Milanović najprije zaključuje da rat Rusije protiv Ukrajine izgleda kao neuspjeh jer je Ukrajina sada „vjerovatno jedna od najmilitarizovanijih zemalja u svijetu“, bezbjednost Rusije se znatno pogoršala, a NATO je dalje napredovao i postao mnogo konsolidovaniji, dok je Zapad jači nego ranije.

Moguće je, međutim, da pravi ciljevi „specijalne vojne operacije“ ne samo da nijesu objavljeni, već da su veoma različiti od onoga što je o njima rečeno i što se pretpostavlja da jesu.

Milanović zato razmatra tezu o odnosu suvereniteta i bogatstva – dva dobra kojima zemlje teže: suverenitet znači slobodu donošenja političkih i ekonomskih odluka, tako da jednu zemlju što manje ograničavaju druge zemlje; a bogatstvo znači visok nivo prihoda (visok BDP po glavi stanovnika).

Međutim, problem je to što postoji međuzavisnost ta dva cilja: Zemlje mogu postati bogate samo ako postanu manje suverene, odnosno više globalno integrisane, uz međuzavisnost privreda i poštovanje međunarodnih normi i političkih, ekonomskih i drugih pravila.

Dva ekstremna primjera su, navodi Milanović, Sjeverna Koreja i Belgija: Sjeverna Koreja je praktično nesputana u svom donošenju odluka jer nije potpisnica međunarodnih sporazuma, ali je zbog svoje izolovanosti veoma siromašna, dok je na suprotnom kraju spektra Belgija koja je čvrsto integrisana u EU i NATO i druge organizacije, te praktično nema autonomije unutrašnje politike ili suvereniteta, ali je bogata.

Razmatrajući mogući ruski izolacionizam u kontekstu ideje međuzavisnosti dvije poželjne stvari (suvereniteta i bogatstva), Milanović postavlja pretpostavku da je rusko rukovodstvo došlo do zaključka da su bili neuspješni pokušaji Rusije još od doba Petra Velikog početkom 18. vijeka da Rusija postane „evropejizovana“.

Milanović između ostalog navodi da je Rusija u tom procesu 1990-ih usvojila liberalizam, uvezen sa Zapada, čiji su rezultati bili dramatično siromašenje i smanjenje brojnosti stanovništva, „zapanjujuća krađa imovine koju su stvorili milioni ruskih građana“, Rusija je izgubila sposobnost da sama odlučuje o svojoj politici – slijedila je Zapad, sarađivala sa EU i SAD, tolerisala širenje NATO-a i „nije dobila ništa zauzvrat“ sem kritike, privatizovala je svoju privredu kako su sugerisali zapadni stručnjaci, ali je sav novac otišao u inostranstvo.

Dakle, da bi povratila svoju ekonomsku i političku autonomiju, ona mora odlučno da raskine sa Zapadom, piše Milanović. Odnosno, Rusija mora postati nezavisna evroazijska sila čija će interakcija sa Evropom biti ograničena na minimum.

No, takvo povećavanje suvereniteta bi dovelo do nižih prihoda, a problem je što rusko stanovništvo ne bi pozdravilo ni raskid sa Evropom, ako ga najave ruski lideri, niti bi pozdravilo manje prihode.

Ruska vlast stoga ne može da sama izgradi novu „gvozdenu zavjesu“, ali sasvim je druga stvar da je izgradi Zapad kao kaznu za Rusiju i to zbog nečega što bi se, s ruske tačke gledišta, moglo smatrati sasvim opravdanom ruskom politikom, a to je upad u Ukrajinu koji je oduvijek bio popularan u ruskoj javnosti. Zapad to naravno ne vidi tako, već uvodi sankcije i gomila troškove Rusiji. Zapad time, i to svojom voljom, odsijeca Rusiju od Evrope i on, a ne ona, gradi novu, neprobojnu „gvozdenu zavesu“.

Odvajanje Rusije od Zapada koji po tom scenariju želi rusko rukovodstvo, piše Milanović, neće izvesti Moskva, već će ga izvesti Zapad, i zato rusko stanovništvo neće smatrati ruske vođe odgovornim za „poništavanje sna Petra Velikog“.

Naprotiv, smatraće Zapad nespremnim da prihvati Rusiju kao ravnopravnog partnera, i Rusija stoga neće imati drugog izbora osim da postane evroazijska sila, potpuno suverena, neometana sporazumima i pravilima, i oslobođena zapadnih ideologija.

Put do toga da raskid sa Zapadom bude trajan je to da cijena eventualnog budućeg sporazuma o utvrđivanju odnosa poslije ukrajinskog rata bude izuzetno visoka za Rusiju, toliko da će ga većina ruske elite i javnog mnjenja glatko odbaciti.

Na primjer, taj sporazum može uključivati ne samo povlačenje svih ruskih snaga iz Ukrajine, već i povratak Krima Ukrajini, izručenje ruskih oficira odgovornih za ratne zločine, smanjenje veličine ruske vojske, kontrolu ruskog nuklearnog programa – pretpostavlja Milanović.

Dakle, smatra profesor, Putinova vlast ima interesa da tjera Zapad da on gomila zahtjeve od kojih će teško odustati, jer samo opsežni, čak i nerazumni zahtjevi će obezbijediti da ih ruska vlast odbaci i da ruska antizapadna politika koju favorizuju Putin i njegovo okruženje, ostane veoma dugo na snazi.

Iako smatra da to ne znači da je ruska vlast potpuno ravnodušna prema cijeni sankcija, Milanović piše da će Moskva reagovati prihvatajući pregovore tek kada odluči da je postignut povoljan kompromis između suvereniteta i bogatstva, kada se „uvjeri da je dobila dovoljno sposobnosti da samostalno i dugo odlučuje o svojoj politici“.

Preporučeno

“POLITIČKI ALIBI PES-A”: Može li smjena Mandića zaista srušiti Vladu?

ŽIVKOVIĆ: Ako Mandić kaže da je Mladić zločinac i da je u Srebrenici bio genocid, povući ćemo inicijativu

OD HAPŠENJA DO ODBAČENE OPTUŽNICE: Ko će odgovarati za montirani pokušaj kriminalizacije kritičkih medija

VUČIĆ: Hoće li se zaustaviti evropske integracije Crne Gore zbog izjave Đeljošaja o vođama OVK?

INJEKCIJE ZA MRŠAVLJENJE IZMEĐU TERAPIJE I ZLOUPOTREBE – Dr Božović za Standard: Lijek nije trend, već terapija koja zahtijeva indikaciju i nadzor

PIPEROVIĆ: Pravda je zadovoljena, sud dao pravu mjeru onome što je u predmetu

Posljedica ovakvog načina gledanja na ruske ciljeve je – zaključuje Milanović – da se sankcije i razdvajanje između Zapada i Rusije više nijesu samo cijena koju Rusija plaća, „već da Zapad čini ono što sadašnje rusko rukovodstvo vjeruje da je u fundamentalnom dugoročnom interesu Rusije: prekid svih veza Rusije i Zapada i time oslobađanje Rusije da slijedi sopstveni kurs“.