Poznati, prihvaćeni glumac i nadobudna, mlada rediteljka upoznali su se prvi put u Subotici 1990. godine i svima osim njima činilo se da su savršen par. Dobro, i Rade je brzo bio fasciniran 20 godina mlađom Lenkom, ali ona nije bila impresionirana. Tek je završila akademiju i planirala je da istražuje pozorište, otkriva nove glumce i da ide po svijetu. A onda se neočekivano zaljubila u Šerbedžiju.

“Upoznali smo se 1990. godine u Subotici. Došao je da radi ‘Kralja Edipa’ na tamošnjem festivalu. Tek sam završila akademiju i došla sam da radim manju predstavu. Radila sam s njegovim studentima s novosadske akademije. Jedan dan smo se sreli u holu teatra. Imala sam problema s nekim od njegovih studenata i htjela sam s njime o tome da porazgovaram. On je imao 43, a ja 23 godine. Mom ocu i majci to je bio drugi brak, a otac je od majke bio stariji 18 godina. Nije mi bilo nimalo neobično da se kao mlada zaljubim u muškarca koji je 20 godina stariji od mene. Oduvjek su mi se sviđali muškarci koji su stariji od mene, koji imaju više životnog iskustva. Sve je išlo vrlo brzo iako nisam očekivala da će se razviti u ljubavnu vezu. Radu nisam poznavala, ali znate kako je to u pozorišnim krugovima – kruže tračevi i svakakve priče. Fascinantno je šta su sve ljudi sposobni izmisliti iz zavisti”, ispričala je za Jutarnji list Lenka.

Sve je, zapravo, počelo tako što je Šerbedžiji, tada već velikoj jugoslavenskoj glumačkoj zvijezdi, koleginica Inge Apelt rekla: “Ovu bi malu mogao da oženiš”, pokazujući u Lenkinom smjeru.

Odmah mu se svidjela, a 20 godina razlike, pokazaće se, nije smetalo ni njemu ni njoj. Uprkos njeznom prvobitnom neoduševljenju, kada su se upoznali, odmah su “kliknuli”.

“Da, bila je neka hemija, mada sam ja imala neke predrasude kad sam otišla u Suboticu, tek sam bila završila Akademiju. Više me privlačila neka alternativna scena i neke nepriznate i nepoznate vrijednosti. Avangarda je bila pravac u kojem sam razmišljala, sva sam nešto bila u fazonu rušenja priznatih vrednosti. Rade je glumac koji je toliko priznat, voljen, koji je mnogo postigao pa se nije uklapao u moje ideje o svijetu. Potpuno me razoružala ta njegova jednostavnost, iskrenost i čistoća, neki skoro dječački duh. Baš me osvojio kao čovjek”, rekla je kasnije Lenka.

Navodno su već nakon nekoliko dana počeli da žive zajedno, a Lenka danas tvrdi da dugo nije htjela nikome da prizna da je sa njim.

Ali, već godinu dana kasnije njih dvoje su se vjenčali i ubrzo su čekali prvo dijete. Ali, sreća im tada nije išla na ruku. Počeo je rat, a Šerbedžija je bio jednako omražen u Zagrebu i Beogradu jer je zagovarao mir. Najgore je krenulo baš kad im se rodila prva ćerka Nina.

“S nekoliko prijatelja otišao je da proslavi rođenje naše ćerke. Te noći je jedan čovjek potegao pištolj na njega. Svašta mu je rekao, vrijeđao ga. Možete zamisliti šta se sve tu događalo. Sjutradan je Rade otputovao u Ljubljanu gdje je s Radkom Poličem Racom igrao predstavu u Cankarjevom domu. Nazvao me i rekao da moram da dođem u Ljubljanu. O napadu i potezanju pištolja nije mi rekao ni riječi. Osjećala sam da se nešto ozbiljno događa. Nina je imala tek šest dana kad sam krenula prema Sloveniji i to preko Makedonije, a Rade mi je tek kad sam došla ispričao šta se dogodilo i zašto smo morali da odemo”, pričala je rediteljka.

Teški dani su se nastavili, ali otvorila su im se vrata kad ih je u London pozvao glumac Entoni Endrus, s kojim je Rade prije sarađivao. Kako su učestvovali u mirovnim kampanjama, došli su i do glumice Vanese Redgrejv, koja je bila investirana u problematiku rata u Hrvatskoj ali i Bosni i Hercegovini.

“Dok smo bili u Londonu, Rade je dobio poziv da radi predstavu u Mančesteru, zatim je Milčo Mančevski snimio film “Prije kiše” s Radetom u glavnoj ulozi. Taj je film označio početak njegove međunarodne karijere i otvorio mu mnoga vrata. Na početku je u Londonu bilo jako teško. Bilo je dana kada sam brojala pelene i vagala koliko ih mogu promijeniti u danu, četiri ili šest. Jedna je koštala 11 penija”, ispričala je Lenka za Jutarnji. Vanesa Redgrejv i njen brat Kolin u jednom su im trenutku predložili osnivanje “Moving Theatre”. Redgrejv je otišla u SAD pa im je ostavila stan da u njemu borave dok nje nema.

Druga ćerka, Vanja, rodila se ubrzo, a Lenka se zaposlila u bolivijskoj ambasadi (njena je majka rođena u Boliviji), ali su malo odahnuli tek kad je Rade dobio ulogu u “Svecu” 1997. Treća ćerka Milica takođe se rodila u Londonu, a nakon devet godina života tamo, preselili su se u Los Anđeles kako bi Rade mogao intenzivnije juriti svoju holivudsku karijeru. To mu je i uspjelo, a Lenka nikad nije krila kako je svjesno zapostavila svoju karijeru i brinula se o djeci kako bi on mogao da napreduje.

“Životne okolnosti su bile takve. Odlazak, brak, borba za opstanak, djeca. Meni je karijera bila u drugom planu, nešto usputno. U pitanju je bio opstanak porodice, a više smo šanse za opstanak imali s Radetovim filmovima, kroz njegovu karijeru. Teško da bih mogla da izdržavam svoju porodicu svojom karijerom i svojim teatrom. Odavno sam shvatila da mi je karijera u drugom planu. Rad u teatru mi je važan za ispunjenje kao kreativnom biću, ali se nisam usmjeravala, ulagala energiju, vukla poteze u smislu da gradim karijeru. Bilo mi je važnije da radim u kreativnom okruženju. Za pravu karijeru čovjeku je potrebno mnogo više vremena. Ima dana kada razmišljam o tome šta bi se dogodilo da nismo otišli, kako bi izgledao moj život da smo povukli neke druge poteze”, priznala je.

Ali, svake godine kreativnost pusti iz sebe režirajući novu predstavu za “Ulysses” Teatar na Brijunima. S njima su često bile njihove ćerke, pogotovo prije nego što su krenule na fakultete, a nerijetko su i glumile u predstavama jer, kako je rekla Lenka, to je bilo lakše nego pronaći nekoga da ih čuva.

Izvor: 100posto.hr