trebalo mu je da njih dvojica ne budu tamo. I nijesu bili.

Sjednica nije mogla da počne jer nije bilo potrebnog 41 poslanika, pa se o njegovom razrješenju nije ni raspravljalo niti glasalo. To je činjenica, bez obzira na različita tumačenja vlasti i opozicije o proceduri i onome što se događalo u sali.

Zbog toga je politički učinak odsustva sasvim jasan – Mandić je sačuvan od glasanja.

Možda su Ćeman i Šehović odsustvom sačuvali mir u svojim partijama, koalicionu matematiku ili nečiji pažljivo sklopljeni politički račun. Možda će zbog toga biti ocijenjeni kao pouzdani ljudi koji ne iskaču iz stroja i ne komplikuju stvari kada centrala odluči kojim putem treba krenuti.

Ali ostaje pitanje – ako partija od odraslog, obrazovanog i ostvarenog čovjeka može da napravi praznu stolicu onda kada njegov lični stav može nešto da košta, čemu nam onda uopšte služe imena poslanika? Zašto na izbornim listama ne bismo jednostavno imali brojeve?

Demokrate 1, Demokrate 2, Demokrate 3. PES 17, PES 18, PES 19.

Centrala pošalje komandu, brojevi se pojave ili ne pojave, ruke se podignu ili ostanu spuštene i politički sistem savršeno funkcioniše bez tog dosadnog viška koji se zove ličnost.

Ćeman i Šehović juče su možda mislili da je najbezbolnije da zabiju glavu u pijesak i sačekaju da politička oluja prođe. Problem sa glavom u pijesku je, međutim, što dok je vi izvučete, fotografija je već napravljena. Na jučerašnjoj fotografiji njih dvojice nema.

I upravo zato se vide možda više nego svi koji su bili u sali.