Ubistvo u julu izazvalo je šok u tadžikistanskom društvu, gdje je tjelesno kažnjavanje zabranjeno od 2024. Ipak, u mnogim porodicama u centralnoj Aziji, fizičko kažnjavanje nije samo uobičajeno, već predstavlja normu. Šamari za loše ocjene, čupanje ušiju zbog neposlušnosti, batine “radi uvođenja discipline” – sve je to duboko ukorijenjeno u roditeljskoj kulturi.
Izreka “Moje dijete, moja pravila” često se koristi kao opravdanje, prikrivajući štetne postupke koji nerijetko predstavljaju zlostavljanje.Ubistvo tinejdžera u gradu Tursunzade, 60 kilometara od glavnog grada Tadžikistana, Dušanbea, nije izolovan slučaj. U novembru 2024. tadžikistanske društvene mreže bile su preplavljene snimcima bake iz južnog regiona Hatlon kako udara petoro djece uzrasta od tri do sedam godina štapom dok su ležala na podu i plakala. Mjesec dana ranije, majka u istoj provinciji snimljena je kako udara desetogodišnjeg sina u javnosti dok mu nije prokrvario nos.
Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Tadžikistana, u 2024. godini počinjeno je 994 krivičnih djela nad maloljetnicima, što je više od 30 odsto u odnosu na prethodnu godinu. Četrdeset osam ovih slučajeva uključivalo je teške povrede. S obzirom na to da je 40 odsto od 10 miliona stanovnika Tadžikistana mlađe od 28 godina, razmjeri nasilja su značajni.
„Prema posljednjem demografskom i zdravstvenom istraživanju, 56 odsto djece mlađe od 14 godina doživjelo je nasilje u kući“, rekao je za RSE predstavnik Unicefa u Dušanbeu, koji je tražio da mu se ne navodi ime.
Upotreba tjelesnog kažnjavanja u roditeljstvu uobičajena je širom centralne Azije. U Uzbekistanu, istraživanje Unicefa iz 2023. pokazalo je da je 62 odsto djece mlađe od 14 godina bilo podvrgnuto nasilnom disciplinovanju. To je dovelo do toga da parlament usvoji novi zakon u proljeće 2025. kojim se roditeljima zabranjuju svi oblici tjelesnog kažnjavanja.
U Kazahstanu, Unicef je 2023. godine izvijestio da je 53 odsto djece doživjelo psihološku ili fizičku kaznu. Među mališanima između jedne i dvije godine, ta brojka je bila 38 odsto. Komitet UN za prava djeteta pozvao je Astanu da uvede zakonsku zabranu koja još ne postoji.
U Kirgistanu su u toku planovi za zabranu tjelesnog kažnjavanja nakon istraživanja iz 2023. koje je pokazalo da 65 odsto djece doživljava nasilno disciplinovanje kod kuće, a 37 odsto trpi fizičku kaznu.
„Nepismenost roditelja“
Posljednjih godina u centralnoj Aziji pojavio se zabrinjavajući obrazac: neki roditelji fizički zlostavljaju i ponižavaju svoju djecu pred kamerom, namjerno snimajući te radnje kako bi snimak poslali supružnicima ili drugim članovima porodice. Takvi video snimci koriste se za manipulaciju i vršenje pritiska na rodbinu.
U februaru je u Uzbekistanu snimljena majka kako tuče svoju bebu i prijeti da će je ubiti kako bi se osvetila mužu. Otac u uzbekistanskoj pokrajini Taškent snimio je 2023. sebe kako šutira i davi svoje malo dijete da bi mučio svoju suprugu.
Elžas Ertajuli, direktor savjetovališta „Srećna porodica“ u najvećem gradu Kazahstana, Almatiju, kaže da je glavni problem nepismenost roditelja.
„Mnogi misle: Zašto gubiti vrijeme objašnjavajući šta je dobro, a šta loše, kada možete vikati ili prijetiti i postići poslušnost za nekoliko minuta“, rekao je Ertajuli. „Agresija prema djeci znak je roditeljske slabosti, emocionalne nestabilnosti i neznanja.“
„Možda imate master diplomu i budete profesionalac, ali ako ne znate vrijednosti porodičnog života i štetnost određenih metoda, nepismeni ste u porodičnim odnosima“, dodao je Ertajuli. „Ta nepismenost vam omogućava da kažnjavate djecu bez razmišljanja.“
Madina Šaripova, psihološkinja i vanredna profesorka na Tadžičkom nacionalnom univerzitetu u Dušanbeu, rekla je da je nasilje ciklično. „Djeca koja odrastaju uz viku i uvrede nemaju drugi primjer. Reprodukuju iste obrasce kada postanu roditelji.“
Muazam Ibragimova, dječja psihološkinja u Uzbekistanu, upozorava da ponavljanje kažnjavanja uništava osjećaj sigurnosti kod djece. „Bol dolazi od osobe koja bi trebalo da ih zaštiti. To narušava povjerenje i stvara hronični stres“, objasnila je ona. „Djeca prestaju da prave razliku između svojih postupaka i sebe. Ona ne pomisle: ‘Uradio sam nešto pogrešno.’ Ona misle: ‘Ja sam loš’.“
Rezultat je, kako je rekla, destruktivan pogled na svijet: „(Takvi roditelji) internalizuju model da sila garantuje poslušnost. Kasnije, oni ili dominiraju drugima ili traže nekoga da dominira njima. Tako se ciklus nasilja nastavlja.“
Društveni problemi takođe pojačavaju rizike, rekla je Gulčehre Rahmonova, direktorka nevladine organizacije „Pravna inicijativa“ u Tadžikistanu.
„Veliki dio stanovništva živi ispod granice siromaštva. Finansijska nestabilnost i nedostatak hrane, smještaja ili odeće stvaraju ogroman stres. Agresija se preliva na najranjivije – djecu“, rekla je Rahmonova.
Djeca migrantskih radnika iz centralne Azije posebno su ugrožena. Ostavljena s rodbinom dok roditelji zarađuju novac u inostranstvu, često se suočavaju sa zanemarivanjem ili zlostavljanjem. U uzbekistanskoj pokrajini Taškent u martu 2024. žena je smrtno pretukla svoju šestogodišnju nećaku jer nije uradila domaći zadatak.
Priča o stravičnoj smrti tadžikistanskog tinejdžera, koji je povrijeđen kada ga je otac vukao automobilom, postala je poznata samo zato što je snimljena i pojavila se na mrežama, dok samo djelić nasilnih incidenata izlazi na vidjelo.
Preporučeno
Izazov, kažu stručnjaci, nije samo kažnjavanje počinilaca, već i učenje porodica da je disciplina bez nasilja moguća i neophodna.
Video