Bisljimi smatra da je „cilj Srbije da Kosovo prikaže kao propalu državu“, a kosovske institucije kao nesposobne, i da ne žele da integrišu srpsku manjinu, „što jednostavno nije tačno“. Srbija se ne uzdržava od žrtvovanja kosovskih Srba, zaključuje Bisljimi.

Prema njegovim riječima, Priština je svjesna da sadašnji gradonačelnici na sjeveru nemaju „puni legitimitet“ i da postoji problem sa policijom.

„Institucionalni vakuum nikome ne služi“, dodaje, navodeći da Priština nastoji da riješi taj problem, „ali da to ne može da učini dok Beograd pritiska i zastrašuje kosovske Srbe.“.

* Ekonomista ste po zanimanju. Dobro znate šta znači sprječavanje trgovine robom.To donosi štetu običnim ljudima. Dokle će trajati „embargo“ na robu iz Srbije?

Bisljimi: Ne postoje trgovinske barijere za robu proizvedenu u Srbiji, postoji nekoliko barijera koje se primjenjuju na kosovske proizvode koji pokušavaju da uđu na tržišta unutar teritorije Srbije. A te barijere traju skoro dvije decenije. Sadašnja odluka je isključivo bezbjednosno pitanje, s obzirom na dokaze o krijumčarenju oružja na Kosovo, redovnim rutama i kamionima za transport robe… S obzirom na otvorenost naše privrede i prisustvo mnogih alternativnih zemalja porijekla za uvoz, ova mjera ne može ni da nanese štetu građanima niti da dovede do nestašice robe. Situacija u ostalim opštinama na Kosovu je najbolji dokaz za to.

*Vlada čiji ste potpredsjednik, govori o „sprječavanju šverca robe i ljekova“, ali je u pitanje dovedena egzistencija Srba na sjeveru Kosova, koji se nalaze u nekakvom „logoru“ kao taoci bezuspješnog dijaloga i stalne eskalacije nasilja.

Bisljimi: Ako se pozovete na zvaničnu statistiku o uvozu robe za potrebe građana Kosova u četiri sjeverne opštine u posljednjoj deceniji, zaključićete da je skoro 90 odsto godišnje rezultat ilegalnih aktivnosti šverca. Nijedna zajednica ne bi trebalo da se oslanja na krijumčarenje osnovnih dobara. Kosovo dozvoljava legalan uvoz svih dobara kao i finansija iz Srbije.

Insistiranje na oslanjanju na zvanične i pravne instrumente za međudržavnu trgovinu osnovni su sastojci funkcionalne demokratije, vladavine prava i dobrosusjedskih odnosa, pa stoga svaka upotreba termina kao što su „logor“, „talac“, „eskalacija nasilja“ u odnosu na to je deplasirano i samo zloupotrebljeno da prikaže iskrivljenu sliku stvarnosti. Građani se slobodno kreću od sjeverne do južne Mitrovice, trguju jedni sa drugima i kupuju jedni drugima robu. Kako onda objasniti redovno snabdijevanje robom i ljekovima u jednoj opštini i „prijetnje egzistenciji“ samo nekoliko stotina metara sjeverno?

*Recite, to javnost sasvim sigurno zanima, kako izgleda dijalog u toj briselskoj sobi između predstavnika Prištine i Beograda, kada se isključe kamere ? Ko šta priča, ko koga vrijeđa, kako reaguju predstavnici EU, šta jedete i čime se osvježavate?

Bisljimi: Svi pregovori su podrazumijevano teški, ali dijalog je jedini način po kojim možemo da rješavamo probleme jedni sa drugima. Za nas je, u ovom kontekstu, od najveće važnosti da damo prioritet pravima svih građana u našoj multietničkoj demokratiji i da ih nikada ne instrumentalizujemo ili žrtvujemo za političke ishode. Mi težimo konačnom Sporazumu i nema sumnje da će svaki sporazum, na kraju, potvrditi da su Kosovo i Srbija nezavisne države i da treba da uspostave normalne i dobre odnose. To je jedini put naprijed, a u skladu je sa težnjama obje zemlje da postanu članice EU. Ostali detalji su od sekundarnog značaja.

*U odnosima Prištine i Beograda postoji „reciprocitet“ ružnih mjera međusobnog kažnjavanja građana. Ima i sličnih primjera sankcionisanja prava Albanaca u opštinama Bujanovac i Preševo?

Bisljimi: Postoji velika razlika. Dok kosovski Srbi uživaju sva prava po zakonu, Srbija i njene institucije ih upućuju i zastrašuju da ih ne koriste. U Preševskoj dolini, Albanci su institucionalno diskriminisani i uživaju znatno manje prava od kosovskih Srba na Kosovu. Primjer institucionalne diskriminacije albanske zajednice u Srbiji je pasivizacija prebivališta, nešto nezamislivo na Kosovu. Štaviše, dok govorimo, Kosovo jednostrano sprovodi sporazum o priznavanju diploma, dok Srbija sprovodi oduzimanje licence već priznatim diplomama.

*Priština maksimalno u toj „utakmici reciprociteta“ pokušava da parira Beogradu podržavajući Albance u „Preševskoj dolini“, kako je oni nazivaju. Šta je svrha toga u aktuelnoj situaciji?

Bisljimi: Briselski dijalog se ne odnosi samo na normalizaciju bilateralnih odnosa, već i na normalizaciju oba društva u odnosu na njihove zajednice. Sa velikom zabrinutošću posmatram snažnu spremnost vlasti u Beogradu da konstantno i agresivno diskriminiše Albance koji žive u Medveđi, Preševu, Bujanovcu ili Novom Pazaru. Što je ova diskriminacija manja, to bi manja bila potreba da se koriste oskudna sredstva našeg budžeta za njihovu podršku.

Naravno, više bih volio da državni organi u Beogradu izdvajaju javni novac za kulturne aktivnosti u tamošnjim albanskim opštinama, za aktivnosti koje čuvaju njihovo nasleđe, promovišu njihov jezik i ostalo. Umjesto toga, primjećujemo nula ulaganja u obrazovanje, tešku diskriminaciju pri zapošljavanju, pa čak i barijere za djecu da koriste udžbenike na svom maternjem jeziku. Iz ove perspektive, naš dodijeljeni fond jednostavno namjerava da pokrije jaz koji stvaraju državni organi Srbije. Poboljšan tretman Albanaca u Srbiji bi takođe poboljšao percepciju o Srbiji na Kosovu uopšte i poslao bi istinske signale o namjerama Srbije za pomirenje.

*Postoji pokušaj da se u agendu briselskog dijaloga, između Beograda i Prištine uključi uključi i problem Albanaca na jugu centralne Srbije. To nije naišlo na podršku SAD i EU. Zašto?

Bisljimi: Dozvolite mi da vas podsjetim na paragraf iz preambule Sporazuma o putu normalizacije odnosa između Kosova i Srbije (27.02.2023): „Svjesni da su nepovredivost granica i poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta i zaštita nacionalnih manjina osnovni uslov za mir”. Insistiraćemo na zaštiti albanske manjine u Srbiji sa istom energijom kao što druga strana to čini za srpsku zajednicu na Kosovu i vjerujem da bi bilo paradoksalno da se ponašamo drugačije. Ova tema je neizbježna, ako obje strane, odnosno Kosovo i Srbija, imaju za cilj postizanje Sveobuhvatnog sporazuma o punoj normalizaciji odnosa.

*U skladu sa sankcijama koje je EU uvela Vladi u Prištini, u kom pravcu se može očekivati nastavak dijaloga i ima li uopšte bilo kakvog dijaloga, koji bi mogao da riješi mnogo problema koji očigledno „prijaju“ za politički opstanak kosovskom premijeru, ali i srpskom predsjedniku?

Bisljimi: Dijalog je višestruk, ali po našem mišljenju treba da se fokusira na dva glavna stuba, a to su implementacija osnovnog sporazuma i razgovori o punoj normalizaciji odnosa. Kosovo je podržalo osnovni sporazum i ponudila da ga potpiše. Druga strana je odbila potpisivanje i svakodnevno ne samo da potvrđuje stav da nije prihvatila plan, već i intenzivno radi na kršenju njegovih odredbi. Najbolja strategija za otvorenu opstrukciju njenog sprovođenja je eskalacije, Srbija je u tome veoma uspješna. Srbija ne samo da je preusmjerila briselski dijalog sa normalizacije na upravljanje krizama, već je uspjela i da promoviše EU od fasilitatora (posrednika) u pregovarača. Saopštenje EU od 3. juna, zajedno sa naknadnim nametnutim mjerama to potvrđuju. Ipak, za manje od dvije nedjelje biće održan novi sastanak na visokom nivou, a očekuje se da će EU ukidanjem kaznenih mjera uoči ovog sastanka obezbijediti ravnopravnost strana u dijalogu.

*Šta očekujete od novog jesenjeg dijaloga Beograda i Prištine, i hoće li stvarno do njega doći, poslije ne poštovanja „Ohridskog sporazuma“ i šta vam spremaju SAD i EU?

Bisljimi: Srbija je pristala na tekst Sporazuma i njegova puna primjena nas vodi u novu i stabilniju situaciju nego što je sada. Osnovnim sporazumom (27. februara) Srbija je pristala da tretira Kosovo kao ravnopravnog suverenog člana, priznala je naš teritorijalni integritet, pristala da vodi normalne odnose kao sa svim drugim susjedima i da podržava članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama.

Mi razumijemo da formalno priznanje nije tu i ovo je bio veliki ustupak Kosova. Važno je da smo izgradili stabilne odnose kao ravnopravni članovi međunarodne zajednice. Ovako krupne odluke treba da donesu hrabri lideri i nadam se da će rukovodstvo Srbije naći snage da sprovede Osnovni sporazum u cjelini. Kosovo je bilo spremno od samog početka i još uvijek jeste, da uradi svoj dio. Spremni smo da dalje preispitamo i unaprijedimo institucionalnu postavku za kosovske Srbe u okviru ograničenja njenog ustavnog okvira, ali mora biti jasno da je to dio nadležnosti Kosova, koje Srbija priznaje, poštuje i ne želi da potkopa.

*Realnost bi bila povratak pripadnika Srba sa sjevera u KPS. Vlada u Prištini je ta koja treba da povuče potez koji bi eliminisao napetost u sektoru poštovanja „manjinskih prava“ u ovom bezbjedonosnom sektoru. U čemu je tu problem?

Bisljimi: Policijski službenici kosovski Srbi napustili su policiju, to je bio početak problema, a štaviše, to je glavna manifestacija izvora eskalacije bezbjednosti na sjeveru Kosova. Pitanje tablica vozila je Srbija shvatila kao opravdanje da pokrene nešto mnogo ozbiljnije, za šta znamo da se već dugo sprema. Slažem se da kosovski Srbi treba da budu dio policije i upravo iz tog razloga, otvorili smo nekoliko poziva da obezbijedimo da regrutujemo više kosovskih Srba koji mogu da služe građanima Kosova bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Neosporna je činjenica da bi ih više bilo angažovano da im je Srbija dozvolila da se prijave. Nažalost, novouniformisanoj policiji na sastancima koje je BIA dogovorila u Raški zaprijećeno je ostavkom. Dakle, što manje miješanja iz Srbije će neminovno proizvesti veću stabilnost i više bezbjednosti u četiri sjeverne opštine, i tako doprinijeti stabilnosti cijelog regiona.

*Kada očekujete raspisivanje novih lokalnih izbora za četiri opštine na sjeveru Kosova?

Bisljimi: Razvili smo procedure i Ministarstvo za lokalnu samoupravu i administraciju će uskoro i formalno proglasiti odgovarajući podzakonski akt. Ovo će građanima dati instrument da promijene politički pejzaž i da pokažu da postoji spremnost javnosti da se uključi u novi izborni proces.

*Očekujete li da će Srbi bez iskrenog dijaloga sa vlastima u Prištini, odustati od onoga „što im poruči Beograd“ na novim lokalnim izborima ? Jeste li spremni da razgovarate sa njima, odnosno u ovom trenutku sa Srpskom listom?

Bisljimi: Kosovo i Srbija ne bi trebalo da pritiskaju lokalne kosovske Srbe da izaberu. Mi smo uključeni u lokalni dijalog sa kosovskim Srbima i do sada sam učestvovao u devet rundi. Premijer Kurti se sastao sa njima u nekoliko navrata, a naš zamjenik premijera Emilja Redžepi to radi redovno. Pored toga, resorni ministri organizuju sastanke fokusirane na paralelne sektore. Probali smo u raznim formatima, neki od njih su bili prilično korisni. Volio bih da Beograd podrži kosovske Srbe da od Kosova uživaju zagarantovana prava, bez prijetnje da će ih osloboditi finansijskih tokova iz Beograda ili čak da ih zastraši u drugim oblicima, kad god se upuste u razgovore sa predstavnicima kosovske vlade.

*Jasno je da postoji veza između Srba i Albanaca u pogledu organizovanog kriminala i korupcije, kako Vi vidite da to može biti spriječeno ako ne postoji koordinacija između policijskih i bezbjedonosnih struktura obje strane?

Bisljimi: Ovo je veoma dobro pitanje. Naša policija i naše bezbjednosne strukture u tom pogledu su bez ikakve sumnje voljne da se angažuju sa svojim srpskim kolegama u suočavanju sa ovim izazovom. Međutim, do sada nije bilo jedinstvenog znaka zvaničnog Beograda da se uključi u ovu saradnju. Sasvim suprotno. Znamo da bezbjednosna situacija na sjeveru, koju nameću nelegalne strukture Srbije, takođe podstiče sve vrste kriminalnih aktivnosti i korupcije kojima te strukture rukovode.

*Vlada u Prištini koju Beograd ne priznaje imala je više sjednica sa onom u Tirani, ali stav premijera Edija Rame, kao da nije potpuno saglasan onome što od njega očekuje Priština? U čemu je tu problem?

Bisljimi: Osim sa Srbijom, naši odnosi sa svim susjednim zemljama, prije svega sa Albanijom, su odlični. Jedini spoljnopolitički izazov je normalizacija odnosa sa Srbijom, a ovaj izazov pogađa sve naše susjede koji su nestrpljivi da se ovo poglavlje zatvori kako bi cio region mogao da krene napred. Beograd treba da prihvati da mu je Kosovo susjed i da iz toga izvuče najbolje. Spremni smo da idemo putem potpune normalizacije naših odnosa.

*Priština ignoriše projekat „Otvorenog Balkana“, pa da li je „Minhenski proces“ ono čemu Vaša Vlada teži, ili je tu nešto treće?

Bisljimi: Kosovo podržava sve inicijative regionalne integracije koje proizilaze iz, ili podržavaju proces evropskih integracija naše zemlje i regiona. Berlinski proces pruža najbolju platformu za ovo, Otvoreni Balkan je bio zamjena, a ne dopuna. Neki od nas su to shvatili od početka, nekima je bilo potrebno malo više vremena.

*Šta Srbi na sjeveru Kosova, ali i oni južno od Ibra mogu da očekuju? Bez njihove institucionalizacije teško da se može očekivati snižavanje tenzija i rizici od novih slučajeva nasilja?

Bisljimi: Većina kosovskih Srba živi na jugu i mirno provode svoj svakodnevni život sa Albancima i drugim zajednicama. Jasno je da Beograd podstiče tenzije samo unutar teritorije koju smatra „okupiranom“, sjevera, a ne ostatka. Kao takva, njena strategija se može razumjeti samo u okviru prethodnih rizičnih diskusija o podjeli. Jasno je da nije riječ o nedostatku prava već o secesionističkim ambicijama.

Položaj Srbije je neodrživ, s jedne strane propaganda gura priče kako su Srbi pod terorom, onda vaš predsjednik kaže da je manje Srba otišlo sa Kosova nego iz sela u Srbiji. Naši građani na sjeveru treba da očekuju punu volju i zainteresovanost Vlade Kosova za smislenu integraciju, potpunu eksploataciju raspoloživih fiskalnih instrumenata za ekonomski rast, poboljšanje obrazovanja i zdravstva, proporcionalno zapošljavanje u javnom i privatnom sektoru. Identično kao i svi ostali građani koji žive na Kosovu, koriste javne usluge i plaćaju ih, poštujući zakone, uključujući zvaničnu valutu u opticaju.

*Kakav će stav Prištine biti prema etničkim Albancima, kojih prema posljednjem popisu u Srbiji imako oko 61.000?

Bisljimi: Treba imati u vidu činjenicu da su Albanci u Srbiji, koji u većini žive u Preševskoj dolini, istorijski povezani sa Kosovom. Dakle, kao što sam ranije naglasio, naša je obaveza da se bavimo problemima koji su svake godine sve veći u pogledu prava Albanaca u Srbiji .

*Kosovska policija hapsi Srbe, pod sumnjom da su počinili ratne zločine. Oni su u istražnom pritvoru. Bezbjedonosne snage Srbije oslobodile su trojicu albanskih policajcajaca, koji su prethodno osumnjičeni za „teroristički upad“ na teritoriju Srbije. Kako pobijediti međusobni ekstremizam u kome je pravosuđe često samo „pokrivalica“ za podizanje tenzija?

Bisljimi: Hapšenje ratnih zločinaca nije navedeno kao aktivnost na listi ekstremizma, slanje vojnih trupa u susjednu državu i otmice pripadnika njihovih bezbjednosnih snaga i te kako jeste. Ne možemo povući nikakve paralele između ova dva slučaja. Znamo dobro šta se desilo na Kosovu tokom rata, 1998, 1999. godine, koji je bio brutalan i gadan, gdje je ubijeno preko 11.000 albanskih civila. Donošenje pravde za ove ratne zločine, i zločine protiv čovječnosti, obaveza je našeg pravosuđa.

*Šta Vi, kao potpresjednik Vlade u Prištini znate o toku istrage za ubistvo Olivera Ivanovića. Ima li i „albanske logistike“?

Bisljimi: Dobro se sjećam da kada je ubijen Oliver Ivanović (januar 2018), niko na Kosovu, uključujući i lokalne Srbe na sjeveru Kosova, nije upirao prstom u Albance kao moguće izvršioce. Ivanovića, SNS i predsjednika Srbije Vučića, kao i mnogi srpski mediji, demonizovali kao „izdajnika” i to je trajalo mjesecima prije čina atentata. Naše pravosuđe radi na ovom slučaju i sigurni smo da će što prije, a ne kasnije, doći do konačnih rezultata po ovom predmetu. Nedavno se Srbija izvinila Njemačkoj zbog širenja lažnih glasina o navodnom kosovskom počiniocu.

*Ko dobija, a ko gubi, oko Kosova, to je večno pitanje na koje Vi imate pravo da date svoj odgovor?

Bisljimi: Rješavanje sukoba i dijalog ne znači da jedna strana pobjeđuje, a druga gubi. Svi imamo koristi od potpune normalizacije, uključujući region i međunarodnu zajednicu uopšte. Svi gubimo od održavanja animoziteta. Spremnost za suočavanje sa prošlošću je neophodan preduslov za svaki dugotrajan mir i napredak.