U Crnoj Gori, zemlji bez jasne granice između prošlosti i sadašnjosti, sudbine nestalih lebde poput neizgovorene istine – teške, neprijatne, ali neophodne.
Od 2014. nestalo 1432 osobe, potraga još aktivna za njih 47Prema podacima Uprave policije, od 2014. do 2024. godine prijavljeno je 1432 nestanaka građana Crne Gore. Potraga je još aktivna za 47 osoba. U posljednjih godinu nestale su 122 osobe, od čega se 11 njih i dalje vodi kao nestalo.
Statistika nudi hladne brojeve. Stvarnost donosi nešto mnogo teže: svaki broj nosi ime, pogled, život koji je nestao iz svakodnevice, a institucije često ostaju bez odgovora. U zemlji koja još nema jasan registar nestalih, niti efikasan sistem podrške porodicama, svaki nestanak je podsjetnik da pravo na istinu ne može biti pitanje dobre volje države, već njena obaveza.
Sistem bez sistema
Na upit o dodatnim informacijama – o načinu vođenja potraga, razlikama u tretmanu nestalih maloljetnih i punoljetnih osoba, procedurama za nestale tokom ratnih sukoba, i napretku u tim istragama – Uprava policije je odgovorila šturo: dostavljen je samo opšti pregled brojeva i procedura, bez konkretnih podataka koji bi javnosti omogućili uvid u efikasnost i odgovornost institucija.
Upravo u tim „nedostacima“ krije se srž problema. Jer kada institucija ne osjeća obavezu da odgovori na konkretna pitanja o ljudskim životima, šalje jasnu poruku: da je odgovornost stvar lične inicijative, a ne sistemske dužnosti. A kada se porodicama nestalih odgovara samo tabelama i opštim frazama – to nije neutralnost, to je institucionalna šutnja.
U društvu u kojem su nestanci lica tretirani kao tehnička greška ili individualna tragedija, a ne kao javna i politička odgovornost, sistem zapravo ne postoji. Postoje protokoli na papiru – ali ne i sigurnosna mreža. Postoji statistika – ali ne i strategija.
Izostanak odgovora nije samo tehnička omaška – to je poruka porodicama da su prepuštene same sebi.
Zakon postoji, praksa izostaje
Nestanak osobe u Crnoj Gori regulisan je Zakonom o vanparničnom postupku, koji određuje kada i kako se osoba može proglasiti umrlom. No, kako ukazuje kriminolog Veselin Rakočević, ovaj zakon datira još iz vremena kada Crna Gora nije bila samostalna država. Propisi su prošli test vremena, ali institucije često pasivno čekaju da porodice pokrenu postupke, umjesto da same preuzmu inicijativu.
Rakočević pojašnjava da se osoba može proglasiti umrlom ako o njoj nema vijesti u periodu od pet godina, a navršila je 70 godina života, ili ako okolnosti nestanka ukazuju na to da više nije živa. „Zakon omogućava i kraće rokove, npr. šest mjeseci u slučaju elementarnih nepogoda, ili godinu za nestale u ratnim okolnostima – ali suština nije samo u rokovima, već u institucionalnom odnosu prema nestanku“, kaže Rakočević. Naglašava da je sud dužan da pokrene proceduru tek kad neko s pravnim interesom podnese predlog – a to je najčešće porodica.
„Pravni okvir je tehnički dovoljan, ali problem je u inertnosti. Ako porodice nemaju snagu, znanje ili povjerenje da pokrenu postupak, država mora biti ta koja će reagovati“, ističe advokat Veselin Radulović.
On upozorava i da je odsustvo jedinstvenog registra nestalih lica prepreka ne samo za potragu, već i za ostvarivanje prava porodica.
„Podaci o nestalim licima i njihove fotografije uglavnom su dostupni samo porodici i policiji. Javnost nije uključena, a upravo bi šira dostupnost tih informacija mogla pomoći u pronalasku nestalih, posebno djece“, kaže Rakočević
Kada sistem ne pruža ni podršku ni proaktivnost – gubi se ono najvažnije – povjerenje.
Izuzetak koji potvrđuje pravilo
Slučaj Dejana Bundala, iako još neriješen, pokazuje kako institucije mogu djelovati kada postoji volja. Njegova sestra, Sanja Bundalo, opisuje:
„Policija u Šavniku i tadašnji komandir Zoran Pejanović odmah su reagovali. Angažovani su avioni, helikopteri, forenzičari, čak i Hrvatska gorska služba spašavanja sa psima tragačima. Vojska, vatrogasci, građani – svi su pretraživali teren danima.“
Međutim, kako i sama Sanja priznaje, ovo je bio izuzetak, ne pravilo. Većina porodica nema pristup ovakvoj podršci, niti doživljava institucionalnu efikasnost i empatiju.
Za porodice poput Dejanove, neizvjesnost je postala svakodnevnica.
“Najveći teret nam je bila ta ogromna neizvjesnost, muka živa, vjerujte. Od devet krugova Danteovog pakla, mi smo kao porodica prošli deset”, svjedoči njegova sestra Sanja Bundalo.
Pravni paradoksi: maloljetni i punoljetni nestanci
Postupanje institucija razlikuje se zavisno od starosne dobi nestale osobe. Ako nestane maloljetnik, policija je dužna da odmah reaguje, uključi centre za socijalni rad i alarmira sve nadležne službe.
Međutim, ako nestane punoljetna osoba, institucije imaju širu diskreciju. Ukoliko se pronađena osoba ne želi vratiti porodici, policija često odbija da pruži bilo kakvu informaciju – pozivajući se na zaštitu privatnosti. Time se porodice stavljaju u dvostruku patnju: ne znaju da li je njihova voljena osoba živa, niti imaju pravo da to saznaju.
Tea Gorjanc Prelević iz HRA ukazuje da najveći problem u praksi predstavljaju „inertnost i nedostatak posvećenosti institucija dok vrijeme prolazi, a porodice u međuvremenu pate“. Upozorava da potraga za nestalima može uspjeti samo ako se doživljava kao nešto što se mora rješavati odmah, a ne kada institucijama to odgovara.
Kad država ne prepoznaje zločin
Crna Gora još nije uvela prisilni nestanak kao posebno krivično djelo, iako je na to obavezana još od preporuka UN Komiteta za prisilne nestanke iz 2015. godine.
Porodice nestalih nemaju pravo na besplatnu pravnu pomoć, nemaju status žrtava, a mnoga osnovna prava ne mogu ostvariti sve dok država formalno ne proglasi nestalu osobu umrlom – čak i kada je jasno da država nije učinila sve da osobu pronađe.
Tea Gorjanc Prelević, upozorava da to nije samo pravni, već duboko moralni problem, podsjećajući da je Komitet posebno istakao potrebu da članovi porodica budu prepoznati kao žrtve i da se hitno obezbijedi njihovo pravo na kompenzaciju i druge oblike reparacija.
Iako je predlog za uvođenje prisilnog nestanka kao krivičnog djela prihvaćen, inicijativa za besplatnu pravnu pomoć porodicama nestalih, prema riječima Prelević, još nije dobila podršku Ministarstva pravde – uprkos tome što je to bio izričit zahtjev UN Komiteta.
Nema registra – nema odgovornosti
Ni nakon tri decenije, Crna Gora nema jedinstveni, sveobuhvatni registar nestalih osoba. Posljednji put podaci su ažurirani 2016. godine. Takav registar ne bi bio samo formalna evidencija – bio bi osnov za prepoznavanje boli, pravne zaštite i sistemske reakcije.
Damir Suljević iz Centra za građansko obrazovanje navodi:
„Jedinstveni registar, poput onog koji postoji u Hrvatskoj, osim podataka o osobama nestalim tokom 90-ih, morao bi da sadrži i informacije o nestalima u mirnodopskim uslovima – sa ličnim opisom, fotografijom i detaljima nestanka. Njegova institucionalna važnost bila bi enormna, ne samo za Komisiju za nestale, već i za policiju i pravosuđe“ .
Ivan Radulović iz Građanske alijanse ide još dalje:
„Nedostatak jedinstvenog registra ozbiljan je institucionalni propust sa dugoročnim posljedicama. To je prepreka za pravdu, ali i za ispunjavanje međunarodnih obaveza. Registar nije samo administrativno pitanje – već moralna i pravna obaveza države prema porodicama koje decenijama čekaju istinu“ .
EU standardi – daleko ispred
Evropska unija već decenijama koristi razvijene alate u potrazi za nestalim osobama. AMBER ALERT, Interpolove Yellow Notice potjernice, broj 116 000 za nestalu djecu, te baze podataka poput EURODAC i SIS, postali su standard koji omogućava brzu reakciju.
Crna Gora nema nijedan od ovih sistema funkcionalno integrisanih. Čak ni korišćenje Interpola nije obavezno, već ad hoc.
Advokat Veselin Radulović smatra da bi uvođenje AMBER ALERT sistema bilo pitanje direktne zaštite života:
„Brojne države već godinama koriste Amber Alert. U pitanju je sistem koji uključuje javnost putem medija, interneta, SMS-a, čak i ekrana na bankomatima i autoputevima. Uvođenje ovog modela moglo bi značiti razliku između života i smrti, posebno kada je riječ o djeci“ .
Uloga medija – saveznik pod uslovom odgovornosti
Mediji imaju ogromnu moć – da budu saveznik porodicama, ali i da dodatno povrijede. Senzacionalizam je česta pojava, upozorava Tea Gorjanc Prelević iz HRA.
„U slučajevima nestalih osoba pažnja medija je dragocjena, ali se mora voditi računa o interesima porodice. Senzacionalističko izvještavanje, koje zanemaruje privatnost, direktno je protivno Kodeksu novinarske etike“, kaže sagovornica Standarda .
Sanja Bundalo, sestra nestalog Dejana Bundala, potvrđuje koliko je medijska vidljivost značila njihovoj borbi:
,,Dobili smo pomoć aviona, pasa tragača, pa čak i saradnju sa Hrvatskom gorskom službom. Bez medijske pažnje, bojim se da bi sve prošlo tiho“ .
Šta Crna Gora mora da uradi – odmah
- Osnovati jedinstveni, javni i redovno ažurirani registar nestalih lica;
- Uvesti krivično djelo prisilnog nestanka;
- Osigurati besplatnu pravnu i psihološku podršku porodicama;
- Uspostaviti Amber Alert i Interpol Yellow Notice sistem;
- Uključiti ombudsmana i civilni sektor u nadzor nad istragama;
- Povezati registar sa bazama susjednih država;
- Uspostaviti jasne protokole za sve slučajeve nestanaka;
- Razviti mobilnu aplikaciju i platformu za prijavu nestanaka;
- Pokrenuti kampanje za informisanje javnosti.
Država koja ćuti o nestalima – zaboravlja i sebe
U Crnoj Gori, zemlji gdje porodice čekaju između tuge i tišine, nestali nisu samo prošlost – oni su pitanje sadašnjosti i test za budućnost. Jer nijedna demokratska država ne smije zaboraviti svoje nestale – niti se praviti da to nije njen posao.
Dok institucije prebacuju odgovornost, porodice broje godine. Dok zakon ćuti o prisilnim nestancima, dok registar ne postoji, dok se proaktivnost čeka kao izuzetak – nestaje i ono malo povjerenja koje građani imaju u sistem.
„Od tada za mene i našu porodicu počinje pravi pakao i neizvjesnost sve ove godine“, kazala je Sanja Bundalo. Njene riječi nijesu izuzetak, već ogledalo stanja u kojem se nalaze stotine drugih porodica u Crnoj Gori.
Ako država želi da bude vjerodostojna, mora da pokaže više od statistike. Mora da pruži strukturu, zakone, podršku – i ono najvažnije: volju. Jer nestanak osobe ne smije biti kraj – a još manje institucionalni zaborav.
Zato Crna Gora ne smije ćutati. Jer svaka tišina o nestalima – jeste tišina o sebi.
Preporučeno
Andrea Žmukić, studentica FPN
Video