Istraživanja javnog mnijenja, koja su u razvijenim i stabilnim državama poput Njemačke izuzetno precizna, ukazuju da tri tradicionalne stranke – demohrišćani, socijaldemokrate i zeleni – mogu samo u koaliciji obezbijediti većinu.

CDU/CSU se oporavila od ere Angele Merkel, prva je s 29% glasova. Slijedi krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) s podrškom od 21%, zatim Socijaldemokratska stranka (SPD), dosadašnjeg kancelara Olafa Šolca, sa 16%, i Zeleni sa 13% glasova. Stranka krajnje ljevice ima 6%, a novoosnovani savez Razum i pravda, novinarke i političarke Sare Vagenkneht, takođe krajnje lijeve orijentacije 5% glasova u istraživanjima.

Dosadašnja njemačka vladajuća koalicija, koju je predvodio SPD, raspala se početkom novembra kada više nije mogao biti meten pod tepih koncepcijski sukob kancelara Šolca i ministra finansija Kristijana Lindnera iz Stranke slobodnih demokrata (FDP) u vezi sa strateškim pravcem izvlačenja Njemačke iz stagnacije. Kancelar i SPD su bili za aktivnu politiku jačanja privlačnosti Njemačke kao mjesta za poslovanje i za paket pomoći u spašavanju radnih mjesta u posrnuloj automobilskoj industriji. Ministar finansijai njegova FDP su se pak zalagali za smanjenje javne potrošnje, smanjivanje poreza i usporavanje prelaska Njemačke na ekonomiju manje zavisnu od emisija ugljendioksida.

A ove razlike, koliko god bile ozbiljne, male su prema izazovima koji čekaju vladu ako uspiju da je uspostave tri tradicionalne stranke.

Kako izgleda današnja Njemačka

Ovi izbori su drugačiji od svih dosadašnjih jer se prosječan građanin Njemačke s nekim pitanjima suočava prvi put. Snažna industrija, visok privredni rast, niska nezaposlenost i mirno društvo pogodno za pristojan život u Njemačkoj decenijama su se podrazumijevali. Svaka od te četiri ključne karakteristike Njemačke promijenila se u samo nekoliko godina.

Jeftina ruska energija bila je oslonac snažne i inovativne njemačke privrede još od vremena kencelara Gerharda Šredera (1998-2005). Njemačka se čvrsto držala tog energetskog partnerstva čak i nakon ruske invazije na Gruziju 2008. i aneksije Krima 2014. Išlo se dotle da je pod pritiskom Zelenih Njemačka 2011, nakon nesreće u japanskoj atomskoj centrali u Fukušimi, odlučila da postupno zatvori sve nuklearne elektrane. Posljednja je zatvorena 2023.

Ruska invazija na Ukrajinu označila je kraj zlatnih godina jeftine energije. Cijena struje i gasa u Njemačkoj je u jednom momentu 2023. dostigla 165% cijene iz 2019.

Bez jeftine energije njemačka privreda teško može biti konkurentna, ako ne sprovede radikalne promjene. Nije ih sprovela. Tako su počele godine stagnacije.

Ekonomska stagnacja: Njemačka je proteklih godina prešla put od evropske ekonomske sile do zemlje u kojoj BDP pada. Nakon oporavka od pandemijske 2020, kada je zabilježila -4,1%, Njemačka je 2021. završila s +3,7%, a onda su uslijedile tri mršave godine: 2022. 1,4%, 2023. -0,3% i 2024. 0,2%.

Izvozna orijentacija: Najgore od svega je što nije pitanje stagnacije najteže. Pred budućim vlastima se postavlja pitanje samog ekonomskog modela zemlje. Njemačka se, više nego ijedna velika privreda, oslanja na industriju koja je širom svijeta sinonim kvaliteta, i na izvoz industrijskih proizvoda. Decenijama je izvoz naveliko premašivao uvoz, pri čemu se vrijednost izvoza povećavala – sa 500 milijardi eura 2000, na više od 1.500 milijardi 2022.

Tradicionalna ekstremno izvozna orijentacija Njemačke, koja decenijama nije dovođena u pitanje, postala je izazov. U eri skupe energije, u vrijeme ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku, u doba rasta desnice u Evropi i povratka Donalda Trampa na vlast u Americi, takva orijentacija ne garantuje uspjeh. Dodatni problem Njemačke je što je ogromna količina njenog izvoza odlazila u Kinu. Do 2021. i 2022. vrijednost je premašila 100 milijardi eura. Onda je počeo pad. Em je Kina napredovala u proizvodnji dijela robe koji je uvozila iz Njemačke, em je dodatašnji snažan rast Kine počeo da usporava, što je odmah uticalo i na potražnju njemačke robe.

Slično je i u slučaju SAD. Njemačka je u Ameriku godišnje izvozila i do 70 milijardi eura robe više nego što je iz Amerike uvozila. Četvrtina su automobili. Najave Donalda Trampa da će taj disbalans napasti uvoznim taksama za njemačke privrednike su noćne more.

Tehnologija: Njemačka je, navodi ovih dana Reuters, propustila da prati SAD i Kinu u razvoju tehnologije i da se koncentriše na spašavanje svoje posrnule industrije. Država koja je decenijama bila na čelu industrijskih inovacija borila se s prilagođavanjem digitalnom vremenu. Njemci nerado prihvataju nove tehnologije, navodi Reuters, citirajući istraživanje Bitkoma iz 2024. prema kojem u tri četvrtine njemačkih kompanija još uvijek koriste telefaks.

Digitalizacija nikada nije bila prioritet. Angela Merkel je svojevremeno obećala ulaganje više milijardi eura u brzi internet, ali novac za to nije dala. Njemačka je na 36. mjestu od 38 industrijaliziranih zemalja po brzim internet vezama.

Migranti su ključna tema AfD-a, pogotovo nakon niza napada migranata na građane. Traže deportovanje migranata i zatvaranje njemačkih granica, da se zahtjevi za azil obrađuju izvan Njemačke, izlazak iz evropske politike kvota za prijem migranata, protiv su privatnih organizacija za spašavanje na Mediteranu koje se brinu o migrantima brodolomcima, traže ukidanje prava na „spajanje porodica“ i davanje njemačkog državljanostva za azilante i njihovu djecu itd.

Ostale teme, poput Balkana, proširenja EU itd – jednostavno u ovoj kampanji ne postoje, osim tamo đe se dotaknu neke od vodećih tema. Njemačka se bavi sobom.

Koliko su jaki ekstremisti i što hoće?

Ozbiljne strateške izazove s kojima se Njemačka suočava adresiraju svi društveni činioci – od političara, biznis sektora i akademske zajednice do neformalnih grupa. Saglasnost postoji da nema lakih rješenja, ali da strukturne reforme koje su nužne moraju stići kao plod što je moguće višeg društvenog konsenzusa. Opšti stav je da su Njemačkoj te reforme nužne i da je do uspjeha put trnovit.

Ultradesničarska AfD, međutim, nudi za sve probleme, kako je to kod nacional-populista običaj, laka „rješenja“. Ostale stranke drže se tradicionalnog njemačkog nepisanog pravila još od vremena nakon II svjetskog rata da s ekstremnom desnicom nema saradnje. Međutim, čelnik demohrišćana je prošlog mjeseca to „sveto“ pravilo narušio kada je uz pomoć AfD-a progurao prijedlog o pooštravanju uslova imigracije. Većina građana ovo ne vidi kao problem jer smatra da je ispravno nekada koristiti i glasove ekstremne desnice, a da se nesaradnja odnosi samo na sastavljanje vlade s njom.

Alnterantiva za Njemačku je svakako ohrabrena jer joj istraživanja daju dvostruko više glasova nego što je dobila na parlamentarnim izborima 2021.

Retorika i izborne poruke AfD-a su tipične za takve stranke širom Evrope i razvijenog svijeta. Protiv migranata, protiv političke stagnacije i zastoja, protiv ovakve neefikasne i birokratizovane Evropske unije… Protiv su zajedničke evropske valute, traže da Njemačka izađe iz ovakve EU i ukine euro, za saradnju su s Rusijom i kupovinu energenata od nje. Protiv su politike rodnog identiteta i prijete protjerivanjem stranih profesora koji to predaju. Protiv su prava na abortus.

AfD je, prema procjenama, došla do maksimuma. Iako ovakve procjene treba uvijek uzeti s dozom opreza, čini se da je doista tako. Međutim, stavovi vođa tradicionalnih stranaka da su oni koji su prišli krajnjoj desnici učinili to uglavnom iz razočarenja, ne djeluje ohrabrujuće imajući u vidu da krajnja desnica tradicionalno uzima dio glasova građana frustriranih onim što smatraju neefikasnošću vlasti. A kada je o EU riječ, tu imaju plodno tlo.

Večina novih glasača AfD-a su mladi ljudi, za koje, za razliku od starijih, podrška kranjoj desnici ne nosi nikakvu stigmu.

Iako se sada čini da AfD nema šanse da napravi Vladu, ono što se dogodilo je da je rast popularnosti krajnje desnice gurnuo demohrišćane Fridriha Merca još više desno od pozicije desnog centra koju oni tradicionalno zauzimaju. A to onda može otežati eventualne pregovore sa socijaldemokratama i ostalima.

Ko bi mogao činiti i voditi vladu?

Kako sada stvari stoje gotovo sigurna je postizborna koalicija demohrišćana i socijaldemokrata. Dvije vodeće njemačke političke stranke i ljuti rivali, bile su više puta u situaciji da zajedno vladaju odnosno da formiraju ono što se u Njemačkoj naziva Velikom koalicijom. Dogodilo se to šezdesetih u kabinetu kancelara Kurta Georga Kizingera, a onda dva puta u proteklih dvadesetak godina u eri Angele Merkel. U trima njemačkim saveznim državama velika koalicija je sada na vlasti – u Berlinu, Hesenu i Saksoniji. Dakle formiranje Velike koalicije ne bi bilo prvi put. Za tim se posezalo kada su viši ciljevi to nalagali. Međutim, sada je problem da ni Velika koalicija nije dovoljno velika, odnosno da CDU/CSU i SPD zajedno nemaju većinu. Najlogičniji partner bi im mogli biti zeleni, ali ne treba isključiti ni koaliciju s ljevicom. I to se već događalo.

Vođa demohrišćana, Fridrih Merc, sedamdesetogodišnji je bivši sudija i korporativni advokat. Iskusan je političar koji je od aktiviranja u politici 1989, prošao put od poslanika u Bundestagu i Evropskom parlamentu, do vođe opozicije. Nekada rival Angele Merkel, kada je ona snažno zavladala, povukao se iz politike i vratio karijeri pravnika. Nakon što je nekadašnja kancelarka odstupila, vratio se u politiku. Izuzetno je bogat i za njemačke prilike, budući da mu je struka otvarala put u brojne upravne i nadzorne odbore prestižnih njemačkih kompanija.

U mladosti je bio žestoki antikomunista, u zrelim godinama je počeo da zagovara ekonomski liberalizam, što je njegov najkarakterističniji stav.

Čvrsti je pristalica EU i NATO-a. Sebe opisuje kao „istinski uvjerenog Evropljanina i transatlantistu“. Majka mu je porijeklom Francuskinja.

Zalaže se za veće troškove za odbranu i vraćanje nuklearnih elektrana u upoterbu.

Što je sve u igri?

Koliko će Merc dobro proći na izborima, pa koliko će dobro pregovarati, pa koliko će njegova eventualna vlada oživjeti posrnulu ekonomiju i uhvatiti se ukoštac s gorućim pitanjima poput migracija – sve su to pitanja na koja odgovori predstavljaju i odgovore na pitanja budućnosti AfD-a a onda i Njemačke.

Zato više analitičara ove izbore smatra najvažnijima u Njemačkoj od II Svjetskog rata.

Neuspjeh Mercove eventualne vlade, pogotovo u snižavanju troškova života i obuzdavanju inflacije, utire put AfD-u da 2029. ili ranije preuuzme vlast.

S druge strane, uspjeh Mercove vlade možda bi mogao pomaknuti AfD sa ekstremističke pozicije. Pitanje je je li sadašnja liderka AfD-a Alis Vajdl sposobna učiniti ono što su prije nje već napravile Marin le Pen i Đorđa Meloni.