Osuđeni lider SNSD-a smijenjen je odlukom CIK-a BiH, no sada odbija da se povuče s funkcije entitetskog predsjednika, prijeti referendumom o samostalnosti Republike Srpske i poziva EUFOR da stane na entitetske linije. Kako gledate na trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini, postoji li mogućnost eskalacije situacije, je li Milorad Dodik dovoljno jak da izazove sukobe?

– Dodik i po obrazovanju i generalno po širini liči na zaboravljenog lika iz Miloševićevog kruga, Milu Martića. Martić je bio „snažan politički vođa” paradržave na hrvatskom teritoriju, sve dok je Miloševićev režim stajao iza njegovih leđa. Kad je započela oslobodilačka akcija Oluja, a Milošević procijenio da nema ni interesa ni kapaciteta da spašava tu paradržavu, „šarmantno” je, kako bi rekao Vučić, na Martićevo pitanje šta da radi odgovorio – Ubij se. Vučić, kao što smo čuli, za sebe misli da nije tako „šarmantan” kao Milošević, ali da je daleko oprezniji, pa njegova poruka Dodiku vjerovatno neće biti tako upečatljiva kao Miloševićeva Martiću, ali će smisao, izgleda, biti isti. Čini se da je Vučić shvatio da nema ni interesa ni kapaciteta da spašava Dodika, pa je njegova podrška donedavnom pouzdaniku ostala tek formalna. Bez Vučića i Srbije, bez njihovog represivnog aparata i podrške, sve što Dodik radi su prazni, besmisleni politički manevri.

Priča o referendumu je potpuno promašena. Bosna i Hercegovina je u slučaju Dodik uradila upravo ono što se u ovakvoj situaciji moralo raditi – sprovela je formalnu proceduru, zasnovanu na sudskim odlukama i principu vladavine prava. Dogovorom o isplati jednogodišnje kazne Dodik je priznao sudsku presudu. Polaganjem zakletve kao entitetski predsjednik, na osnovu izbornih rezultata koje je proglasila Centralna izborna komisija, priznao je njen legitimitet i nadležnost, a to priznanje dodatno potvrdio žalbom na njenu odluku. Odluka je konačna i Dodik više nije entitetski predsjednik.

Što se referenduma tiče, svi demokratski sistemi jasno definišu ograničenja ovog instituta poluneposredne demokratije. Jedno od ograničenja je da se na referendumu ne može odlučivati o sprovođenju principa vladavine prava, prema tome Ustavni sud, u čijoj je to nadležnosti, sigurno neće dopustiti sprovođenje referenduma o valjanosti odluke Centralne izborne komisije, koja je u međuvremenu i sudski potvrđena. A što se tiče poziva EUFOR-u da stane na granice entiteta koje on smatra svojim lenom, i to je promašena priča – međunarodna zajednica je više puta jasno stavila do znanja da su entitetske granice samo administrativne i da ih nije moguće tretirati kao državne granice. Dakle, još jedna „prazna puška”.

Čini se da je Dodik uzalud „potrošio“ ogromne pare na lobiranje u SAD-u kako bi bio skinut s „crne liste“, a u isto vrijeme čvrsto igrajući na kartu ruskog čovjeka u BiH. Je li i to jedan od mogućih razloga loših vijesti iz Vašingtona?

Povezani članci

Svijet

Reakcije na ukidanje pritvora Dodiku: NS traži objašnjenje, SDS tvrdi da je Dodik ,,derogirao NSRS”

Politika

Imširović: Dok je Mandić glavni šef sve tri grane vlasti, Crna Gora treba da se drži podalje od događaja u BiH

Svijet

Dodik: EU nema pravo da odobri moje hapšenje

– Dodik je zadnjih mjeseci zapravo kupovao cigle od huligana koji su ga ubjeđivali da su oni važni u krugu aktuelne američke administracije. Oslanjati se na „lobiste” poput nekog Roda Blagojevića, u čije je poštenje upućen svaki provincijski policajac, jednostavno je groteskno. Groteskno je i to kada taj Blagojević, navodno se boreći u američkoj javnosti za skidanje Dodika s crne liste američke administracije, tvrdi da je potpis predsjednika Bajdena na odluku o sankcijama Dodiku bio na „auto-penu”, dakle stavljen mimo znanja i volje predsjednika.

Ova izjava je jednostavno smiješna, jer inicijalne sankcije Dodiku nije uvela administracija predsjednika Bajdena, a pogotovo ne na isteku njenog mandata, nego su sankcije protiv kabadahije iz Laktaša na snazi još od 2017. godine, dakle iz vremena prve administracije predsjednika Trampa.

Irelevantni akteri poput Blagojevića mogu tvrditi da predsjednika Trampa i Dodika povezuju zajedničke vrijednosti, pa i da je navodno predsjednik Bajden sankcionisao Dodika zbog toga što se u javnosti pojavio sa šiltericom MAGA iz Trampove predsjedničke kampanje. Međutim, nema nikakvih naznaka da bi se politika SAD-a kakva je bila na snazi u vrijeme Bajdenove administracije, pa i u vrijeme prve Trampove, sada mogla dramatično promijeniti. Istina je, administracija predsjednika Trampa manje će se baviti Bosnom i Hercegovinom i odgovornost za stanje u njoj će prebaciti na evropske saveznike, ali nema govora o dovođenju u pitanje podrške temeljnim odrednicama o jedinstvenoj, suverenoj i održivoj BiH.

Činjenica da je uz sve to Dodik najotvoreniji poklonik diktature Vladimira Putina, samo zaoštrava apsurdnost njegove pozicije i čini još smješnijim uvjerenje da bi se on mogao umiliti aktuelnom američkom predsjedniku i njegovoj administraciji. Koliko god mu Blagojević ili možda Ričard Grenel to obećavali, Dodik nikad neće dobiti pet minuta vremena predsjednika Trampa, u kojima bi mu mogao ispričati svoju tužnu životnu priču.

Uprkos činjenici da je Dodik osuđen i smijenjen, njegov politički partner Dragan Čović i dalje odbija da prihvati tu činjenicu. Čoviću su puna usta „evropeizacije“ dok s druge strane Dodik kaže da će EU propasti i da BiH nema budućnost u euroatlantskim integracijama. Koliko bi za Čovića mogla biti teška spoznaja o gubitku koalicionog partnera?

– Čović je jasno rekao da presude sudova treba poštovati i potpuno jasno stao na poziciju vladavine prava. Dodik je bio u koaliciji, koju je raskinuo, i sa HDZ-om BiH, dakle s Čovićem, ali i s trojkom, a u ranijim fazama sarađivao je i sa SDA. Čović je prvi pokušao stvoriti alternativu saradnji s Dodikom i SNSD-om na nivou centralne države, računajući da će u paketu s izgradnjom nove koalicione većine uticati na trojku da riješi ono što smatra svojim prioritetnim interesom – pitanje izbornog zakona.

Kad je postalo očigledno da od toga neće biti ništa, Čović se ohladio od dogovaranja političke alternative, ali je itekako svjestan da mu eventualna dalja saradnja s izolovanim i odbačenim Dodikom ne bi donijela argument ni za šta, pa ni za ostvarivanje njegovog političkog cilja.

Na kraju, s druge strane rijeke Drine odvija se nešto što mnogi analitičari smatraju građanskim ratom. Koliko dugo Vučić može da odolijeva masovnim demonstracijama građana i je li Dodikov odlazak s političke scene loš i za Vučića, s obzirom na „bratsku“ podršku batinaša s ove strane Drine koje je Dodik slao u ispomoć Vučiću?

-Bojim se da pad Vučićevog režima baš i nije blizu. S jedne strane, u Srbiji nije strukturisana politička alternativa, kao što je bila 2000. godine, ne vidi se ko bi to mogao da preuzme vlast ako bi Vučić pao. S druge strane, čini se da njegov uticaj u političkom tijelu ipak nije tako slab, kao što izgleda kada čitate demokratske medije ili slušate zagovornike političke alternative. Očigledno je da njegova grupa još uvijek kontroliše uvjerljivu relativnu većinu biračkog tijela, a da bi u slučaju izbora ponovo represijom i izbornim prevarama došao i do apsolutne većine.

Dodik mu je pomagao, kada je riječ o izbornim prevarama i ustupao mu svoje birače, pa i svoje pretorijanske grupe, ali sve to nije bilo presudno za Vučićeve „pobjede”. On se sve više oslanja na domaće paravojne i parapolicijske snage, na mafijašku organizaciju i kriminalne grupe. Istina je, dosta pripadnika tog polusvijeta ili pripadnika carstva zla vodi porijeklo iz manjeg bh. entiteta, ali ti će se ljudi agregirati oko Vučića i režima, i s Dodikom, i bez njega.