Jedan od posljednjih slučajeva odnosi se na postupak protiv Jovana Martinovića i Andreja Nedovića, koji su bili optuženi za krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju, odnosno za pribavljanje protivpravne imovinske koristi kompaniji Uniprom u iznosu od oko 20 miliona eura.

Sličan epilog prethodno je imao i predmet protiv Aleksandra Mijajlovića, Predraga Boškovića, Draga Spičanovića, Vladana Lazovića, Milovana Pavićevića i Andrijane Nastić, u kojem je Viši sud takođe obustavio postupak nakon ocjene da u spisima nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju.

Odluke Višeg suda u ovim predmetima posebno dobijaju na težini ako se ima u vidu da su neki od okrivljenih prethodno provodili mjesece u pritvoru, dok su postupci trajali predugo. Za to vrijeme njihova imena i optužbe koje im je stavljalo na teret SDT bile su predmet intenzivne javne pažnje, dok se sada, nakon sudske kontrole, postavlja pitanje koliko su takve optužnice bile utemeljene. Upravo zbog toga posljednje odluke Višeg suda predstavljaju mnogo više od procesnog epiloga pojedinačnih predmeta – one ponovo stavljaju u fokus način na koji SDT pokreće i predstavlja postupke, ali i odgovornost suda da takve optužnice prije svega temeljno provjeri.

Viši sud u Podgorici obustavio je postupak, a Volkov, koji je branio Martinovića, kaže da je takvu odluku očekivao.

“Od starta sam ukazivao da u radnjama mog branjenika nema protivpravnog postupanja, niti je Jovan Martinović bio u teorijskoj ni upravnoj mogućnosti da pričini štetu”, kazao je Volkov.

Prema njegovim riječima, Martinović je u okviru tog postupka proveo oko dva i po mjeseca u pritvoru, nakon čega je pušten uz jemstvo, dok je potom uslijedio period od približno tri godine tokom kojeg, kako tvrdi Volkov, istraga nije bila djelotvorna.

Predmet je, zbog izmjene stvarne nadležnosti, kasnije preuzelo Više državno tužilaštvo u Podgorici, koje je sprovelo određene procesne radnje, saslušalo svjedoke i podiglo optužnicu.

Volkov smatra da je upravo sudska kontrola trebalo da pokaže da li optužnica ima dovoljno osnova za nastavak postupka.

KONTROLA OPTUŽNICE KAO VAŽNA SUDSKA FAZA

Prema riječima Volkova, slučaj Martinovića i Nedovića nije izolovan kada se govori o posljednjim odlukama Višeg suda.

“Nije to prvi predmet u prethodnim nedjeljama koji je završen ovako. Isti epilog imao je predmet Aleksandra Mijajlovića, Boškovića i drugih, i u oba predmeta sam postupao kao branilac više okrivljenih”, rekao je Volkov.

U predmetu protiv Mijajlovića, Predraga Boškovića i ostalih, Viši sud je takođe obustavio postupak nakon ocjene da u spisima nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju u izvršenje djela koja su im stavljena na teret.

SDT je na tu odluku uložio žalbu, pa će konačnu riječ o tom predmetu dati Apelacioni sud.

Upravo činjenica da sud u fazi kontrole optužnice provjerava da li prikupljeni dokazi dostižu zakonom potreban nivo, prema Volkovu, predstavlja važan mehanizam zaštite prava okrivljenih.

On posljednje odluke Višeg suda vidi kao mogući pokazatelj promjene pristupa.

“Želim da vjerujem da Viši sud u posljednje vrijeme zauzima neki jasniji stav po pitanju optužnica, da se ne potvrđuje sve što se potvrđivalo ranije”, kazao je Volkov.

Dodaje da je sudska kontrola važna i zbog samog funkcionisanja pravosuđa.

“Dobro je i za okrivljene i za društvo da zaista sudstvo pokaže, kroz ove odluke, jedan visok stepen nezavisnosti i jasan stav prema tim i takvim optužnicama”, rekao je.

OD EMISIONIH KREDITA DO NAVODNE KRIMINALNE ORGANIZACIJE

U predmetu Martinovića i Nedovića, jedan od ključnih argumenata odbrane odnosio se na pitanje ko je odlučivao o dodjeli emisionih kredita.

Volkov je tokom kontrole optužnice ukazivao na Vladinu uredbu kojom je bilo određeno koliko emisionih kredita pripada pojedinim privrednim subjektima.

“Proizvod emisionih kredita nije dodjeljivao Jovan Martinović, nego je to uradila Vlada svojom uredbom koja je jasno navela, taksativno i određeno, koliki je broj kredita pripao Unipromu”, kazao je Volkov.

Prema njegovom tumačenju, zbog toga nije postojala mogućnost da se njegovom branjeniku pripiše odgovornost za odluku koja nije bila u njegovoj nadležnosti.

VIŠEGODIŠNJI POSTUPCI I POSLJEDICE PO OKRIVLJENE

Volkov posebno ukazuje na vrijeme koje okrivljeni provode pod krivičnim postupkom prije nego što sud utvrdi da li optužnica uopšte ima dovoljno osnova.

U slučaju Martinovića, kako navodi, od hapšenja do odluke o obustavi postupka prošlo je više godina, dok je sam okrivljeni dio tog perioda proveo u pritvoru.

“Moramo imati u vidu da je taj čovjek doživio jedan progon od strane Specijalnog državnog tužilaštva, da je patio i on i njegova porodica, da nije mogao imati nikakav ozbiljan radni, politički, državni angažman, jer se vodio postupak protiv njega”, kazao je Volkov.

On smatra da se zbog toga mora postaviti i pitanje posljedica koje dugotrajni postupci imaju po ljude protiv kojih su vođeni.

“U suštini se postavlja pitanje ko će tom čovjeku vratiti izgubljeno vrijeme, patnju koju je doživio, a pitanje pritvora najmanje je bitno kroz neku materijalnu satisfakciju”, rekao je.

NE POTVRĐUJE SE SVAKA TUŽILAČKA TEZA

Volkov posljednje odluke Višeg suda posmatra u širem kontekstu odnosa između tužilaštva i suda.

“Vjerujem da će se nastaviti sa tim trendom, da prosto ne potvrđuje se svaka teza tužilaštva”, kazao je.

Pri tome, odluke o obustavi postupaka nijesu same po sebi konačne u svakom predmetu. Tamo gdje je tužilaštvo uložilo žalbu, o njima će odlučivati Apelacioni sud.

Ipak, prema Volkovu, činjenica da optužnice prolaze detaljnu sudsku kontrolu predstavlja važan dio krivičnog postupka.

“Ja prepoznajem neku novu energiju kod Višeg suda u Podgorici i pozdravljam ovo. Ovo je, što se mene tiče, jedina ispravna i zakonita odluka i nadam se budućim odlukama”, zaključio je Volkov.