Srce nam kuca, dlanovi nam se znoje, mišići su nam napeti, stomaci nam se grče i koža nam se ježi, a ipak iz nekog razloga uživamo u tome.

Prema mišljenju psihologa Malkolma Šefilda, sve se svodi na evoluciju, biologiju i društvo.

Naš biološki odgovor na osjećaj straha, poznat kao borba ili bijeg, instinktivno se razvijao hiljadama godina sa ciljem da nas pripremi za situacije opasne po život.

Dok su istorijski to mogli biti sabljozubi tigrovi, danas su prijetnje mnogo manje, ali naš biološki odgovor i dalje postoji. Postoji i argument da nas je pop kultura uslovila da mislimo da moramo da se suočimo sa opasnošću da bismo postali jaki.

Tu je i nalet adrenalina koji doživljavamo kada smo uspaničeni, što može izazvati veliku zavisnost. Ove stvari zajedno značile su da suočavanje sa strahom i odlazak sa događaja nepovrijeđeni donose nama i našim umovima veliko zadovoljstvo – bar za neke od nas.

Povezani članci

zivot

Psihološkinja Kostić za Standard: Monogamija je ‘lukavstvo civlizacije’, žena vara zbog nedostatka ljubavi i pažnje; Pacijent koji se bori sa karcinomom je najusamljeniji

Gledajući horor film ili ulaskom u ukletu kuću, mi dodirujemo duboko ukorijenjene ljudske instinkte i prevazilazimo strahove.

Ovo kasnije podstiče mozak da oslobodi osjećanja dobre volje kao način da nas nagradi za preživljavanje. Međutim, previše uživanja u opasnosti, posebno kada je stvarna, može ukazivati na psihopatiju i ekstremno rizično ponašanje.

Zašto uživamo u strahu?

Dr Šefild, koji se specijalizovao za paranormalna vjerovanja, vjerska uvjerenja i duhovnost, kaže da postoji nekoliko razloga, ali sve zavisi od toga koliko je situacija „stvarna“ u smislu našeg nivoa uživanja.

„Gledanje horor filma je zastrašujuće, ali niste u opasnosti. Ako se bavite ekstremnim sportom, poput skakanja padobranom, postoji veća opasnost, ali opet, ako je sve bezbjedno, velike su šanse da ćete biti dobro. Međutim, u nepredvidivoj, opasnoj situaciji koja dolazi niotkuda, strah koji doživljavate je manje poželjan“, rekao je on.

To je trostruko – evoluciono, biološki i društveno, smatra stručnjak.

„Iz evolucione perspektive, mi smo teško osposobljeni da tražimo strah jer smo evoluirali da ga osjećamo. Naši preci koji nisu osjećali strah imali su veću vjerovatnoću da ih tigrovi pojedu i da ne prenesu svoje gene dalje. Druga teorija je biološka i taj strah nam daje adrenalin. što može da izazove zavisnost. Teorija koja se više zasniva na društvu je da nas mediji i naše porodice podstiču da mislimo da je suočavanje sa strahom znak snage“, dodaje on.

Ako strah nije stvaran, bavljenje njime nam daje element kontrole, a to može nadoknaditi nedostatak kontrole koji imamo u sopstvenim životima, prenosi Klix.ba.